Sabranost

1. Sabranost je promjena duhovnog središta i usklađivanje cijeloga našeg bića sa onim što je onkraj i iznad nas. To je "okretanje" ili "obrtanje" našeg bića duhovnim stvarima i Bogu. A budući da su duhovne stvari jednostavne, i sabranost je u isto vrijeme pojednostavljenje stanja naše duše i naše duhovne djelatnosti. To nam pojednostavljenje daje vrsu mirai gledanja o kojem Isus govori kada veli: "Ako je oko tvoje zdravo, čitavo e ti ijelo biti osvjetljeno"(Mt 6, 22). Budući da se taj tekst odnosi u prvom redu na čistoću nakane, sjeća nas da i sabranost to čini: čisti našu nakanu. Ona sabire svu ljubav naše duše, diže je iznad stvorenih i vremenitih stvari i svu je upravlja na Boga i Njegovu volju.

2. Sabranost se poznaje po svojim učincima, miru, nutarnjoj šutnji i smirenosti srca. Duh koji je sabran miran je i nenavezan, barem u svojoj dubini. On je nepomućen, jer su strasti privremeno na miru. U najboljem slučaju, dopušteno im je da uznemiruju samo površinu sabrane duše. Ali budući da se plodovi sabranosti rađaju uz poniznost, dobrotvornu ljubav i uz većinu drugih osnovnih kršćanskih kreposti, jasno je da prava sabranost ne može postojati bez sudjelovanja tih kreposti koje joj daju podlogu i stvarnost.

3. Koncentracija - usredotočenost nije sabranost. Obje mogu postojati zajedno, ali obično sabranost znači daleko više nego skupljanje misli na pojedinu jasnu točku koja teži da raširi misao pojednostavnjenjem dižući je tako iznad razine napetosti i usmjerivanja na sebe.

4. Sabranost je više nego čisto ulaženje u sebe i ona ne znači nužno nijekanje ili isključivanje vanjskih stvari. Katkada smo sabraniji, mirniji, jednostavniji i čišći, kada gledamo kroz vanjske stvari i vidimo Boga u njima, nego kada se okrenemo od njih da ih isključimo iz svojih misli. Sabranost ne niječe osjetne stvari, ona ih stavlja u red. Ili su joj važne i ona uviđa njihovu važnost, ili nemaju nikakva posebna značenja, i njihova beznačajnost ostaje nevina i neutralna. Jer sabranost dovodi dušu u vezu s Bogom, i Njegova nevidljiva prisutnost je svjetlo koje istovremeno daje mir oku koje njim gleda i omogućava da sve stvari gleda u miru.

5. Sabranost se ne smije gledati kao neka odsutnost, nego kao prisutnost. Ona nas čini, prije svega, prisutnima sebi. Čini nas prisutnima bilo kojoj stvarnosti koja je najvažnija u trenutku kada živimo. Čini nas prisutnima Bogu, prisutnima sebi u Njemu, prisutnima svemu drugom u Njemu. Iznad svega, doziva nam u svijest Njegovu prisutnost. A to daje smisao svim ostalim "prisutnostima" o kojima samo govorili.

6. Prije svega moramo biti prisutni sami sebi. Životne brige zaokupljenosti odvlače nas od nas samih. Dotle dok se dajemo tim stvarima, naše misli nisu kod kuće. One su izvučene iz svoje stvarnosti u opsjenu prema kojoj teze. Ostavljaju zbilju koju imaju i koja jesu, da slijede jato mogućnosti. Ali mogućnosti imaju krila i naše misli moraju letjeti za njima da ih slijede u nebo. Ako živimo sa mogućnostima, prognani smo iz sadašnjosti koju nam je dao Bog da bude naša, postajemo beskućnici i premješteni u budućnost ili u prošlost koje nisu naše, jer su stalno izvan našega dohvata. Sadašnjost je naše pravo mjesto i možemo uzeti što god nam pruža. Sabranost je ono jedino što nam daje moć da učinimo tako. Ali prije nego to razjasnimo, vratimo se misli da nas sabranost čini prisutnima samima sebi.

