Sveti Filogonije

Filogonije (ili Philogonus, Philogonios , grčki : Φιλογόνιος ; umro 322.) bio je pravnik i rani biskup Antiohije koji se počeo smatrati svecem. Suprotstavio se arijanizmu kada se to krivovjerje pojavilo u Aleksandriji, u Egiptu. Blagdan mu je 20. prosinca.

Filogonije je bio uspješan odvjetnik u odvjetničkoj komori Antiohije. Bio je poznat po svojoj elokvenciji, moralnom integritetu i kršćanskoj vjeri. Oženio se i dobio kćer, ali je postao monah i asketa nakon što mu je žena umrla. Godine 318., kada je Vitalis umro, Filogonije je postao biskupom Antiohije, a da prije toga nije postao svećenik. Kad je Arije (256–336) počeo propovijedati svoje krivovjerje u Aleksandriji 318., sveti Aleksandar je poslao sinodsko pismo u kojem ga je osudio Filogonija, koji je branio pravovjernu vjeru od krivovjerja. Filogonije je preživio napade na crkvu od strane Maksimina II . (vladao 310. – 313.) i Licinija (vladao 308. do 324.). Umro je 322. godine

Zapis redovnika iz Ramsgatea

Redovnici opatije svetog Augustina, Ramsgate, napisali su u svojoj Knjizi svetaca (1921.),

FILOGONIJE (Sv.) Bp (20. prosinca)

(4. st.) Antiohijski biskup koji je sa svetim Aleksandrom Aleksandrijskim prvi otkrio i osudio arijansko krivovjerje. On je, u kasnijim godinama Licinijevog progona, pretrpio zatvor zbog vjere. Umro je 323. godine, a već 386. godine nalazimo svetog Ivana Zlatoustog kako propovijeda Panegirik svetog Filogonija na blagdan potonjeg. Sveta Doktorova homilija još uvijek postoji.

Butlerov zapis

Hagiograf Alban Butler (1710–1773) napisao je u svojim Životima otaca, mučenika i drugih glavnih svetaca,

Sveti Filogonije, C., biskup Antiohije

Sveti Filogonije je odgojen u zakonu i postao je značajna osoba u odvjetničkoj komori, poštovan zbog svoje elokvencije, a još više zbog čistoće svojih manira i svetosti svog života. To je bio dovoljan motiv za odricanje od kanona, koji zahtijevaju neko vrijeme provedeno među svećenstvom prije nego što se osoba napreduje na najviši položaj u Crkvi. Filogonije je postavljen na antiohijsku stolicu, nakon Vitalijeve smrti 318. godine, a sveti Zlatousti spominje cvjetanje te crkve u to vrijeme, kao vjerodostojan dokaz njegove revnosti i izvrsne uprave. Kad je Arije iznio svoje bogohuljenje u Aleksandriji 318., sveti Aleksandar ga je osudio i poslao rečenicu u sinodskom pismu svetom Filogoniju, koji je gorljivo branio katoličku vjeru pred skupštinom koncila u Nici. U olujama koje je protiv Crkve digao najprije Maksimin II. a poslije Lucinija, sveti Filogonije zaslužio je naslov ispovjednika; umro je 322. godine, petoj godini biskupskoga dostojanstva. Njegov se blagdan slavio u Antiohiji 20. prosinca 386. godine, u kojem je sveti Zlatousti izrekao svoj panegirik, neznatno se dotičući njegovih vrlina, jer je, kako kaže, detalje o njima ostavio svom biskupu Flavijanu, koji je nastavio svoje propovijedi za njim. 

Weningerov zapis

Franjo Xavier Weninger (1805. – 1888.) napisao je u svojim životima svetaca (1876.),

Sveti Filiogonije, biskup Antiohije...

