Bruno iz Kölna - Sveti Bruno

Bruno iz Kölna (njemački : Bruno von Köln; talijanski: Bruno di Colonia; oko  1030. - 6. listopada 1101.), štovan kao sveti Bruno, bio je utemeljitelj Kartuzijanskog reda. Osobno je utemeljio prve dvije zajednice reda. Bio je slavni učitelj u Reimsu i blizak savjetnik svog bivšeg učenika, pape Urbana II . Blagdan mu je 6. listopada.

Život svetog Brune

Bruno je rođen u Kölnu oko 1030. godine. Prema predaji, pripadao je obitelji Hartenfaust ili Hardebüst, jednoj od glavnih obitelji u gradu. Malo se zna o njegovim ranim godinama, osim da je studirao teologiju u današnjem francuskom gradu Reimsu prije nego što se vratio u rodnu zemlju.

Završivši školovanje, Bruno se vratio u Köln, gdje je najvjerojatnije oko 1055. zaređen za svećenika i dobio kanonikat u St. Cunibertu. Godine 1056. biskup Gervais ga je pozvao u Reims, gdje se sljedeće godine našao na čelu biskupske škole, koja je u to vrijeme uključivala upravljanje školama i nadzor nad svim obrazovnim ustanovama u biskupiji. Osamnaest godina, od 1057. do 1075., održavao je ugled koji je škola u Reimsu postigla pod svojim bivšim učiteljima, Remijem od Auxerrea i drugima.

Bruno je vodio školu gotovo dva desetljeća, stekavši izvrsnu reputaciju kao filozof i teolog. Među njegovim učenicima bili su Eudes od Châtillona, ​​kasnije papa Urban II , Rangier, kardinal i biskup Reggia, Robert, biskup Langresa, te velik broj prelata i opata.

Kancelar Reimske biskupije

Godine 1075. Bruno je imenovan kancelarom nadbiskupije Reims, što ga je uključilo u svakodnevnu upravu biskupije. U međuvremenu, pobožnog biskupa Gervaisa de Château-du-Loira, Brunovog prijatelja, naslijedio je Manasses de Gournai, nasilni aristokrat bez pravog poziva za Crkvu. Godine 1077., na nagovor Bruna i klera u Reimsu, de Gournai je suspendiran na saboru u Autunu. Manasije je odgovorio, na način tipičan za jedanaesto stoljeće, dajući svojim slugama da sruše kuće njegovih tužitelja. Konfiscirao im je dobra, prodao beneficije, čak se obratio i papi. Bruno je diskretno izbjegavao grad katedralu sve dok 1080. godine definitivna kazna, potvrđena narodnim nemirima, nije natjerala Manassesa da se povuče i potraži utočište kod Henrika IV., cara Svetog rimskog carstva, žestokog protivnika pape Grgura VII.

Odbijanje da postane biskup

Sveti Bruno odbija nadbiskupsko mjesto Reggio di Calabria, Vincenza Carduccija, Chartreusea od el Paulara.

Na rubu da i sam postane biskup, Bruno je umjesto toga slijedio zavjet koji je dao da će se odreći svjetovnih briga i povukao se, zajedno s dvojicom svojih prijatelja, Raoulom i Fulcijem, također kanonicima Reimsa.

Čini se da je Brunova prva pomisao kad je napustio Reims bila staviti sebe i svoje drugove pod vodstvo uglednog samca, Roberta od Molesmea, koji se nedavno (1075.) nastanio u Sèche-Fontaineu, blizu Molesmea u biskupiji Langres, zajedno s skupina drugih pustinjaka, koji su kasnije (1098.) formirali cistercite. Ali ubrzo je shvatio da to nije njegov poziv. Nakon kratkog zadržavanja, otišao je sa šestoricom svojih drugova do Hugha od Châteauneufa, biskup Grenoblea. Biskup je, prema pobožnoj legendi, nedavno imao viziju ovih ljudi, pod krunicom od sedam zvijezda, te ih je sam postavio 1084. na planinskom i nenaseljenom mjestu u donjim Alpama Dauphinéa, na mjestu zvanom Chartreuse, nedaleko od Grenoblea. Sa svetim Brunom bili su: Landuin, Stjepan od Bourga, Stjepan od Diea (kanonici sv. Rufa), Hugh kapelan i dva laika, Andrija i Guerin, koji su kasnije postali prva braća laici.

Sagradili su oratorij s malim pojedinačnim ćelijama udaljenim jedna od druge gdje su živjeli izolirano i u siromaštvu, posve zaokupljeni molitvom i proučavanjem, jer su ti ljudi bili na glasu kao obrazovani i često su bili počašćeni posjetom sv. Hugh koji je postao kao jedan od njih samih.

U to je vrijeme Brunov učenik, Eudes od Châtillona, ​​postao papa kao Urban II (1088.). Odlučan nastaviti reformu koju je započeo Grgur VII. i budući da se morao boriti protiv protupape Klementa III. i cara Henrika IV., bili su mu prijeko potrebni kompetentni i odani saveznici te je 1090. pozvao svog bivšeg gospodara u Rim.

Teško je odrediti mjesto koje je Bruno zauzimao u Rimu ili njegov utjecaj na suvremena zbivanja, jer je to ostalo posve skriveno i povjerljivo. Smješten u Lateranu sa samim papom, upoznat s njegovim najintimnijim vijećima, radio je kao savjetnik, ali mudro držan u pozadini, odvojeno od žestokih stranačkih rivalstava u Rimu i unutar kurije. Ubrzo nakon njegova dolaska u Rim, papinska stranka bila je prisiljena evakuirati se na jug dolaskom Henrika IV. sa svojim protupapom.