Dokle god smo u tom životu, i jesmo i nismo. Neprestano se mijenjamo, a ipak je osoba koja se mijenja uvijek ista osoba. Čak i njezine promjene izražavaju njezinu osobnost, pomažu njezin razvoj i utvrđuju je u onom što ona jest.

Čovjek je slobodno biće koje se neprestano mijenja u sebi. To mijenjanje nije nikada posve ravnodušno. Neprestano postajemo bolji ili gori. Naš se razvitak mjeri po našim slobodno izabranim djelima i mi se prilagođujemo uzoru naših želja.

Ako naše želje posežu za onim za što smo stvoreni da imamo, činimo i postanemo, tada ćemo se razviti u ono što je određeno da uistinu budemo. Ali ako naše želje sežu za onim što nema nikakva značenja za naš duhovni porast, ako se izgube u sanjarijama, strastima ili obmanama, bit ćemo neiskreni sebi, i naš će život na kraju proglasiti da smo lagali sebi, drugim ljudima i Bogu. Osudit ćemo sebe kao tuđince i prognanike od sebe i od Boga.

U paklu nema nikakve sabranosti. Osuđeni su čak i od samih sebe. progonjeni ne samo od Boga i od drugih ljudi, nego čak i od samih sebe.

7. Sabranost me čini prisutnim samom sebi sabirući dva stanovišta, ili djelatnosti moga bića kao da bi bile dvije leće u teleskopu. Jedna je leća osnovna podloga moga duhovnog bića: nutarnja duša, duboka volja, duhovni um. Druga je moja vanjska duša, praktični um, volja zauzeta životnim djelatnostima.

(To ne znači da postoje dvije duše i dvije vrsti sposobnosti, nego da duša djeluje na dva različita načina, kada se bavi vanjskim poslovima i nutarnjom kontemplacijom.)

Sv. Augustin, O Trojstvu, Knjiga XII

Kada je moj praktični i vanjski ja podložan i upravljen prema najdubljim potrebama što su usađene u moje nutarnje biće po naravi i milosti, tad je čitava moja duša u skladu sa sobom, sa stvarnostima oko sebe i s Bogom. Sposobna je da gleda stvari onakve kakve jesu i osposobljava me da budem svjestan Boga. To me čini »prisutnima sebi. To će reći da se moj vanjski ja uživio u svoju pravu službu kao službenik Duha i milosti. Svjestan je gospodstva milosti, svjestan je nutarnjega ja, svjestan svoje podložnosti duhu i milosti, i svjestan svoje moći da radi među vanjskim stvarima, i da tim radom pomaže nutarnje preoblikovanje duha po milosti.

Ali kada vanjski ja poznaje samo sebe, onda je odsutan od mojega pravog ja. On ne poznaje svoj nutarnji duh. Nikada ne radi prema potrebi i mjeri prave osobnosti, koja postoji ondje gdje se moj duh vjenčava sa šutljivom prisutnošću Božjega Duha, i gdje moja duboka volja odgovara Njegovoj, teži prema tajni njegova Božanstva.

Kada nisam prisutan sebi, tada sam svjestan samo one svoje polovine, onog stava svoga bića koji se okreće van prema stvorenim stvarima. I tada je moguće da se izgubim među njima. Tada više ne osjećam duboko tajno potezanje ljubavne teže koja vuče moj nutarnji ja prema Bogu. Moja volja i moj razum gube svoju vlast nad drugim moćima. Moji osjeti, moja mašta, moja čuvstva, raspršavaju se da progone svoj različiti plijen preko čitave zemaljske površine. Sabranost ih vodi kući. Ona dovodi u vezu vanjski ja sa nutarnjim duhom i omogućava cijelom mojem biću da odgovori dubokoj privlačnosti ljubavi koja prodire u Božju tajnu.

8. - Sabranost me, dakle, čini prisutnim svemu što je stvarno značajno bilo koji trenutak moje opstojnosti. Dubine moje duše moraju neprestano biti sabrane u Bogu. Kada je tome tako, nije nužno da me priječe u obavljanju praktične, vanjske djelatnosti. Ima, stvarno, izvjesnih načina sjedinjenja s Bogom koji se kose s vanjskim djelovanjem. Ali sabranost kao takva može se složiti sa tjelesnom i duhovnom aktivnošću i sa svakom sređenom vrstom rada.

