Postavljanje granica

Kad je riječ o stvaranju boljih granica, u prvi plan dolaze dva aspekta. Prvi je postavljanje granica drugima. Općenito uzevši, to je najčešće spominjana komponenta u govoru o granicama. U stvarnosti je postavljanje granica drugima pogrješan naziv. Ne možemo to učiniti. Ono što možemo jest postaviti granice svojoj izloženosti ljudima koji se loše ponašaju; ne možemo promijeniti te ljude niti ih nagnati da se drukčije ponašaju.

Naš uzor je Bog. On ne postavlja granice ljudima kako bi ih prisilio da se bolje ponašaju. Bog postavlja standarde, no ljudima dopušta da budu ono što jesu, a zatim se od njih udaljuje ako se loše ponašaju, u suštini govoreći: „Ako baš želiš, možeš biti takav, no u tom slučaju ne možeš ući u moju kuću." Raj je za pokajnike i svi su dobrodošli.

Bog, međutim, ograničava svoju izloženost zlim, neraskajanim ljudima, onako kako bismo i mi trebali. Sveto pismo vrvi opomenama da se odvojimo od ljudi koji se ponašaju destruktivno (Mt 18,15-17, 1 Kor 5,9-13). Kad tako činimo, to ne znači da nemamo ljubavi. Odvajajući se od takvih ljudi zapravo štitimo ljubav zato što zauzimamo stav i postavljamo se protiv onog što uništava ljubav.

Drugi koristan aspekt u govoru o granicama odnosi se na postavljanje vlastitih nutarnjih granica. Potrebni su nam prostori unutar nas samih u kojima možemo iskusiti osjećaj, poticaj ili želju koje ne provodimo u djelo. Potrebna nam je samokontrola bez represije.

Moramo biti u stanju reći ne samom sebi. To uključuje destruktivne želje, ali i neke dobre želje koje u danom trenutku nije mudro provesti u djelo. Unutarnja struktura vrlo je važna komponenta granica i identiteta, baš kao što su to vlasništvo, odgovornost i samokontrola.

(H. Cloud, J. Townsend - Granice)