Bruno se opirao nastojanjima da ga se imenuje nadbiskupom Reggio Calabrije, odustajući umjesto toga u korist jednog od svojih bivših učenika u blizini u benediktinskoj opatiji blizu Salerna. Umjesto toga, Bruno je molio da se ponovno vrati svom usamljeničkom životu. Njegova je namjera bila ponovno se pridružiti svojoj braći u Dauphinéu, kao što jasno pokazuje pismo upućeno njima. Ali ga je volja Urbana II zadržala u Italiji, u blizini papinskog dvora, na koji je mogao biti pozvan u slučaju potrebe.

Bruno nije prisustvovao Saboru u Clermontu, gdje je Urban propovijedao o Prvom križarskom ratu, ali čini se da je bio prisutan na Saboru u Beneventu (ožujak 1091.). Njegova uloga u povijesti je izbrisana.

Mjesto za njegovo novo utočište, koje su 1091. odabrali Bruno i neki sljedbenici koji su mu se pridružili, bilo je u biskupiji Squillace, u maloj šumovitoj visokoj dolini, gdje su izgradili malu drvenu kapelicu i kolibe. Njegov tamošnji pokrovitelj bio je Roger I. od Sicilije, grof Sicilije i Kalabrije i ujak vojvode od Apulije, koji im je dodijelio zemlje koje su zauzeli, te se razvilo blisko prijateljstvo. Bruno je otišao na dvor Guiscarda u Miletu kako bi posjetio grofa u njegovoj bolesti (1098. i 1101.) i krstio njegova sina Rogera (1097.), budućeg kralja Sicilije. Ali često se Roger povlačio u osamu sa svojim prijateljima, gdje je podigao jednostavnu kuću za sebe. Njegovom darežljivošću 1095. godine sagrađen je samostan svetog Stjepana, u blizini prvobitnog pustinjačkog manastira posvećenog Bogorodici.

Na prijelazu u novo stoljeće umiru jedan za drugim prijatelji svetoga Bruna: Urban II 1099.; Landuin, prior Grande Chartreuse, njegov prvi pratilac, 1100.; Grof Roger 1101. Bruno je umro 6. listopada 1101. u Serra San Bruno.

Brunova ostavština

Nakon njegove smrti, kartuzijanci iz Kalabrije, slijedeći čest običaj srednjeg vijeka, poslali su nositelja svitka, slugu zajednice natovarenog posmrtnim svitkom, dugačak smotak pergamenta, visio mu je oko vrata, koji je putovao kroz Italiju, Francusku, Njemačku i Englesku, zaustavljajući se da objavi Brunovu smrt, a zauzvrat, crkve i zajednice ispisuju na tom svitku, u prozi ili stihu, izraz njihova žaljenja, s obećanjima molitve. Mnogi su od tih svitaka sačuvani, ali malo ih je tako opsežnih i tako puno hvale kao onaj o svetom Brunu. Stotinu sedamdeset i osam svjedoka, od kojih su mnogi poznavali pokojnika, slavilo je opseg njegova znanja i plodonosnost njegove poduke. Bili su prije svega zadivljeni njegovim velikim znanjem i talentom. Ali njegovi su učenici hvalili njegove tri glavne vrline - njegov veliki molitveni duh, krajnje poniženje i pobožnost prema Presvetoj Djevici.

Obje crkve koje je sagradio bile su posvećene Blaženoj Djevici: Naše Gospe od Casalibusa u Dauphinéu i Naše Gospe Della Torre u Kalabriji; vjeran njegovim nadahnućima, kartuzijanski statuti proglašavaju Majku Božju prvom i glavnom zaštitnicom svih kuća reda, ma tko bio njihov zaštitnik. On je također eponim za San Bruno Creek u Kaliforniji.

Zapis u rimskom kalendaru

Bruno je pokopan na malom groblju pustinjačke crkve Santa Maria. Godine 1513. otkrivene su njegove kosti s epitafom "Haec sunt ossa magistri Brunonis" (to su kosti majstora Bruna) preko njih. Budući da Kartuzijanski red održava striktno poštivanje poniznosti, sveti Bruno nikada nije službeno proglašen svetim. Nije bio uvršten u Tridentski kalendar, ali ga je godine 1623. papa Grgur XV. uvrstio u Opći rimski kalendar za slavlje 6. listopada.

Sveti Bruno se dugo smatrao zaštitnikom Kalabrije i jednim od svetaca zaštitnika Njemačke.

Pisac i utemeljitelj svoga reda, sveti Bruno je sastavio komentare na psalme i na poslanice Pavla apostola. Ostala su i dva njegova pisma, ispovijest vjere i kratka elegija o preziru svijeta iz koje se vidi da je njegovao poeziju. Komentari svetog Brune otkrivaju da je znao nešto malo hebrejskog i grčkog; poznavao je crkvene oce, osobito Augustina Hiponskog i Ambrozija. "Njegov stil", rekao je Dom Rivet, "sažet je, jasan, nervozan i jednostavan, a njegov latinski onoliko dobar koliko se moglo očekivati ​​od tog stoljeća: bilo bi teško pronaći kompoziciju ove vrste u isto vrijeme čvršću i sjajniju, sažetiju i jasniju."

U katoličkoj umjetnosti sveti Bruno se može prepoznati po lubanji koju drži i promatra, s knjigom i križem.