Prepoznaše ga u lomljenju kruha

Viđenje vidjelice Marie Valtorte

- dijalog Šimuna i Kleofe sa uskrslim Isusom na putu za Emaus, koji ga isprva nisu prepoznali:

Dostigne ih Isus i upita:

»O kome ste govorili?U tišini sam na mahove čuo vaše riječi. Tko je bio ubijen?«

(Isus je zastrt skromnim izgledom siromašnog putnika kome se žuri.

Njih dvojica ga ne raspoznaju. )

»Jesi li iz drugih mjesta, čovječe?

Zar se nisi zaustavio u Jeruzalemu? Čini nam se da tvoje prašno odijelo i tako poderane sandale pripadaju neumornom putniku.«

»Moram pribaviti beskrajan broj stada za najvećega Gospodina. Moram putovati po cijelom svijetu da izabirem ovce i jaganjce. Moram zalaziti i među divlja stada, koja će ipak, kad se pripitome, biti bolja od onih koja sada nisu divlja.«

»Težak posao. I nastavio si put ne zaustavivši se u Jeruzalemu?«

»Zašto to pitate?«

»Jer se čini da samo ti ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana.«

»Što se ondje dogodilo?«

»Dolaziš izdaleka, pa stoga možda ne znaš. Ali tvoj je govor ipak galilejski. Zbog toga, makar bio sluga nekoga tuđega kralja ili sin iseljenih Galilejaca, znat ćeš, ako si obrezan, da je u našoj domovini prije tri godine ustao veliki Prorok po imenu Isus iz Nazareta, silan u riječima i djelima pred Bogom i pred ljudima, koji je išao po svoj zemlji propovijedajući. I nazivao se Mesijom. Njegove riječi i njegova djela bila su stvarno riječi i djela Sina Božjega, kako je sebe nazivao. Ali samo Sina Božjega. Sve nebesko… Sada znaš zašto… «

»Je li bio strog kao Krstitelj?«

»Eto… Ne bih znao. Osobito u zadnje vrijeme oštro je prekoravao pismoznance i farizeje i prijetio onima od Hrama kao označenima od srdžbe Božje. Ali opet ako je netko bio grješnik, a kajao se i On vidio u njegovu srcu pravo kajanje, jer Nazarenac je čitao u srcima bolje nego neki pismoznanac u tekstu, onda je bio blaži od majke.«

»Osudio ga je Pilat… Ali nije htio i zvao ga je pravednikom. No, zaprijetili su mu da će ga tužiti Cezaru, te se prestrašio. Ukratko, bio je osuđen na križ i na njemu je umro. I to nas je, zajedno sa strahom od sinedrijaca jako utuklo. Jer ja sam Kleofa sin Klofin, a ovaj je Šimun, obojica iz Emausa i rodbina smo jer sam ja suprug njegove prve kćeri i bili smo Prorokovi učenici.«

»A zar sada više niste?« »Mi smo se nadali da će On osloboditi Izraela i da će također nekim čudom potvrditi svoje riječi. «

»O kako ste ludi i tvrdi u shvaćanju! I kako spori u vjerovanju riječima proroka ! A zar nije to bilo rečeno? Zabluda Izraelova je ovo: što je krivo tumačio kraljevsko dostojanstvo Kristovo. Zbog toga Mu nisu vjerovali. Zbog toga su ga se bojali. Zbog toga sada vi sumnjate. Gore, dolje, u Hramu i u selima, svuda se mislilo na kralja po ljudskoj naravi. Obnova Izraelova kraljevstva nije u misli Božjoj bila ograničena s obzirom na vrijeme, na prostor niti na sredstva obnove kao što je bila ograničena u vama.

S obzirom na vrijeme: nijedno kraljevsko dostojanstvo, pa ni najmoćnije, nije vječno. Sjetite se moćnih faraona koji su tlačili Hebreje u vrijeme Mojsijevo. Koliko li je dinastija izumrlo, a od njih preostadoše mumije bez duše na dnu skrivenih podzemnih grobnica! Preostaje i sjećanje, ako ono i preostaje, na njihovu moć od jednoga sata, pa i manje, ako mjerimo njihova stoljeća po vječnom vremenu. A ovo Kraljevstvo je vječno.

S obzirom na sredstvo: Ljudsko sredstvo je, rekao sam, tlačenje. Nadljudsko sredstvo je ljubav. Prvo je uvijek ograničeno, jer narodi se ipak pobune protiv tlačitelja. Drugo je neograničeno, jer ljubav je ljubljena, ili ako nije ljubljena, izrugivana je. Ali budući da je ona nešto duhovnoga, nikada ne može biti izravno napadnuta.

