Ako oprostiš..
Ljudi obično misle da je kršćanin uvijek pozvan na opraštanje i na pasivno držanje u tom opraštanju. Kao da bi kršćanin trebao biti nemoćno janje kojega svi mogu ranjavati, krasti i ubijati. Oni se pri tom obično pozivaju na Isusove riječi: „Ako te tko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi.“ Pri tome, međutim, zaboravljaju da je Isusa pred velikim svećenikom jedan od slugu udario po obrazu, a da mu Isus nije okrenuo i drugi obraz, nego mu odgovorio: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako pravo, zašto me biješ?“ Očito je, dakle, da Isus nije mislio tako naivno, kako mi želimo shvatiti Evanđelje. Kršćanin je prvenstveno borac za novi svijet, na njemu je da učini sa svoje strane sve što može, a čudesa imamo pravo očekivati tek kad smo učinili sve što je u našoj odgovornosti. Isus je prošao svijetom čineći dobro, a ne čekajući da kraljevstvo Božje dođe samo od sebe.
Napokon, to ga je stajalo života. Bio je ubijen, izrugan, ponižen. Bio je silno aktivan, a istovremeno prepun molitve, očekivanja Očeve pomoći. Tako je i s opraštanjem. Vidimo li da netko griješi, nije na nama da to mirno gledamo, misleći da ga nemamo pravo opominjati ili onemogućiti u zlu. Ljudi proglase svojim križem ono što im je zapravo propust, što su trebali činiti, ali iz duševne ili tjelesne lijenosti to nisu učinili. Tako svoj grijeh propusta i lijenosti uzdižu do plemenitog nošenja križa. Što dakle treba učiniti s čovjekom koji neprestano griješi, vrijeđa te, bezuman je, iskorištava tvoju dobrotu, ljenčari i živi na tvoj račun, traži od tebe milostinju, a sam neće da radi i time ismijava tvoju dobrotu, tvoju životnu muku?
Isus kaže: „Ako pogriješi tvoj brat, idi, opomeni ga; posluša li te, dobio si brata!“ Vidiš li, dakle, da griješi čovjek blizu tebe, opomeni ga, pouči, pokaži mu pravi put. No, nemoj ga opominjati na taj način kao da si ti bolji od njega, kao da si ti svetac, a on zločinac. Tako ćeš ga samo povrijediti. Priđi mu kao onaj koji je sam griješio i koji voli istinu, ljubi čovjeka koji griješi. Tad će i tvoje riječi zvučati drugačije, prihvatljiviji će biti ton tvoje opomene, čovjek će osjetiti da ti je stalo do njega, da ga spašavaš i ljubiš, a ne da braniš neku anonimnu opću pravdu.
Teško nam je umjeti dobro opominjati jer obično postajemo oholi gledajući kako smo mi bolji, a onaj nevaljao. Sjeti se kako neke pobožne osobe znaju opominjati psovača da ne psuje. Psovač postaje tada još rogoborniji, arogantniji i još više psuje umjesto da se obrati.
Počni ljubiti onoga koga želiš obratiti, moli za njega, zavoli ga, zahvaljuj Bogu za njega i uspjet ćeš reći svoje riječi tako da će se on zaista zastidjeti svoga djela, ali i zaželjeti biti drugačiji i tebe prihvatiti. Samo ponizan čovjek može navesti ljude da poprave svoj način života.
Važno je najprije oprostiti, prihvatiti toga čovjeka, a tek ga onda opomenuti.
(Ako oprostiš)