Da budem u radu sabran, ne smijem se izgubiti u radu. A da neprestano radim, ne smijem se izgubiti u sabranosti. Zato sabrana aktivnost, dok izvršavam Božju volju u dužnostima svoga životnog staleža, znači ravnotežu između nutarnje čistoće i vanjske pažnje. Potrebna je jedna i druga. Neugodna je stvar vidjeti redovnika (pobožnu osobu) kako nemarno radi svoj posao, jer nastoji da radi i moli u isto vrijeme, na takav način da zapravo ne radi niti moli.

Gubimo ravnotežu nutarnje čistoće i vanjske pažnje kada, na jedan ili drugi način, tražimo sebe mjesto Boga. Ako tražimo samo svoje interese u svom radu, nećemo biti sposobni da čuvamo svoja srca čista i sabrana kada molimo. Ako tražimo sebe u molitvi, nećemo pravo paziti na svoj rad.

Tajna je sabranog djelovanja, prije svega, da se otkinemo od sebe i od uspjeha bilo u svom poslu bilo u svojoj molitvi. Moramo se otkinuti od uspjeha u svom radu, da se oslobodimo od tjeskobe koja nas uranja u posao bez suzdržljivosti. Moramo se također odreći želje da se vidimo neprestano sabra- ni u Bogu i da osjećamo Njegovu prisutnost u svojim srcima. To će reći, moramo raditi za Boga, uzdajući se da, ako tražimo jedino Njegovu volju, On će se brinuti za našu nutarnju sabranost, i nadoknaditi rastresenosti i propuste koji se mogu uvući u našu djelatnost. Ako počinjemo svoj posao mirno i sabrano, srcem upravljenim Bogu po molitvi i čistoj nakani, uklonit ćemo se mnogim pogubnim brigama i beskorisnim zaokupljenostima tokom svoga posla. Raspršene moći lako se umaraju. Duhovni umor proizlazi iz rasutog i zlo primijenjenog napora. Odvratnost koju ona rada slabi sile naše duše, tako da trošimo još više napora i svršavamo sa većim umorom.

9. - Misao koja ne proizlazi iz sabranosti teži po samoj svojoj naravi da rasprši naše umne i voljne moći. Može se činiti da ona traži sabranost, ali si ne može pomoći onim što ne može nikada naći. I ako je ne ojača nutarnja sabranost, takva misao mora tražiti svoju snagu drugdje u ispraznoj snazi uzbuđenosti i nutarnje napetosti. Ta je nape- tost oblik nesvjesnog idolopoklonstva, uperenog na varku fiksne ideje, u koju se pouzdajemo. Silom si namećemo tu ideju, upravljamo svoje misli na nju i privijamo je na svoje srce. Ta ideja može u sebi biti istinita, ali joj žestina naše volje daje ne- razmjerno mjesto u našem nutarnjem životu. Tako ona postaje neki idol, koji privlači na sebe štovanje, pažnju i povjerenje što ih dugujemo samo Bogu.

10. - Tjeskoba je kobna za sabranost, jer sabranost konačno ovisi o vjeri, a tjeskoba podgriza srce vjere. Tjeskoba obično dolazi od napora, a napor ima svoj uzrok u prevelikoj ovisnosti o nama, o našim sredstvima, našim planovima, našem pojmu o onom što smo sposobni učiniti. Ako se oslonimo isključivo samo na svoje naprezanje da ostanemo sabrani u radu, naša će sabranost biti prisilna i umjetna, i neizbježivo će doći u sukob sa samim radom. Kada nam Gospodin daje nešto da radimo za Nj, ne zahtijeva da radimo kao anđeli, svojim mislima potpuno zaokupljeni Njim i istovremeno uspješno zauzeti naređenim djelom. Mnogo je jednostavnije služiti se malo zdravim razumom, latiti se rada iz ljubavi prema Bogu, neprestano se odricati tjeskoba i briga što ih uzrokuje sam posao i ne se odviše uznemirivati oko svoga duhovnoga stanja dok radimo. Dovoljno je misliti na jednu stvar u to vrijeme i sjetiti se da duhovnom životu nikada ne pomaže neprestano i pretjerano razmišljanje o sebi.

