Franjevac, misionar, mučenik (Šibenik, oko 1340. – Jeruzalem, 14. studenoga 1391.)
Fra Nikola, potomak stare hrvatske plemićke obitelji Tavelića, rodio se u Šibeniku. Stupio je u franjevački red u Bribiru, gradu slavnih knezova Šubića. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu. Vjerojatno je neko vrijeme proživio na studiju u Italiji i oko 1365. ređen je za svećenika.
Kad je fra Bartul Alverenski, vikar Bosanske vikarije, na poticaj pape Grgura XI. pozvao 1372. godine iz raznih franjevačkih provincija oko 60 učenika i uzornih redovnika za misionare u Bosni, među njima je bio i fra Nikola. Punih 12 godina prolazio je područjem Bosne propovijedajući i svojim uzornim životom svjedočeći Evanđelje. Kasnije će Bartul izvijestiti papu Bonifacija IX. da su misionari obratili oko 50.000 bosanskih krivovjeraca.
U jesen 1383. godine fra Nikola napušta Bosnu, odlazi u Palestinu i nastanjuje se u samostanu na Sionu. Tu je učio arapski jezik, obilazio sveta mjesta i pripremao se za misionarski rad. Zajedno s Deodatom iz Ruticinija, Petrom iz Narbonne (Francuska) i Stjepanom iz Cunea (Italija) nastupio je pred jeruzalemskim kadijom. Osuđen je na smrtnu kaznu, te sva četvorica podniješe mučeničku smrt 14. XI. 1391. godine. Potanko izviješće poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazočan izvršenju smrtne presude.
Nikolu su slavili kao sveca i mučenika u Franjevačkom redu, a posebno u rodnom Šibeniku. Papa Leon XIII. je 1889. godine odobrio njegovo štovanje, a Pavao VI. svečano je proglasio svecima Nikolu i njegove drugove 1970. g. u Vatikanu, u nazočnosti preko 20.000 Hrvata iz domovine i svih strana svijeta.
Mnogi hrvatski i strani umjetnici dlijeta, kista i pera ovjekovječili su lik sv. Nikole. Posebno treba istaknuti crkve sagrađene u njegovu čast: Banjevci, Cerovac, Lišani, Perković, Split, Vinjani, Zagreb, Županja i dr. (Hrvatska), i u inozemstvu: Hurlingham (Buenos Aires, Argentina), Montreal, Winnipeg (Kanada), Melbourne i Sydney (Australija).
Kao redovnik i svećenik radom, studijem i molitvom uspio je ostvariti ideal kršćanstva – svetost. Posebno je važno da je bio ispunjen misionarskim idealom, pa je ne štedeći sebe 12 godina bio misionarom u Bosni. Rad s hereticima (“bogumili”) pružio mu je bogato iskustvo za kasniji pristup muslimanima u Palestini. Ispunjen Kristovim žarom htio je sljedbenicima islama pružiti istinu o “pejgemberu Isi” (Isusu), koga i oni priznaju prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim. Dakle, već u XIV. st. fra Nikola je pružio prijateljsku ruku islamskom svijetu. A propovijedajući u Bosni s franjevcima iz raznih europskih zemalja pokazao je svoje široko srce, koje nije bilo sputano uskim regionalnim ili nacionalnim granicama, a rad i mučeništvo s trojicom braće iz Francuske i Italije svakako potvrđuje da je fra Nikola i u životu i u smrti bio otvoren prema svima – od braće franjevaca iz raznih europskih naroda do braće muslimana u Palestini, koje je ljubio, pa je iz ljubavi prema njima prolio svoju svjedočku krv.
