Starac

.. Jednom, jedan starac pognut zguren, oslanjajući se štakom..

Polako prilazi ljetnoj žamorećoj terasi ..

Ulični mu časopis u ruci..

Spuštene glave i pogaženog dostojanstva pod bezbroj oholih ljudi , kroči ipak hrabro..

Ispriča priču o svome križu.

Kako ljudi nisu ljudi, o poprijekim pogledima ...

Tako, kaže, neki čovjek odbio mu dati dio svoga zalogaja..utažio bi samo mali dio svoje gladi..

ali , prije svega, glad za čovječnošću, duhovnim dubinama i lijepim gestama..

Grubo ga odbije i hranu odbaci u smeće..

Starac prisjećajući se, zaplaka.. 

Budimo ljudi ljudima

Budimo svjetlo nekome.

Budimo sol zemlje,

jer..              

Ne znamo ni dana ni časa.