Nesavršeni čovjek

Čovjek je nesavršeno biće. U filozofiji se to naziva kontigentni bitak. Svi ljudi su kontigentni, to znači ograničeni. Nismo sami sebe stvorili i ne možemo sami sebe spasiti. Mi smo, dakle, ograničena bića i sve nas može ugroziti. Mi smo kontigentni i zato smo u biti stalno u strahu. 

Strah je, dakle, nešto što je znak nas ljudi i što je znak da kad Boga ne bi bilo, mi bismo ga morali pronaći, izmisliti, tražiti. Jer, čovjek kao kontigentno biće uopće pretpostavlja apsolutno biće. Kao što ne možemo razumjeti sina, ako nemamo pojam oca. I ne možemo razumjeti pojam djeteta ako nemamo pojam roditelja. 

U svakom slučaju, strah je znak bojazni da smo ispali s Božjeg dlana. Ili da visimo negdje samo na njegovom prstu. To znači da nismo na Božjem dlanu, nismo na njegovim koljenima i ne oslanjamo se na njegova prsa. To je znak da više nismo u njegovu srcu. Ispali smo van. Nismo, dakle, na čvrstom tlu. Nismo na aposlutnom bitku. Ostali smo sami visjeti, drhtureći. Postali smo poput iskre, koja se svaki čas može ugasiti. Bez Boga stvorenje, a to znači svaki čovjek, kaže Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila. (usp. GS 21)

Tomislav Ivančić