3. rujna Crkva slavi spomendan sv. Grgura Velikog, papu i crkvenog naučitelja, koji je ponajprije na sebi provodio stegu i svakodnevno se vježbao u poniznosti i poštovanju drugih, a onda je takav ideal prenosio i na druge, te je u tom duhu proveo različite vidove obnove crkvenog i društvenog života.
Grgur Veliki rođen je u Rimu oko 540. god. u bogatoj i uglednoj kršćanskoj obitelji koja se isticala po zauzimanju u vjerskom i crkvenom životu. Slijedeći svoga oca, Grgur je započeo svoju karijeru u gradskoj upravi, te je s vremenom počeo obavljati službu gradskog prefekta. Iako ga taj posao nije ispunjavao, izuzetno ga je cijenio, posebno s obzirom na marljivost i poštenje gradskih službenika u obavljanju svakodnevnih administrativnih poslova, za razliku od mnogobrojnih i različitih zloporaba i općeg nereda koji je vladao u društvu. Taj administrativni ustroj kojega je osjetio i koji je donosio red u neredu, bit će nešto na čemu će kasnije izgrađivati sve što bude radio.
Ostavio je posao u gradskoj upravi i počeo je živjeti monaškim klauzurnim načinom života u svom domu, uranjajući u molitvu, sabranost i studiranje. Međutim, uskoro ga papa Pelagije imenuje svojim izaslanikom u Carigradu, gdje je imao zadaću pridonijeti potpunom suzbijanju monofizitizma, hereze koja je tvrdila za Krist ima samo jednu narav, i to božansku, odnosno da nije bio pravi čovjek, a također je svojim diplomatskim nastojanjima trebao uvjeriti cara da se zauzme u suzbijanju Langobarda koji su nadirali.
Idući za tim povjerenim zadatkom, proveo je nekoliko godina u Carigradu (od 579. do 585.), a kroz to je vrijeme i dalje živio monaškim načinom života, zajedno s nekim drugim monasima. Pri tome je dobro upoznao bizantski svijet, kao i probleme koji su bili vezani uz Langobarde. Naime, dok je car na Langobarde gledao samo kao na barbarski pljačkaški narod kojega treba iskorijeniti, Grgur je u njima vidio dezorijentirani narod kojega bi trebalo bratski prihvatiti, navijestiti im Božju riječ i na takav način probuditi u njima ono najplemenitije.
Na papin poziv, vraća se ponovno u Rim i ondje postaje papin tajnik. Međutim, to su bile iznimno teške godine za Rim i druge dijelove Italije, jer su se događale brojne i uzastopne katastrofe, od velikih i dugotrajnih kiša koje su uzrokovale izlijevanje rijeka i poplave, preko zastrašujućih oblika siromaštva i gladi, do pojave kuge. Posebno je kuga odnijela mnoge živote, a među žrtvama je bio i sam papa Pelagije II. Nakon njegove smrti senat, svećenici i narod jednodušno izabiru upravo Grgura za papu, što je on na kraju, pod pritiskom cara i naroda, prihvatio, iako je, kako bi to spriječio, čak htio i pobjeći. Ostalo je zapisano kako je tada napisao carevoj sestri kako je car htio da jedan majmun postane lav. Bilo je to 590. god.
Iz oko 800 sačuvanih pisama koja je morao svakodnevno rješavati dok je bio u papinskoj službi, kao i iz drugih njegovih mnogobrojnih djela, saznajemo kako je bio iznimno sustavan, pedantan i držao do reda, rada i stege. Sav se tako bio dao na uvođenje reda i pravičnosti u svim segmentima crkvenog i društvenog života, a koje je bilo u to vrijeme prilično anarhično. Također je puno pridonio bitno zdravijim odnosima s Langobardima, razvijajući svojevrsnu diplomatsku misiju suživota i međusobnog uvažavanja. U tom je smislu ostvario jednu iskrenu povezanost i međusobno uvažavanje s langobardskom kraljicom Teodolindom, koju je svojim poniznim i nenametljivim načinom djelovanja zapravo polako duhovno odgajao. Ostalo je tako zapisano da je ta kraljica, poradi takvih međusobnih odnosa, Crkvi darovala zlatnu krunu s 22 dragulja i 24 dijamanta.
Posebno je poznat po svom osjećaju za one koji su u socijalnim potrebama, a takvih je u to vrijeme bilo puno. Znao je tako prodavati različite vrijedne predmete koji su bili u vlasništvu tada prilično bogate Crkve, te na takav način pomagati siromašne, otkupljivati zarobljene, kupovati primirje, davati žito gladnima itd.
Iako je bio vrlo krhkog zdravlja i često je morao ostajati u krevetu, sve je snage, koliko god je mogao, usmjeravao na širenje pravde i solidarnosti, kao i na uvođenje opće discipline. Polazeći od toga da propast naroda potječe od loših svećenika, posebno je nastojao oko izgradnje takvih svećenika kojima će na prvom mjestu biti Bog i čovjek kojemu je poslan pastoralno djelovati. Zato je uveo celibat za svećenike i svesrdno radio na njihovoj duhovnoj obnovi, što je uskoro dalo i velike rezultate.
Htijući također iskorijeniti različite nepravde i zloporabe vezane uz one koji su i kojima se iznajmljivalo crkveno zemljište, a napose grub i nepravedan odnos takvih prema njihovim podređenima, uveo je red nad crkvenim dobrima, a također je reorganizirao upravu nad teritorijem koji je pripadao Svetoj Stolici.
Puno je pridonio i u području liturgijske crkvene reforme, pa je tako obnovio bogoslužje, crkveno pjevanje i crkvene obrede. U svemu što je činio nastojao je prednjačiti, pa je tako jedan od znakova njegove stvarne potrebe da ne vlada, nego služi, bilo i to što je uveo novi naziv za papu: sluga slugu Božjih. Osim što je njime htio sebe staviti kao primjer onoga koji prednjači u služenju, tim je naslovom htio odati i svojevrsno priznanje carigradskom, antiohijskom i aleksandrijskom patrijarhu, koji su tada već bitno bivali stavljani u drugi plan, dok se previše isticala uloga rimskog patrijarha – pape.
Uz sav socijalni, politički i kulturni rad, valja istaknuti kako je iza sebe ostavio mnogobrojna važna djela, ponajviše na području tumačenja Svetoga pisma, kojemu je pristupao s intelektualnom poniznošću, crpeći iz njega znatno više životne vrijednosti i smjernice za konkretno djelovanje, nego povijesne i druge podatke, mada ni njih nipošto nije zanemarivao. Također, i njegove su brojne homilije one koje se nadahnjuju unutrašnjom kršćanskom snagom koja se hrani na živom Kristu i istovremeno stremi prema eshatološkim visinama, pa su kao takve iznimno vrijedne. Još više se ističe njegovo Pastoralno pravilo, djelo kojega je napisao nekoliko godina nakon što je postao papa, a u kojemu jasno naglašava važnu ulogu pastira, odnosno njihovo prvenstvo u služenju i poticanju na dobro.
Umro je u Rimu 12. ožujka 604. god., a poradi svojih uistinu monumentalnih djela na različitim područjima s pravom je nazvan Veliki. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1925. god. papa Bonifacije VIII., a štuje se kao zaštitnik oboljelih od kuge, kostobolje, glazbenika i pjevača, učitelja i odgojitelja, zidara, klesara, papinstva itd.
