Poganski doktor
Sveti Pavao govori o svetom Luki – autoru Trećeg evanđelja i Djela apostolskih – u Poslanici Kološanima, nazivajući ga “Lukom, ljubljenim liječnikom” (Kol 4,14). Prema Euzebiju, crkvenom povjesničaru, Luka je rođen u Antiohiji i bio je poganin; zapravo, u Poslanici Kološanima, kada govori o svojim suputnicima, Pavao uvijek prvo spominje "one iz obrezanja" (to jest, Židove), ne uključujući Luku među njima (usp. Kol 4,10-11). I u svom Evanđelju Luka pokazuje posebnu osjetljivost u pogledu evangelizacije pogana. Parabola o milosrdnom Samaritancu nalazi se samo u njegovom Evanđelju; a Luka je taj koji bilježi Isusovu zahvalnost za vjeru udovice iz Sarepte, Sirijca Naamana i gubavca Samarijanca - jedinog od deset gubavaca koji su bili izliječeni koji se vratio izraziti svoju zahvalnost.
Pokraj svetog Pavla
Ne znamo ništa o okolnostima obraćenja svetog Luke, ali iz Djela apostolskih možemo zaključiti kada se pridružio svetom Pavlu. Sve do šesnaestog poglavlja, Djela su napisana u trećem licu; ali iznenada, odmah nakon Pavlove vizije o čovjeku iz Makedonije (koji ga je zamolio da im se pridruži i pomogne im), prelazi se na prvo lice množine: “Kad je vidio viziju, odmah smo tražili da idemo dalje u Makedoniju, zaključivši da nas je Bog pozvao da im propovijedamo Evanđelje” (Dj 16,9-10). Luka zatim prati Pavla, 51. godine, na Samotraku, Neapolisu i Filipeu. Zatim postoji novi odlomak u trećem licu, koji nas navodi na pomisao da Luka nije uhićen s Pavlom, nego je ostao u Filipima nakon što je njegov prijatelj otišao. Sedam godina kasnije, Pavao se vratio u to područje, a Luka, koji u 20. poglavlju nastavlja s prvim licem množine, ide s njim u Milet, Troadu, Cezareju i Jeruzalem. Kad je Pavao bio zatvoren u Rimu 61. godine, Luka je ostao uz njega, kao što vidimo iz Pavlovih poslanica Filemonu i Timoteju. Zapravo, nakon što su ga svi napustili, u završnoj fazi njegovog zatočeništva, Pavao piše Timoteju, "samo je Luka sa mnom" (2 Tim 4,11).
Evanđelist milosrđa
Iz prispodoba i čudesa koja su svojstvena samo svetom Luki, možemo odrediti najkarakterističnije obilježje njegova Evanđelja. Luka pokazuje u svom Evanđelju osobitu brigu za siromašne, i za žrtve nepravde, za pokajane grešnike dočekane oproštenjem i milosrđem Božjim; on je taj koji priča priču o Lazaru i bogatašu; o izgubljenom sinu i milosrdnom Ocu koji ga ponovno dočekuje raširenih ruku; i o ženi grešnici kojoj je oprošteno, i koja je svojim suzama oprala Isusove noge i osušila ih svojom kosom. Sveti Luka je taj koji nam daje Magnificat, gdje Marija naviješta milosrđe Božje, koji je "silne zbacio s prijestolja, a uzvisio one niske", koji je "gladne napunio dobrima" a bogate postavio osiromašenima (Lk 1,52-53).
Na strani Marije
Odnos s Marijom druga je upečatljiva karakteristika Evanđelja po svetom Luki. Zahvaljujući njemu, i - mogli bismo pobožno vjerovati - zahvaljujući izvješću koje mu je Marija dala, znamo za riječi anđela kod Navještenja; posjet Marije Elizabeti i Magnificat; detalji prikazanja u hramu; i prekrasan portret tjeskobe Marije i Josipa kada nisu mogli pronaći 12-godišnjeg Isusa. Vrlo vjerojatno ovoj narativnoj i deskriptivnoj osjetljivosti dugujemo tradiciju svetog Luke kao slikara – tradiciju koja je zastupljena u tradicionalnoj ikonografiji. Pojedinosti o smrti svetog Luke nisu poznate. Neki izvori govore o njegovom mučeništvu, a drugi da je doživio duboku starost. Najstarija predaja kaže da je umro u Beotiji u 84. godini, gdje se nastanio da napiše svoje Evanđelje. Relikvije njegova tijela nalaze se u opatiji Santa Giustina u Padovi; rebro s njegova tijela poslano je u njegovu izvornu grobnicu u Tebi; a lubanja mu se čuva u Pragu, u katedrali svetog Vida.
