Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Ondje je bio učenik Petra Pázmánya, kasnijega kardinala i ugarskog primasa. Odlučio je postati svećenik, pa je kao kandidat Zagrebačke biskupije bio poslan u Rim, kao pitomac Njemačko-ugarskog kolegija (Germanicum et Hungaricum), da studira teologiju. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Studirao je na Sveučilištu Gregorijani od 1611. do 1615., te se odlikovao bistrinom uma i krepošću. Bio je zaređen za svećenika te se je vratio u svoju Zagrebačku biskupiju, gdje djeluje u pastvi. Ubrzo ga ostrogonski primas i kardinal Petar Pázmány poziva u Ugarsku.
Od 1616. godine djeluje kao profesor i ravnatelj sjemeništa u Trnavi, a imenovao ga je i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije i Szepluku, kod Košica, koja je tada bila vlasništvo Ostrogonskoga kaptola. Sva ta područja nekoć su spadala pod Ostrogonsku nadbiskupiju, dok je to danas područje Republike Slovačke.
Košice u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da se pomogne malobrojnim katolicima, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, pozvana su dvojica isusovaca, Mađar Stjepan Pongrácz i Poljak Melkior Grodziecki, da se brinu za vjernike madžarskoga i slovačkoga jezika. S njima je 1619. godine radio kao misionar u Košicama i Hrvat, Marko Križevčanin. Za vrijeme pobune sedmogradskog (erdeljskog) kneza Gábora Bethlena, kalvinistički zapovjednik Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. ušao je s vojskom u Košice i odmah dao zatvoriti trojicu svećenika. Zbog odbijanja da postanu kalvini, podvrgli su ih mukama. Prisiljavaju ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu, ali oni su ostali postojani.
Marku su obećali dati crkveno imanje, samo da se odrekne katoličke vjeroispovijesti i pape rimskoga. Mučili su ih različitim mukama, sve dok ih nisu ubili. Marka su na kraju palili bakljom i odrubili mu glavu, 7. rujna 1619. Isti dan je ubijen i isusovac Grodziecki, a drugi dan i Pongrácz. Knez Bethlen nije dopustio da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Popustit će tek šest mjeseci kasnije, na molbu palatinove žene Katarine Pálffy, koja je pristala s njime zaplesati na svečanom ručku u palači, gdje su mučenici bili mučeni, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti. Kardinal Pázmany, ugarski primas, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijelog episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Lijes s posmrtnim ostacima mučenika premješten je 1635. godine u uršulinsku crkvu, u Trnavi, gdje se razvilo njihovo štovanje.
Prigodom 100. obljetnice Markove mučeničke smrti, 1718. godine, isusovački su đaci u Zagrebu u svojem veliku kazalištu priredili igrokaz Marko Križevčanin ovjenčan lovorom mučeničkim. Proces za njihovo proglašenje blaženima počeo je 1859. godine. Sveti papa Pio X. proglasio ih je blaženima 15. siječnja 1905. Za što veće štovanje hrvatskih blaženika silno se zauzimao zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, uz pomoć urednika HKD-a sv. Jeronima dr. Josipa Andrića i drugih. Nadbiskup je i novu župu na Selskoj cesti u Zagrebu 1937. godine posvetio blaženomu Marku Križevčaninu.
U Križevcima nije bilo nikakva spomena bl. Marku. Veće gibanje i štovanje bl. Marka počelo je u vrijeme župnika Vida Cipriša, koji je ishodio da crkva i sv. Ladislava u križevačkome Gornjem gradu dobije kao suzaštitnika bl. Marka te je počeo izdavati župni list Krizinus, a 1969. godine organizirao veliku svečanost u prigodi 450. obljetnice mučeništva bl. Marka, koju je s našim biskupima, svećenicima i Božjim narodom predvodio pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Rimu kardinal Franjo Šeper. Otad počinju i godišnja proštenja Markova blagdana u njegovu rodnom gradu Križevcima, kod njegove crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je ovu trojicu mučenika za vjeru svetima 2. srpnja 1995. u Košicama. Markovo proglašenje svetim svečano je obilježeno i u njegovu rodnom gradu.
