Sveta Margaret Ward (oko 1550. - 1588.), nazvana "biserom Tyburna", smatrala je katoličku vjeru svojim najdragocjenijim blagom. Podnijela je mučeništvo tijekom progona Elizabete I. Tudor, kćeri raskolnika Henrika VIII.
Ona je dio skupine “Četrdeset svetih mučenika Engleske i Walesa”, redovnika i laika, muškaraca i žena različitog društvenog podrijetla koji su voljeli Krista više od svog života i otišli u Nebo na različite datume i vremena (između 1535. 1679., počevši od protomučenika pod Henrikom VIII.): Pavao VI. ih je sve zajedno kanonizirao 25. listopada 1970. Treba dodati da je ova skupina mučenika samo mali broj svetaca i blaženika ubijenih in odium fidei nakon anglikanske raskola.
Margaret je rođena u Congletonu u uglednoj engleskoj obitelji. Kao udana žena živjela je u Londonu u službi dame visokog plemstva, kao njezina družica. Saznala je za grubo zlostavljanje oca Richarda Watsona, zatvorenog u zatvoru Bridewell, u blizini Temze. Iscrpljen mučenjem, svećenik je u određenom trenutku popustio i prihvatio sudjelovanje u protestantskoj službi kako bi ga oslobodili. Ali onda je požalio, ponovno je ispovjedio katoličku vjeru i vraćen je u zatvor. Margaret je nekoliko puta išla posjetiti oca Watsona kako bi ga utješila. Jednog dana sakrila je uže u košaru i dala ga zatvoreniku. Tijekom užurbanog bijega, otac Watson je bio ozlijeđen i ostavio je uže da visi kroz prozor. U međuvremenu, brodar s kojim se Margaret dogovorila odbio je prevesti bjegunca.
U muci je žena uspjela pronaći drugog brodara, Irca blaženog Johna Rochea, koji je zamijenio odjeću sa svećenikom i na kraju bio zarobljen umjesto njega. Margaret je uhićena dok se pokušavala iseliti iz svog smještaja. Ispitivali su je pod mučenjem. Bila je okovana lancima, visjela u zraku sa zavezanim zapešćima i bičevana, ali nikada nije otkrila utočište oca Watsona.
Osam dana kasnije održano je suđenje na kojem je rekla da se ne može pokajati što je “oslobodila to nedužno janje iz ruku tih krvoločnih vukova”.
Ponuđena joj je prilika da se spasi pod uvjetom da pristane sudjelovati na anglikanskoj svečanosti i zamoli kraljicu za milost: odgovorila je da joj savjest ne dopušta da postupi protiv svoje vjere i dodala da ako je moguće žrtvovala bi ne jedan, nego mnogo života, radije nego zanijekala Boga i svetu katoličku vjeru.
Dana 30. kolovoza 1588. Margaretu su odveli do Tyburnskih vješala, blizu onoga što je danas Marble Arch, i objesili. Istoga su dana mučeništvo podnijeli Englez Richard Leigh (svećenik), Edward Shelley i Richard Martin, Velšanin Richard Lloyd, te već spomenuti John Roche, prvi osuđen zbog svoje svećeničke službe, a svi ostali zbog pomaganja svećeniku.
Margareta i njezinih pet mučeničkih drugova pripadaju različitim skupinama mučenika, ali se na sve njih mogu primijeniti riječi koje je Pavao VI. izrekao u svojoj propovijedi za već spomenutu kanonizaciju 25. listopada 1970.:
„Suočeni s izborom ostati čvrst u svoju vjeru i stoga za nju umrijeti, odnosno spasiti život zanijekavši prvu, oni su bez trenutka oklijevanja i s doista nadnaravnom snagom stali uz Boga i radosno dočekali mučeništvo. Ali tako je velik bio njihov duh, tako su plemeniti bili njihovi osjećaji, tako je kršćanstvo bilo nadahnuće njihova postojanja, da su mnogi od njih umrli moleći se za svoju voljenu domovinu, za kralja ili kraljicu, pa čak i za one koji su bili izravno odgovorni za njihovo zarobljavanje, za njihove muke [...]. Crkva i današnji svijet imaju veliku potrebu za takvim muškarcima i ženama, u svim uvjetima i stanjima života, svećenicima, redovnicima i laicima, jer samo ljudi takvoga stasa i svetosti moći će promijeniti naš napaćeni svijet i dati mu, zajedno s mirom, ono duhovno i istinski kršćansko usmjerenje za kojim svaki čovjek intimno žudi”.