U isto vrijeme nije teško raditi sabrano, ako se naša nakana stalno čisti vjerom u Boga za koga radimo, i pouzdanjem u Njegovu ljubav koja neprestano sjedinjava naše duše s njim, iako ne možemo biti stalno svjesni toga sjedinjenja. Moramo se sjetiti da je naš doživljaj sjedinjenja s Bogom i naš osjećaj Njegove prisutnosti i sporedan i drugotne važnosti. To je samo sporedan učinak Njegove sadašnje prisutnosti u našim dušama, i ne daje nikakav siguran znak te prisutnosti u svakom slučaju. Jer Bog je iznad svakoga shvaćanja, pojmova i osjećaja, ma kako duhovnih, koje može ikada doživjeti čovječji duh u tom životu.

11. - Sabranost nas čini prisutne Bogu i sebi u Njemu. Zelja da sačuvamo najdublje pokrete svoje duše za samoga Boga, da ih okrenemo od sebe i od Njegovih stvorova, i da ih usmjerimo posve na izvršavanje Njegove volje, čini nas na poseban način prisutne Bogu. Uistinu, uvijek smo prisutni Onomu koji sve vidi i sve uzdržava onim istim činom kojim upoznaje Njihovu opstojnost. Ali prisutniji smo Njemu kada smo svjesni Njegove blizine nego kada ne znamo za nju. Jer tada je prisutnost svjesna i uzajamna: to je prisutnost osobe osobi. I jedino kada smo tako prisutni Njemu, istinski otkrivamo sebe kakvi smo stvarno. Kada smo u prisutnosti Božjoj, i gledamo Ga u Njegovu svjetlu, koje dolazi k nama u neprozirnosti vjere, tada vidimo, u tom istom svjetlu, da smo daleko drukčiji od onoga što smo mislili da jesmo u svjetlu svoga častohleplja i samodopadnosti. Ovdje se sabranost obojí skrubenošću i onim što su Oci nazivali svetim strahom, Strah je poznavanje sebe u prisutnosti Bozje svetosti. To je poznavanje sebe u Njegovoj ljubavi i gledanje kako smo daleko od onoga što bi Njegova ljubav htjela da budemo. On (strah) znade tko je On i tko smo mi!

Ali strah koji je svet ne može se bojati ljubavi. On se boji nesklada između sebe i ljubavi, i da se sakrije u ponor svjetla koji je Božja ljubav i Njegova savršenost. Taj je strah katkada apsolutno potreban da sačuva našu sabranost kako se ne bi pokvarila lažnom slatkoćom i preuzetnim samopouzdanjem koje pretpostavlja Božju milost, koje se prestaje plašiti obmane, i koje uživa u misli na našu krepost i na naš uzvišen stupanj molitve. Takva samodopadnost pada neprimjetno, poput neprozirna zastora, između nas i Boga. On odilazi od nas i ostavlja nas u strašnoj opsjeni.

Što je naša sabranost jača, napetija i dulja, veća je opasnost da upadnemo u tu opsjenu. Postaje dosta lako, iza nekog vremena, da se saberemo, a da uopće ne uđemo ni u kakvu stvarnu vezu Bogom. Takva sabranost nije ništa drugo do psihološka (duševna) varka. Ona je čin uvlačenja u sebe koji se može naučiti sa malo napora. On otvara vrata tamnom, šutljivom, udobnom nutarnjem prostoru u kojem nema više neprilika, jer smo uspjeli pronaći skretnicu koja okreće svu našu urnu aktivnost od njezinoga izvora. To nije molitva, i premda može biti puna mira i nama korisna za kratko vrijeme, ako se navežemo na nju i produljimo odviše daleko može nam jako naškoditi. Sabranost bez vjere zatvara duh u tamnicu bez svjetla i zraka. Nutarnja askeza ne smije svršiti zaključa u takvu tamnicu. Kada bismo tako radili to bi osujetilo sve nakane Božje milosti. Vjera nas stavlja u sabranost i ne nameće granice duševnoj aktivnosti, nego uklanja sva ograničenja našega naravnog razuma i volje, i oslobađa um od sumnje, a volju od oklijevanja, tako da je duh slobodan po Bogu i uranja u dubine Njegove nevidljive slobode.

