Sveta Mala Terezija - zašto ju toliko volimo?

Sveta Mala Terezija voljela je svece

Poput svoje duhovne Majke u Karmelu, sv. Terezije Avilske, mala Terezija iz Lisieuxa voljela je svece koji su živjeli prije nje i svece među kojima je živjela na zemlji.

Za svoje je roditelje, Louisa i Zelie Martin, govorila da su više dostojni Neba nego zemlje. Papa Franjo proglasio ih je svetima 18. listopada 2015. godine. Time je prvi put u povijesti Crkve jedan bračni par istodobno kanoniziran.

Sveti Alojzije Gonzaga, mladi isusovački svetac, potaknuo ju je na ideju da nam šalje ruže kada ode na Nebo. Rekla je: „Na ovome svijetu sve prolazi, čak i mala Terezija – ali ona će se vratiti“, te obećala: „Slat ću vam kišu ruža. Provest ću svoje vrijeme na Nebu čineći dobro na zemlji.“

Kako bi ostvarila svoj cilj i provela svoje vrijeme na Nebu čineći dobro na zemlji, sveta mala Terezija je na Čistu srijedu, 3. ožujka 1897. godine, počela moliti devetnicu, „koja nikada nikoga nije iznevjerila“, svetom Franji Ksaverskom, zaštitniku misija. Svojoj „nepogrešivoj“ molitvi nadodala je i molitve svetome Josipu, za svaki slučaj.

Svoje želje i molitve potkrijepila je razumom. Tvrdila je: „Bog će učiniti sve što želim na Nebu jer nikada ništa nisam radila po svojoj volji na zemlji“.

Život svete Male Terezije je bio prožet malim čudima i – ružama

Počela je slati kišu ruža uskoro nakon odlaska na Nebo, 30. rujna 1897. godine. Njezina autobiografija Povijest jedne duše dobila je odobrenje za tisak na blagdan svetog Tome Akvinskog, 7. ožujka 1898. godine, a tiskana je u listopadu iste godine te poslana karmelskim samostanima diljem Francuske i visokim crkvenim velikodostojnicima i prijateljima Karmela, kao okružnica povodom njezine smrti.Zbog naizgled velikog broja primjeraka (2000), čije je objavljivanje financirao brat njezine majke, ujak Isidore Guérin, jedna je časna sestra rekla: „Kako ćemo se riješiti svega ovoga? Sve će ostati nama“. Ispostavilo se da s tim uopće nije bilo problema… Prvo se izdanje podijelilo u roku od godinu dana, a do listopada 1899. godine prodalo se pola primjeraka drugog izdanja (4000).U to su se vrijeme Karmelu počele prijavljivati prve milosti i ozdravljenja po Terezijinom zagovoru. Sedam godina kasnije, Povijest jedne duše prevedena je na poljski, engleski, talijanski, nizozemski, njemački i portugalski jezik.

Molite i Bog će činiti čuda kaže sveta Mala Terezija

Godine 1896., kada je sveta Mala Terezija bila u samostanu, monsinjor de Teil, postulator kauze za kanonizaciju karmelićanki iz Compiégnea (mučenice koje su pogubljene na giljotini tijekom Francuske revolucije nakon što su predale sebe Bogu da zaustavi vladavinu terora), došao je u Karmel i govorio u salonu. Obilazio je Karmele u Francuskoj, moleći za molitve i čuda kako bi pomogli pri kanonizaciji mučenica iz Compiégnea. Dvadesetdvogodišnjoj Tereziji i ostalim časnim sestrama rekao je: „Ako bilo koja od vas ovdje prisutnih želi biti kanonizirana, molim vas, imajte milosti prema jadnom vicepostulatoru i činite mnoga čuda!“.

Godine 1909., dvanaest godina nakon Terezijine smrti, monsinjor de Teil imenovan je vicepostulatorom Terezijine kauze. Dotad je bilo utvrđeno već stotinu čuda. Monsinjor de Teil je rekao: „Sestra Terezija, poslušno dijete, učinila je baš ono što joj je rečeno da učini“.

Za sada nema problema, ali za kanonizaciju su potrebna nova čuda nakon beatifikacije, kako bi se utvrdilo da sâm Bog želi uzdići nekoga od svojih prijatelja za opće štovanje… Na dan njene beatifikacije (29. travnja 1923. godine), poslušno se dijete jednostavno obratilo Isusu i osiguralo nužna čuda – a i nekoliko dodatnih, za svaki slučaj. Toga dana prijavljeno je trideset čuda po njenom zagovoru. Sestre iz Lisieuxa nisu bile iznenađene. Sveta Mala Terezija je rekla sestrama: „Nakon moje smrti naći ćete mnoge utjehe u poštanskom sandučiću“. Do 1923. godine Karmel je dnevno primao 800-1000 pisama koji su izvještavali o Terezijinim ružama i zauzimanju za malene duše.

