Samostan sv. Jakova - Kapucinska crkva Osijek
U Kapucinskoj ulici u Osijeku se nalazi Kapucinski samostan i crkva posvećena apostolu sv. Jakovu Starijem. Samostan i crkva su izgrađeni na posjedu Ivana Jakova von Eggendorffa, kojega je on darovao kapucinima. Samostan je završen 1710. g., a između 1721. i 1723. g. započelo se je s gradnjom barokne crkve.Crkva se gradila sve do 1727. g. Po završetku gradnje crkvu je posvetio, prema dopuštenju ostrogonskog nadbiskupa, đakovačko-bosanski biskup Petar Bakić de Lack 7. rujna 1727. g. Sve do 1920. g. samostan i crkva su pripadali Austrijsko-mađarskoj provinciji. U samostanu je od 1954. do 1971. godine djelovalo sjemenište i Serafska srednja škola za spremanje svećenika. Red je nastao 1525. godine, a za njegovo osnivanje zaslužni su Matej iz Bascia te rođena braća Ljudevit i Rafael iz Fossobronea. Oni su željeli iznova obnoviti ideale kojima se zanosio i koje je živio sv. Franjo Asiški, a on se sastoji u životu materijalnog siromaštva, u putujućem načinu propovijedanja, i u načinu odijevanja.
Ideja vodilja ovim obnoviteljima bilo je traženje autentičnosti, odnosno izvornosti samog Franjina načina života po Evanđelju Apostolsko i djelovanje kapucina od samih početaka resi propovijedanje.Ono je bilo ne samo njihova specifična, nego i najvažnija djelatnost. Zato su braća propovijedanju posvećivala veliku pažnju, a sami propovjednici su morali biti, ne samo dobro filozofsko-teološki obrazovani, nego i uzorna života.
Franjevački pokret
Franjo Asiški svojim djelovanjem nije želio osnovati nikakav Red niti zajednicu. No, svojim radikalnim načinom života po Evanđelju i gorljivošću za Boga mnoge ljude potaknuo na promjenu svoga života. Kako je bio izniman Božji svjedok, nadahnjivao je ljude svoga vremena da žive u siromaštvu i jednostavnosti poput njega, a neki su mu se i priključili te su tako postali braća. Prvi brat koji je pristupio Franji i želio živjeti s njim bio je Bernardo Kvintavalski. Odmah drugi dan po njegovom dolasku otišli su do crkve sv. Nikole, gdje su se pomolili Bogu kako bi potvrdio Bernardovu odluku. Ta je odluka i potvrđena trostrukim otvaranjem Evanđelistara. Bernardo je prodao sve što je imao i sav prihod dao siromasima, kako je i pisalo u Evanđelju što su ga otvorili. Uskoro su počeli pristizati i drugi koji su željeli tako živjeti. Po dvojica braće išla su i pronosila Radosnu vijest u svako mjesto u koje su zašli.
Broj braće je rapidno rastao pa je Franjo ubrzo shvatio da će im trebati nekakvo Pravilo po kojemu će uredili svoj način života. Tako je sastavio Pravilo. Pri njegovu pisanju uglavnom se je služio riječima samoga Evanđelja. Ovo ”Pravilo života po Evanđelju” najprije mu je usmeno odobrio papa Inocent III. (16. travnja 1209.). Prvo pisano PRAVILO bilo je odobreno 29. studenog 1223., i to od strane pape Honorija III. Time je i službeno bio osnovan Red Manje braće (Prvi franjevački Red).
Bez svete Klare nema povijesti franjevačke obitelji. Poticala je iz imućne obitelji Di Offreduccio. Imajući uzora u Franji, pobjegla je od svoje obitelji sv. Franji i njegovoj braći. Obukli su je u tuniku u noći s 18. na 19. ožujka 1212. u crkvi Svete Marije Anđeoske. Taj čin oblačenja smatra se osnivanjem Reda Siromašnih sestara (Red svete Klare ili klarise). Pravilo klarisa potvrđeno je od strane pape Inocenta IV. dana 9. kolovoza 1253., dva dana prije smrti sv. Klare. Klarise su tako tzv. Drugi Red franjevačke obitelji.
Postoji i Treći red franjevačke obitelji. Teško je odrediti godinu osnutka trećeg Reda, ali smatra se da je to 1221. kada Franjo piše “Pismo vjernicima” kao svojevrsni oblik života u svijetu. No Red zapravo nije osnovan, nego je to pokornički Red po primjeru i nadahnuću života svetog Franje. Treći Red razdvaja se na samostanski i svjetovni. Treći samostanski Red svetog Franje obuhvaća oko 400 ogranaka.
Franjevačkom svjetovnom redu (OFS) pripadaju laici koji imaju svoje obitelji i žive svoju vjeru i Evanđelje po primjeru i nadahnuću svetog Franje. Oni, naime, žive po Pravilu Trećega reda sv. Franje odobrenog od strane pape Pavla VI. 1974. godine. Danas se pod franjevačku duhovnost i karizmu još ubraja i tzv. Franjevačka mladež ili Frama.