12. Sabranost je gotovo isto što i nutarnja samoća. Baš u sabranosti otkrivamo ograničenu samoću svoga srca, i neograničenu samoću Boga koji boravi u nama. Da se ti golemi vidokruzi nisu rastvorili u središtu naših života jedva bismo vidjeli stvari sa stvarnog stanovišta. Naši se sudovi ne slažu s onim što stvari jesu. Ali duhovan čovjek, veli sv. Pavao, sudi sve. Čini to zato jer je odijeljen od svega svojim odricanjem, svojom poniznosti, svojom ništavnosti. Zato vidi sve jedino u Bogu. Tako sve vidjeti znači sve prosuđivati kao što sam Bog prosuđuje Sabranost nas, dakle, vodi nekoj nutarnjoj samoći koja je nešto više nego Želja ili činjenica biti sam. Ne postajemo samotnici kada shvatimo kako smo sami, nego kada osjetimo nešto Božje samoće. Njegova nas samoća odjeljuje od svega oko nas, a ipak nas čini najistinitije bradom sviju stvari Ne možemo živjeti za druge, dok nismo ušli u tu samoću. Ako pokušamo živjeti za njih, a da ni smo prije živjeli posve za Boga, izvrgavamo se opasnosti da se zajedno sa svima njima strovalimo u ponor.

13. - Ima ih mnogo koji žive u samoći i ne ljube je, jer njihova samoća nije sabrana! Ona je samo osamljenost. Ona im ništa ne pomaže da nađu sebe. Oni su sami, jer su u svojoj samoći odijeljeni od Boga i od drugih ljudi i čak od samih sebe. Oni su kao duše koje su odlutale iz pakla i nalazeći svoj put zabunom u Nebu, najednom otkriju da im je Nebo veći pakao nego sam pakao. Tako je sa onima koji su silom u nebu samoće i ne mogu kušati njezine radosti, jer ne poznaju nikakvu sabranost. Čovjek koji se boji biti sam, uvijek će biti osamljenik, ma koliko se okružio ljudima. Ali čovjek koji uči, u samoći i sabranosti, da bude u miru sa svojom osamljenosti i više voli njihovu stvarnost nego varke posve naravnog društva, uspijeva upoznati nevidljivo Božje društvo. Takav je sam s Bogom posvuda, i sam uistinu uživa društvo drugih ljudi, jer ih ljubi u Bogu u komu njihova prisutnost ne zamara, i zbog koga se njegova ljubav prema njima ne može nikada zasititi.

14. – Lažna sabranost nastaje kada pokušavamo svojim naporima otkloniti sve materijalne stvari, osamiti se od svjetine i prirode golom silom, nadajući se da u našoj duši neće ostati ništa osim Bog. Kada to pokušavamo, obično dijelimo svoje biće protiv sebe, nazivamo jednu polovinu (koja nam se sviđa) Bog, a drugu naša »narav« ili naš »ja«. Kakva ludost, kakvo rasipanje sila, pokušavati ostati u jednoj polovici svojega bića, nazivajući ga Boga i izbaciti drugu kroz vrata! Naše se biće opire toj razdiobi i upušta se u ono što mi mislimo da je rat između svijeta i tame. Ali ta borba samo je bitka jedne opsjene protiv druge opsjene. Takve se bitke suviše često odvijaju u samostanima, gdje Bog zove ljude, ne da prihvate opsjenu nego da je napuste, da mogu otkriti što je stvarno. Lažna je sabranost neizbježivo bez poniznosti, jer nas poniznost uči da sebe uzmemo kakvi jesmo, i sprečava našu oholost da nas ne sili biti ono što nijesmo. Bolje je biti zadovoljan s onim što je nisko i skromno u duhovnom životu, jer u tom je životu svako hotimično siromaštvo duhovno obogaćivanje. Zadovoljiti se niskim stupnjem molitve znači obogatiti se u molitvi. Takvo je zadovoljstvo bolje nego oholost koja se uporno bori za umnu čistoću anđela prije nego je naučila da bude zrelo ljudska.