Ako postoji bilo kakva nedoumica u vezi njezine odlučnosti u tome da nastavi slati kišu ruža nakon svoje kanonizacije… Dana 17. svibnja 1925. godine, na svečanoj svetoj Misi u bazilici sv. Petra tijekom koje je sveta Mala Terezija proglašena svetom, čim je papa Pio XI. završio homiliju, pet ruža koje su ukrašavale nekoliko svjetala u apsidi otrgnulo se i palo mu pod noge.

Sveta Mala Terezija je zaštitnica misija, Francuske i najmlađa je naučiteljica Crkve

Godine 1927., papa Pio XI. proglasio je svetu Tereziju od Djeteta Isusa i Svetoga Lica glavnom zaštitnicom, uz sv. Franju Ksaverskoga, svih misionara, muškaraca i žena, te misija u cijelome svijetu. Godine 1944. papa Pio XII. proglasio ju je drugom zaštitnicom Francuske, uz njezinu heroinu sv. Ivanu Orleansku.

Nikada se ne bi zadovoljila s ovim manjim priznanjima. Kao što je rekla još u djetinjstvu: „Ja biram sve!“. Njezine želje su, prema tome, nadilazile zaštitništvo misija i Francuske. Kao što je objasnila svojoj sestri Mariji: „Unatoč mojoj malenosti, želim prosvijetliti duše kao što su to činili proroci i crkveni naučitelji“. Osim toga, iznimno joj je važno bilo to što: „Bog ne može nadahnuti čovjeka na neispunjive želje“, a to nije sama izmislila – do toga je došla čitajući spise sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa. Ivan je to jasno sročio: „Što nam Bog više toga želi darovati, to će naše želje činiti većima“. Najjasnije su Isusove riječi: „Ištite i dat će vam se“.

S obzirom na njezine želje i Božji užitak u njihovu ispunjavanju, nije čudno da je 1997. godine, na stotu obljetnicu njezine smrti, sv. Ivan Pavao II. proglasio Tereziju crkvenom naučiteljicom.

Ako nas obeshrabruje, kao što je i Mariju obeshrabrivala, Terezijina očita veličina unatoč njezinoj malenosti (paradoks koji možda jedino Chesterton može u potpunosti shvatiti), ova nas crkvena naučiteljica uvjerava, kao što je uvjeravala i Mariju: „Oh, molim te, razumij svoju djevojčicu, da bi volio Isusa, da bi bio žrtva Njegovoj ljubavi, što si slabiji i nemaš želja ili kreposti, to si prikladniji za djelovanje te prožimajuće i preobražavajuće Ljubavi…“.

Put duhovnog djetinjstva, put povjerenja i potpunog predanja (Mali put)

Čak i u svjetlu njezina stajališta da ne trebamo imati hrpu želja, ona se sama ne može suzdržati: „O, Isuse, kad bih barem mogla objasniti svim dušama koje su svjesne svoje vlastite malenosti kako je neizmjerna Tvoja susretljivost! Uvjerena sam, kada bi Ti nekim nevjerojatnim čudom pronašao dušu slabiju i beznačajniju od moje, obasuo bi je još većim milostima kada bi se ona predala s potpunim pouzdanjem Tvom beskrajnom milosrđu“. A zatim, uz preokret dostojan njezine duhovne Majke, velike Terezije, dodaje: „Ali zašto bih htjela objaviti drugima tajne Tvoje ljubavi? Nisi li me Ti sam poučio o njima – zar mogu sumnjati da ćeš ih Ti sâm objaviti i drugima? Znam da hoćeš, i žarko Te molim da to i učiniš. Zaklinjem Te da baciš svoj milosni pogled na cijelo mnoštvo duša koje su, poput mene, malene. Zaklinjem Te da izabereš čitavu vojsku žrtava toliko malenih da su vrijedne Tvoje ljubavi“.

Sam Bog zna (barem tako mislimo) da smo mnogo manji od Terezije, prema tome ispunjavamo prvi uvjet njezina programa… Preostaje nam jedino da se predamo s potpunim pouzdanjem Njegovu beskrajnom milosrđu. Ali to je previše! Kako se možemo nositi s takvim uzvišenim odricanjem, mi koji smo toliko maleni? Naša učiteljica nam je već pokazala da joj Bog daje sve što zatraži od Njega, a žarko Ga je molila upravo za to – da svrati svoj milosni pogled na cijelo mnoštvo duša koje su, poput nje, malene. A to smo mi.

Sveta Mala Terezija i njen nauk

Ipak – evo još jednog paradoksa – možemo posumnjati da Tereziji nije dovoljno da preda sve Isusu; ona je svojevrsni radoholičar. Ona je misionar na n-tu potenciju, nije joj dovoljno čak ni to da „umre usred posla“, već radije ozbiljno planira početi svoju misiju čim stigne na vječnu obalu. Podijelila je svoj plan nekoliko mjeseci prije svoje smrti s Majkom Agnezom od Isusa (njezina sestra Paulina): „Osjećam da moja misija započinje uskoro, moja misija da činim da dragi Bog bude ljubljen onako kako Ga ja ljubim, da učim duše mojemu malom putu“.

