Koliko nam je dovoljno?
Koliko vremena i truda trebamo potrošiti tražeći zemaljska dobra, a koliko vremena i truda trebamo potrošiti da bismo stekli i slavili Božju milost?
Većina se kršćana stalno vraća na ovo pitanje tijekom svog života; nema jednostavnog odgovora. Primamljivo je reći da postoji jednostavan odgovor, tj. da bismo trebali svaku budnu minutu provesti u štovanju i služenju Kristu, i ne bismo trebali gotovo uopće razmišljati o potrebama našeg zemaljskog tijela.
Ali ovo nije realan odgovor za većinu nas. Vrlo je malo ljudi pozvano na monaški život. Čak i većina ljudi koji su pozvani širiti Božju riječ kao "punovremeno" zvanje, poput svećenika uživaju u plodovima zemlje. Većina njih uživa u dobrom obroku i toplom krevetu u skloništu koje ih štiti od vremenskih neprilika. Većina ima neku vrstu hobija ili zanimanja. Pa čak i redovnici jedu i spavaju!
Pavao nam daje, u ovom stihu, jasno mjerilo "koliko je previše"; to jest, ne možemo biti toliko zaokupljeni zemaljskim životom da nas "bog ovoga svijeta" zaslijepi za evanđelje Kristove slave. To je nešto što ljudi moraju sami odlučiti, ali vrijedno je stalnog samoispitivanja ili možda (ako se osjećamo nesigurno) razgovora s prijateljem čiji je odnos s Bogom čvrst.
Predlažem da sjednete na mirno opuštajuće mjesto, zatražite Božje vodstvo i jednostavno se zapitate: "Ometaju li stvari ovoga svijeta moju sposobnost da upoznam i slijedim Krista?"
