Leopold Mandić

Sveti Leopold Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. - Padova, 30. srpnja 1942.), drugi kanonizirani hrvatski svetac Rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana.

Mladost i obrazovanje

Preci su mu podrijetlom iz Zakučca (Omiš), zaselak Mandići. Naime, njegov pradjed Nikola je došao u Herceg Novi gdje se i oženio. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji Mandić.[1] Njegovo su rođenje roditelji uzeli kao krunu ostvarenja svoga braka. Nadjenuli su mu ime Bogdan – Adeodat – dan od Boga.[2] Mati Dragica (Karla) je iz obitelji Carević. I očeva (Stjepan Petar) i majčina obitelj je hrvatska, a potječu iz Bosne, otkamo su pobjegli pred Turcima. Plemenitaškog su podrijetla. Majčina obitelj Carević pripadala je obitelji Kosača.[3] Mandići su došli iz Bosne u Zakučac Cetini poslije turskog osvajanja Bosne 1463. godine, ali ne zna se točno kad. Bogdanov pradjed Nikola Pradjed došao je iz Zakučca u Herceg-Novi između 1761. i 1769. godine. U Herceg-Novome se oženio. Njegov sin Ivan (1780.-1838.), Bogdanov djed, bio je vlasnik i zapovjednik ribarskih i trgovačkih jedrenjaka koji su plovili Mediteranom i bio je član Bokeljske bratovštine pomoraca. Bogdanov otac Stjepan Petar bio je pomorac. Dolazak parobrodarstva istiskuje jedrenjake sredinom 18. stoljeće pa Mandići siromaše. Bogdanova mati Dragica je iz ugledne novljanske obitelji Carević koja je posjedovala trgovačku i obrtničku radnju za bojenje tkanina i platna na Toploj, predgrađu Herceg-Novog. Mati Dragica bila je kći Antuna i Eleonore, rođene Bujović, iz poznate peraštanske grofovske obitelji.[4] Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani, Hrvati. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga "naš Bogdo", a bio je visok samo 135 cm.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.

Franjevac kapucin

U dobi od 16 godina polazi na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika. Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!” Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.

Početkom Prvog svjetskog rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države bio interniran zbog političkih razloga u južnu Italiju: od rujna 1917. godine kod Kapucina u Tori (Caserta), zatim u Noli (Napulj) i Arienzu (Caserta). Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!” Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama. Prije smrti otac Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata.

Kanonizacija

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Bio je pokopan na gradskom groblju u Padovi, odakle je, 1963. godine, njegovo tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa. Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983. Spomendan mu je 12. svibnja. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

"Ljudima prijatelj"

Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Hrvatske kapucinske provincije od 1971. godine u Đakovu izdaje Ljudima prijatelj - glasnik svetoga Leopolda Mandića. Časopis izlazi četiri puta godišnje i posvećen je promicanju štovanja Leopolda Mandića. Godine 1992. objavljena je knjiga Spisi svetoga Leopolda Bogdana Mandića.

Jubilej godine milosrđa 2016.

Pos­mrtni ostaci Sv. Leopolda Mandića i Sv. Pija iz Pietrelcine bili su izloženi jav­nom što­va­nju u bazilici Svetog Petra u Rimu od 3. do 11. veljače 2016. Ova dva sveca izabrani su kao zaštitnici izvan­redne Svete godine Milosrđa, te je nji­hovo cje­lo­vito živ­lje­nje krš­ćan­ske vjere, svje­do­če­nje Božjeg milo­srđa i ljubavi, te neumorno slu­že­nje braći po sakra­mentu pomi­re­nja stav­ljeno kao pri­mjer i nadah­nuće vjer­ni­cima cje­lo­kupne Crkve.

Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u povodu Godine milosrđa organizirala je šestodnevno štovanje neraspadnutoga tijela drugoga proglašenog hrvatskog sveca i zaštitnika Godine milosrđa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu. Čašćenje svečeva tijela bilo je u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi od 13. travnja do 18. travnja 2016.[6] Mnoštvo vjernika iz cijele zemlje čekalo je u redovima kako bi vidjeli tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića želeći dotaknuti sarkofag. Među okupljenim mnoštvom u katedrali bio je i tadašnji premijer Tihomir Orešković sa suprugom.

17. rujna 2017. relikvija njegova tijela stigla je u Split, u svetište Gospe od Pojišana, nakon što je krenuvši iz Padove, "obišla" Zadar, Leopoldov rodni Herceg Novi, te Dubrovnik. Stiglo je praćeno jakom policijskom pratnjom. Vjernici su pohrlili u ulice oko crkve, a časne sestre klarise su po prvi put izašle iz samostana.

Svetišta

Među Hrvatima se kult održava zahvaljujući kapucinima. Mandiću su posvećena svetišta u Osijeku i Maglaju u Bosni, te u Zakučcu, u poljičkoj župi Priko - Omiš.