Da, njoj nije dovoljno da bude misionarka, ona je i crkvena naučiteljica. Kakav je, dakle, njezin nauk? Dodijelivši joj titulu crkvene naučiteljice, sv. Ivan Pavao II. okarakterizirao je njen nauk kao Znanost Ljubavi. Sama sveta Mala Terezija objasnila ga je u razgovoru s Majkom Agnezom, kada ju je ona upitala: „A kakav je taj mali put kojemu želiš podučiti duše?“. Mala Terezija joj je odgovorila vrlo jednostavno: „To je put duhovnog djetinjstva, put povjerenja i potpunog predanja“.

Sveta Mala Terezija - Najveća svetica modernih vremena

Djetinjstvo. Povjerenje. Predanje. Možemo li joj vjerovati? Nije li nas izdala kad se ispostavilo da je velika – ili čak veća – od najvećih svetaca? U svakom slučaju, sveti papa Pio X. prozvao ju je „najvećom sveticom modernih vremena“. Kako joj, dakle, možemo vjerovati, njoj koja tvrdi da je malena, a ustvari je velika? Tereziju nije zanimalo ništa osim istine; ona nas neće prevariti, ali moramo gledati van njezine reputacije – bez obzira na to smatramo li njenu reputaciju izuzetnom ili sladunjavom. Zaboravimo na priznanja i obratimo pažnju na njen život i njene riječi, jer to je ono što otkriva Terezijinu istinsku malenost. Kako bismo to dočarali, razmotrimo tri slučaja koji dokazuju da je, ustvari, malena kao što je tvrdila i da je savršeno nesavršen uzor svima nama:

Sredinom kolovoza 1897. godine, samo šest mjeseci prije svoje smrti, kada joj je Majka Agneza rekla da je vrlo strpljiva, sveta Mala Terezija joj je odvratila: „Nemam ni minutu strpljenja. To nije moje strpljenje! Uvijek si u krivu!“. Tko ne bi volio ovu nestrpljivu malu sveticu? Kao što je uvijek tvrdila, njezina krepost je zapravo bila od Boga, a ne od nje same.

Latice ruža i strah od paukova

Čak i kada je davala proročanske izjave – otkidajući latice ruže iznad raspela pored svoje bolesničke postelje, promatrala je latice kako padaju na pod i rekla vrlo ozbiljno: „Pokupite ove latice, sestrice, one će vam kasnije pomoći da obradujete nekoga…. Nemojte nijednu izgubiti“ – ipak se, poput nas, bojala paukova. Paukova? Da, paukova. Cijeloga života ih se užasavala, a onda, već pred kraj, rekla je: „U ovom stanju nemoći u kojem se trenutno nalazim, pitam se što bih učinila ako bih vidjela velikog pauka na krevetu. No, i dalje prihvaćam ovaj strah poradi Boga“. Herojski? Možda jest – dok joj nije pala na pamet bolja ideja pa je brzo dodala: „Ali možeš li zamoliti Blaženu Djevicu Mariju da ne dopusti da se to dogodi?“.

Kada su joj rekli da se zasigurno mnogo namučila da postigne savršenstvo, odgovorila je riječima koje diraju u srce i najmanje od nas: „Oh, nije tako!“ i ponovila riječi svoga Spasitelja („Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“) kada je htjela objasniti te riječi: „Svetost se ne sastoji od vršenja ovoga ili onoga; ono se sastoji od stava srca koji nas čini poniznima i malenima u Božjim rukama, svjesnima naših slabosti i, na granici drskosti, punima povjerenja u dobrotu našega Oca“.

Ne boj se – što si siromašniji, to te Isus više voli

Ako se, pak, nakon ovih 22 razloga i dalje pitamo je li ovaj Mali put ipak malo previše za nas – možda odvažna drskost nije naša jača strana – „Ne boj se“, kaže nam mala Terezija. „Što si siromašniji, to te Isus više voli. Ići će daleko, jako daleko da te pronađe ako ponekad malo zalutaš“.

Kada skrenemo s njena utabana puta – a ne može se izbjeći da dječica puste ruku koja ih vodi i trče za blještavim stvarima ravno u srce mračne šume – postoji nada, uvijek postoji nada. Jer „On jedini upravlja događajima ovoga našeg života u progonstvu…. Njegova ruka sve vodi“, i naposljetku, ona nas uvjerava, „Dobri Bog je puno bolji nego što možemo zamisliti. Njemu je dovoljan pogled, uzdah ljubavi“.

Obećanje o kiši ruža

Uzdignimo pogled prema Njemu, uzdahnimo, smijmo se s malom Terezijom. Slijedimo mudre trikove one koja je, umirući, rekla: „Ne bojim se Lopova. Vidim Ga u daljini i pazim da ne poviknem: ‘Stanite! Lopov!’ Naprotiv, dozivam Ga i govorim Mu: ‘Ovamo, ovamo!’“.

Lopov je došao po malu Tereziju još odavno, no naše zanimanje za nju ne prestaje. Sestri Mariji od Presvetog Srca, koja joj je rekla: „Kakva će nas tuga ispuniti kada nas napustiš!“ Tereza je odgovorila: „Oh, ne, vidjet ćete, obasipat ću vas kišom ruža“.