Sveti Toma od Villanove se rodio 1486. u Fuenllani u Španjolskoj, no brzo se preselio u Villanueva de los Infantes. Tomin otac Tomaso Garcia bio je mlinar. Brašno što bijaše samljeveno petkom, redovito je dijelio siromasima. Tako je mali Toma imao u kući lijep primjer ljubavi prema siromasima. I majka mu je bila poznata po svojoj dobrotvornosti. Slijedeći primjer takvih roditelja, mališan je često poklonio svoj doručak siromasima, a dijelio bi im i komade odjeće.
Toma je bio natprosječno nadaren dječak pa je već u osnovnoj školi stekao prilično znanje. Kad mu je bilo 15 godina, pošao je na daljnji studij na sveučilište Alcalá de Henares, baš u vrijeme kad je slavni kardinal Cisneros stvarao sveučilište u Alcali, koje će postati veoma glasovito. Dvije godine kasnije Tomi je umro otac ostavivši mu kuću i nešto novca. Toma se vratio kući, novac podijelio siromasima, a kuću uz majčin pristanak pretvorio u bolnicu. Tada je opet pošao na sveučilište i upisao se na teologiju. U dobi od 26 godina bio je već profesor filozofije i teologije, a slovio je kao odličan predavač.
No njega je srce vuklo u samostan; zato je ostavio sveučilište, pošao u Salamancu te ondje ušao u red augustinaca. Novicijat je počeo 21. studenoga 1516., a već 25. studenoga naredne godine položi redovničke zavjete. Za svećenika je zaređen 1518. i odmah određen da predaje teologiju u kući formacije svoga reda. Godinu dana kasnije bude imenovan i propovjednikom. Uz to mu je, protiv njegove volje, povjerena poglavarska služba koju je morao obavljati gotovo cijeli život. Bio je poglavar u Salamanci, Burgosu, Valladolidu. Obavljao je i druge visoke i odgovorne službe u redu koje mu je povjerio otac general. Dva puta je bio i provincijal.
Kako je njegova krepost i sposobnost bila opće poznata, imenovan je 1544. nadbiskupom u Valenciji. Kao natpastir nadahnjivao se slikom Dobroga Pastira, naučavanjem sv. Pavla, primjerima velikih biskupa kršćanske starine, osobito sv. Ambrozija, Augustina, Grgura Velikoga. Njihovim se duhovnim, teološkim i pastoralnim spisima neprestano hranio. I kao nadbiskup bio je veliki prijatelj sirotinje i svih onih koji su trebali njegovu bilo duhovnu bilo materijalnu pomoć.
Novi nadbiskup Valencije, na zaprepaštenje svojih kanonika, nosio je i dalje skroman, iznošen redovnički habit. Oni stoga skupiše 4.000 kruna, poklone mu da si nabavi odjeću i uredi stan koji će odgovarati dostojanstvu njegova staleža. A što je on učinio s tim novcem? Zahvalivši se toplo za nj svojim dobrotvorima, posla ga u bolnicu. Pri tom je izjavio: »Bog će se više proslaviti ako novac bude dobro došao bolesnicima koji ga tako silno trebaju, negoli ako ga ja potrošim. Čemu je potreban jednom siromašnom redovniku gospodski namještaj?« Kanonicima to baš nije išlo u glavu pa su ga neki, iz tobožnjeg stida, pomalo i izbjegavali. Jedan ga je od njih zatekao kako krpa svoj habit i rekao: »Ekscelencijo, pa to će vam za nekoliko novčića učiniti svaki krojač.« A preuzvišeni je nadbiskup odvratio: »No za tih si nekoliko novčića jedan siromah može kupiti ručak.«
Na sve primjedbe na svoj račun nadbiskup bi odgovarao: »Što hoćete? Ja sam vam veoma zahvalan za vašu brigu oko moje osobe, no vi znate, ipak, da moj položaj i moje dužnosti ne ovise o mojoj odjeći. Ja se jedino moram brinuti za duše koje su mi povjerene.« Dakako da je savjesno obilazio sve župe svoje nadbiskupije. Posvuda je propovijedao. Kao propovjednik uvrštavao se među najbolje propovjednike Španjolske onoga vremena. Za propovijedi se spremao naročito molitvom. I on je uopće po naravi više bio čovjek molitve i nutarnjega života nego akcije.
Sveti je biskup umro na Malu Gospu 1555. Blaženim ga je proglasio 1618. Pavao V., a svetim na samu svetkovinu Sviju svetih 1658. Aleksandar VII., posvetivši mu župu u Castelgandolfu.
Pismena ostavština sv. Tome od Villanove najvećim se dijelom sastoji od propovijedi. Po njima je on u prvom redu teolog pastorala. Njegov je nauk o Majci Božjoj i o božanskoj ljubavi imao na kršćanski život silan utjecaj tako da ga čak nazivaju »španjolskim sv. Bernardom«. Njegovo je djelo Kratko pravilo kršćanskoga života tiskano u Lisabonu 1556. skupa sa slavnim djelom fra Luisa iz Granade Guía de pecadores (Vodič grješnika). Svečeve propovijedi prevedene na latinski tiskane su prvi put u Alcali 1572. pod naslovom Conciones sacrae (Sveti govori). Djelo je doživjelo više izdanja. Posljednje se nalazi u zbirci od šest svezaka Opera omnia (Sabrana djela – Manilla, 1881–1897).
U ikonografiji najčešće sveca prikazuju kako dijeli milostinju siromasima ili čini koje drugo djelo milosrđa. Najpoznatija je svečeva slika, što je naslika veliki majstor Bartolomé Esteban Murillo, koja je ujedno i njegovo remekdjelo, a nalazi se u muzeju u Sevilli. Taj je veliki majstor naslikao više slika sv. Tome od Villanove: tako onu što se nalazi na glavnom oltaru crkve Sv. Augustina u Sevilli, zatim onu što se čuva u zbirci vojvode od Northbrooka u Londonu, pa onu u Altepinacothek u Münchenu, na kojoj je svetac prikazan kako ozdravlja jednog hromog bolesnika. Od istog majstora s istim prizorom čuva se jedna lijepa slika u Museo del Prado u Madridu. Sve to jasno govori o svecu koji je svojom ličnošću bio kadar nadahnuti i velike majstore.