Slavljeni i sveti Filogonije živio je u vrijeme vladavine Konstantina Velikog. Po završetku studija bavio se pravom, ali tako da može poslužiti kao uzor svima u sličnom pozivu. Nikada nije poduzeo nikakvu tužbu prije nego što je temeljito ispitao slučaj, i, budući da je bio potpuno iskren s onima koji su željeli njegovu pomoć, nikada se nije izjasnio za razlog koji se činio nepravednim. Ništa ga nije moglo odvratiti od onoga što je smatrao ispravnim, ni strah od onih iznad sebe, ni obećanja ni darovi. Siromašne je služio besplatno, i branio je, riječju i pisanjem, udovicu i siročad od moći velikana, nikad ne odbijajući savjet onima čija su sredstva dopuštala samo malu naknadu ili nikakvu naknadu za njegove usluge. Ljubav prema bližnjemu bila mu je veći poticaj za rad nego želja za stjecanjem vremenitih dobara. Koliko su ga te plemenite osobine visoko uzdigle u ocjeni naroda, vidjelo se osobito, kad su nakon biskupove smrti birali dostojnog nasljednika svome pokojnom pastiru. Cijeli je narod inzistirao da ga ima za biskupa, koji mu je do tada s toliko dobrote i pravednosti pomagao u njihovim zemaljskim poslovima. Glas naroda smatran je Božjim glasom, a Filogonije je posvećen za biskupa Antiohije.

Svoje je svete dužnosti obavljao na najrevniji način. Sveti Ivan Zlatousti, koji je održao veličanstvenu propovijed o svetom Filogoniju, sam kaže da je govoriti dostojno u njegovu hvalu nadilazilo svaku rječitost. Licinije je u to doba progonio kršćane, a Filogonije je činio sve da ih zaštiti. Potaknuo ih je na postojanost i poučio ih da ne dopuste da ih gubitak vremenitih dobara, ni druge patnje odvoje od Krista, ili da napuste pravu Crkvu, jer bi se lišili svojih vječnih dobara i ne bi imali ništa očekivati ​​nego bolove pakla. Čestim prikazima beskrajnih nebeskih radosti i paklenih muka, on je svoje stado tako djelotvorno učvrstio u pravoj vjeri, da su radije bili spremni trpjeti siromaštvo i mučenja, pa čak i smrt, nego da ga napuste. Kad se dogodilo da bi netko očito napustio pravu vjeru zbog straha od mučeništva, sveti čovjek, iako duboko ožalošćen, nije s njim govorio ni oštro ni neljubazno, nego je, s iskrenim suosjećanjem, predstavljao veličinu njegova grijeha, poticao ga da učini pokoru i okajanje za svoju grešku, te ga je potaknuo na postojanost. Kad je vidio da su njegove opomene uslišane, silno se obradovao i uvijek je s pokajnikom postupao ljubazno, a da mu nikada nije predbacio njegovu grešku, niti je čak aludirao na nju.

Kad je Licinijevo progonstvo prestalo, Arije je počeo širiti svoju herezu. Nijedan pastir nije mogao tako brižno zaštititi svoje ovce od napada vukova nego što je sveti Filogonije bio da čuva Herezijarha od svog naroda i zadrži ga u Kristovoj vjeri. Arije je priznao da mu je Filogonije bio najjači protivnik i da mu se najuspješnije suprotstavio. Sveti je biskup tumačio zloću novog krivovjerja i pobijao ga kako u javnim propovijedima tako i u privatnim besjedama, čime je svojoj pastvi mnogo koristio. Osim toga, revno je nastojao iskorijeniti sve zloporabe koje su se uvukle, i usaditi u srca svih mržnju prema grijehu i ljubav prema kreposti. Prema tom cilju usmjerio je sve svoje opomene, koje su imale veliki utjecaj na narod, budući da je podupirao svoje propise primjerom svoje kreposti. Njegovo je ponašanje bilo tako besprijekorno, da čak ni njegovi neprijatelji nisu mogli naći krivnje u njemu. Bio je jako predan molitvi i uvijek je u njoj tražio utočište kada je bio u nevolji. Nije dopustio nikakvu utjehu svom tijelu, čak ni potreban odmor. Čuvao je svoje ovce danju i noću, a rezultat je bio da se za Crkvu u Antiohiji govorilo da istinska krepost i pobožnost vladaju među svim klasama ljudi. Sveti Zlatousti ga uspoređuje s dobro obrađenim i plodnim vrtom, očišćenim od trnja i korova; i kaže da je to pokazalo neumornu brigu onoga koji je njime upravljao. Svemogući je želio, konačno, dati obećanu nagradu svom pravom i vjernom sluzi. Bolest, očito bez posljedica, pripremila mu je put. Pomisao na napore koje je tijekom života podnio na svojim dužnostima, za Božju čast i spasenje duša, pružila mu je neizrecivu utjehu u njegovom posljednjem času; a nada u odlazak u nebo dala mu je najžarčiju želju da umre i počiva u Bogu. Ovu je želju Svevišnji ispunio, na veliku žalost naroda Antiohije.