A Bog, neizmjerni, hoće sredstva koja su kao i On. Hoće ono što nije vremenski ograničeno jer je vječno: duh, ono što je od duha, ono što vodi k Duhu. To je bila zabluda: što se u pameti zamislila mesijanska ideja pogrešna s obzirom na sredstva i na oblik. Koje je kraljevsko dostojanstvo najviše? Božje. Zar ne? E, pa dobro. A zar ovaj Čudesni, ovaj Emanuel, ovaj Svetac, ovaj uzvišeni Sin, ovaj Jaki, ovaj Otac budućega vijeka, ovaj Knez mira, ovaj Bog kao onaj od koga dolazi, jer tako je nazvan i takav jest Mesija, neće imati kraljevsko dostojanstvo slično kraljevskom dostojanstvu Onoga koji ga je rodio? Svakako da će ga imati. Kraljevsko dostojanstvo sasvim duhovno i vječno. Čisto od otimačine i krvi, koje ne zna za izdaje i zloporabu vlasti. Njegovo kraljevsko dostojanstvo!

Ono što ga vječna Dobrota daje i siromašnim ljudima, da počasti i obraduje svoju Riječ.

Sad je uskrsnuo. Sve je izvršio. Bio je slavan prije svog utjelovljenja.

Sada je triput slavan kad je, nakon što se kroz toliko godina snizio u tijelu, žrtvovao sama Sebe postavši poslušan dotle da je znao umrijeti na križu da bi ispunio volju Božju.

Preslavan, zajedno s proslavljenim tijelom, sada kad uzlazi u Nebo i ulazi u vječnu Slavu, započinjući Kraljevstvo što ga Izrael nije shvatio. U to Kraljevstvo On, većim marom no ikada, ljubavlju i autoritetom kojih je pun, poziva plemena svijeta. Svi narodi, kako su vidjeli i predvidjeli Izraelovi pravednici i proroci, doći će k Spasitelju.«

»Ti si, gospodine, učeniji od jednog rabija. Da On nije umro, rekli bismo da nam je On govorio. Još bismo htjeli čuti od tebe druge i opširnije istine. Jer sada, mi ovce bez pastira, uznemirene od oluje Izraelove mržnje, više ne umijemo shvaćati riječi Knjige. Hoćeš li da idemo s tobom? Daj: još bi nas poučio, obavljajući posao učitelja koji nam je bio uzet.«

»Imali ste ga toliko vremena i nije vas mogao učiniti potpunima? Zar nije ovo sinagoga?«

»Jest. Ja sam Kleofa, sin upravitelja sinagoge Kleofe, koji je umro u radosti što je upoznao Mesiju.«

»I još nisi došao do toga da vjeruješ bez oblaka? Ali nije vaša krivnja. Nakon Krvi još nedostaje Oganj. A onda ćete vjerovati jer ćete razumjeti. Zbogom.«

»O Gospodine, već se približava večer i sunce se naginje svome zapadu. Umoran si i ožednio. Uđi. Ostani s nama. Govorit ćeš nam o Bogu dok budemo dijelili kruh i sol.«

( Isus uđe i posluže ga običajnom židovskom gostoljubivošću, pićem i vodom za umorne noge. Potom stanu za stol i ona ga dvojica zamole da mjesto njih prikaže jelo. Isus ustane držeći na dlanovima kruh i podigavši oči prema crvenom večernjem nebu zahvali za hranu i sjedne. Razlomi kruh i dade od njega dvojici svojih gostoprimaca. I čineći to, otkrije se kao onaj koji jest: Uskrsnuli.Nije onaj sjajni uskrsnuli koji se ukazao drugima, njemu dražima. Ali je Isus pun dostojanstva, s vrlo jasnim ranama na dugačkim rukama: crvenim ružama na koži bjelokosne boje. Isus vrlo živ u svome nanovo oblikovanom tijelu. Ali i doista Bog s veličanstvenim pogledima i čitavim izgledom. Njih dvojica ga prepoznaju i padnu na koljena… A kad se usude podići lice, od Njega ne osta drugo do razlomljenog kruha. Uzmu ga i poljube. Svatko uzme svoj komad i stavi ga na prsa kao relikviju umotan u komad lana. )

Plaču govoreći: »On je bio! I nismo ga prepoznali. A ipak zar nisi osjećao kako ti srce gori u grudima dok nam je govorio i ukazivao nam na Pisma?«

»Da. I sad mi se čini da ih prvi put vidim. I to u svjetlu koje s Neba dolazi. U svjetlu Božjem. I vidim da je On Spasitelj.«

»Idimo. Više ne osjećam umora ni gladi. Idimo u Jeruzalem da to kažemo Isusovima.«

Evanđelje po Luki 24,13-35: „Prepoznaše ga u lomljenju kruha.“