U jednom sam trenutku intimna sazrijevanja bila dovoljno hrabra. S bolnih sam sjećanja otpuhala prašinu. Zagrebavši nelijepu površinu ušla sam u trag razlozima. Sav se taj rast otključao tek kada sam uspjela iščupati i pozvati u slobodu svoju dušu zapletenu zemaljskim otrovima s naličjem ljutnje i bijesa. Trebalo je boljeti. I boljelo je.
I sve što sam iz toga imala naučiti, naučila sam.
Konkretno naučih da su za svaku nijansu grublji ljudi oni koji su za svaku, tu istu, nijansu nesretniji. Bez povoda su glasni oni koji se plaše tišine, budući da u tišini riječ preuzima istina ne ostavljajući prečice za bijeg. Napadaju oni koji se, zatočeni u vlastitoj nesigurnosti, drže toga napada kao najboljeg sredstva obrane.
Zato svaki sljedeći put kad i pomislim iskazati svoju "jakost" vraćanjem istom mjerom, radije biram odgovoriti ljubavlju i blagošću, a što najprije razoruža ljutnju nego ljubav i što najbolje miluje napad nego blagost? Poučavati jedni druge, iscjeljivati si unakrsno duše i puniti srca - nije li to temeljna bit i nije li to temeljena obveza jednog čovjeka drugome? ~ Nije li to onaj potpis kojega utisnemo na obraz tek rođena čovjeka kada ga prvi puta ugledamo?
Pa zašto ga i kada - brišemo?
