Ne dirajte...
Ne dirajte ju večeras. Ni sutra ju ne dirajte.
Nikada više. Nemojte ju ni prstom dotaknuti.
Ne dirajte oči majke. One, koje još gledaju u
istom pravcu odakle je on otišao zadnji put.
Ne dirajte jecaj žene koja još na pragu čeka zvuk koraka.
A ni korake ne dirajte. Stope utabane u cestu koja, da može govoriti,
rekla bi više od svih glasova svijeta.
Ne dirajte ramena djece koja nikada
ćaćinim zagrljajem nisu dotaknuta.
Ni pjesme ne dirajte. One iste koje su svirale
njihovim ušima prije nego što su zakoračili nebu.
Ne dirajte krunice prašnjave, pod ruševinama Grada koji stoji iskopan.
Ne dirajte ni suze, ni osmijehe, ni čekanja.
Ni čizme gumene, krvlju i znojem natopljenje.
Ne dirajte. Nijednu ravnicu. Ne gazite je.
Ondje su još oni. Ondje im duša sjedi i miriše žito.
Njoj su se obećali. Njoj da miriše, oni su dali sve.
Da miriše njihovoj djeci danas, oni su otišli.
Ne trepćući. Ne osvrćući se.
Jer tako se odlazi kada se ostavlja - ljubav.
(Ivana Klarić)
Podijelite da i drugi pročitaju
Komentari (0)
Prijavite se ili registrirajte da biste komentirali.
