Dario

Dio mladosti, čini se, odlazi u moralni ponor. Masovni mediji sve više izvještavaju da mladi ljudi na Zapadu odbacuju sve vrjednote svojih očeva i majki. Ne žele Crkvu ni Boga, ne žele prihvatiti moralne vrjednote ni brak, žele živjeti slobodno od svega što su od roditelja naslijedili. Istovremeno vode neobičan život, stvaraju bračne zajednice bez pravne ili crkvene potvrde, upadaju u drogu i u ovisnosti, propadaju, alkoholiziraju se, ne žele raditi, nego besposleno prolaziti kroz život, te zbog toga upadaju u prostituciju, odaju se krađi, bave se trgovinom bijelim robljem, preprodaju drogu, kradu automobile, ili duge sate i dane raspravljaju bez ikakvih rezultata. Mnoštvo od njih upalo je u sekte ili su sami stvorili neke sekte. Ne žele se pridržavati nikakvih općih zakonitosti i pravila pristojnosti, žele graditi svoj svijet, bez zakona upisanih u prirodu i u njihovo biće. Zašto to čine? Prvi i najsnažniji dojam jest da je to protest mladih. Odbacivanje vrjednota u životu, način života svojih roditelja i djedova, odbacivanje uopće svijeta u kojem su se rodili pokazuje da oni protestiraju protiv svojih roditelja i da u njihovoj dubini postoji razlog za to odbacivanje. Protest i traženje nekog drugog života izvan onoga kojeg žive njihovi prethodnici. No, upadanje u ovisnost, seks bez ikakvih ograničenosti, u pokušaj da se jeftino dođe do novca i imanja, u odbacivanju Boga, vjere u njega i molitve, bavljenje prostitucijom, krađom, preprodajom, švercom, svim mogućim porocima pokazuje da su oni upali u svijet kojem nisu dorasli i da su postali robovi, a s druge strane da im je gotovo drago biti u tom svijetu jer hoće izazvati ne samo protest svojih roditelja nego i njihovo sažaljenje. Istovremeno oni stvaraju svoje sekte i religije, svoj način kulta, razumijevanja života i filozofije, svoj način odijevanja, plesa, sastajanja, svoje načine jela i pića, svoje shvaćanje braka i obitelji, što nije alternativa roditeljima, nego upravo suprotnost, time žele zapravo povrijediti roditelje i na taj način opet pobuditi njihovu pažnju. Analizira li se malo njihov način djelovanja, ponašanja i života, tad se dolazi do zaključka da on vodi u besmisao, tj. nikamo ne vodi. Pa ipak mladi odlaze u to. Očito da ih vodi nešto iracionalno, hoće postići nešto drugo, a ne nekakav alternativni život na svoj način. Majka Terezija je ispravno dijagnosticirala suvremeni svijet kad je rekla da su danas ljudi najviše gladni i žedni ljubavi. Današnji mladi imaju za roditelje ljude koji su prvenstveno poslovni ljudi, menadžeri, stručnjaci i poduzetnici koji su podigli zapadni svijet. To su ljudi koji su morali puno raditi, otac i majka su često morali biti izvan kuće, ljudi koji su otvarali vrtiće i jaslice, domove i druge načine kako da zbrinu djecu, dok oni neprestano rade. Oni su stvarali nove programe za škole, nove tehnike i načine života, oni stvaraju i dalje hrpe novih igračaka ne bi li tako zadovoljili djecu. Drugim riječima, ta nova generacija je odrasla bez ljubavi i povjerenja. Kad nas netko ne voli, kad nas odbaci, pogrdi ili kritizira, kad je netko protiv nas, tad se u nama javlja reakcija. Ponajprije se egzistencijalno branimo protiv takvog stava, pokušavamo se zatim zaštititi, a onda napadati one koji nam prijete da bismo sačuvali život. Budući da roditelji nisu imali vremena za djecu, djeca su doživljavala da su odbačena i nevoljena. No, bez ljubavi se ne može preživjeti. Sjetimo se toga da je Bog ljubav. Ljubav je naime jedino okruženje u kojem čovjek može preživjeti, u kojem se osjeća zaštićen, simpatičan i odatle ima razlog u sebi da ga nitko neće uništiti. Bez ljubavi je čovjek prepušten smrti. Zato se čini da je taj grubi razarajući protest mladih upravo znak da oni čeznu za ljubavlju koja im nije dana, da oni vape za ljudima koji će im pokazati srce, koji će ih voljeti, kojima će oni biti simpatični, koji će im znati oprostiti i izvaditi ih iz smeća u koje su upali. Oni, dakle, trebaju ljude koji će im darovati srce i koji će ih dovesti do Boga. Uvjeren sam da nema drugog rješenja za suvremenu mladež, da nema drugog rješenja za ateizam i vjersku ravnodušnost koja se pojavljuje, za masovnu pojavu sekti. Ljubav je pravi odgovor na strah, na prijetnju, na proteste, na revolucije i na mržnje. Bog je prvi i zadnji problem čovjeka i čovječanstva, jer on je Ljubav. Bog uživa u čovjekovu postojanju. Njemu je čovjek toliko dragocjen, da se odlučio na avanturu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, da bi čovjeka uveo u svoje srce. Bogovi ubijaju ljude, Bog Isusa Krista sebe ubija za ljude. Religije ne mogu spasiti čovjeka. Spašava ga Bogočovjek Isus Krist. Religije zahtijevaju, Isus daje. Religije kažnjavaju, Isus oprašta. Religije i bogovi traže od čovjeka da im se daje, Isus ništa ne traži, nego da ga primimo zajedno s njegovom baštinom. Na avanturu mladih na Zapadu i kod nas, na avanturu propasti, treba odgovoriti avanturom spasa, uskrsnuća i ljubavi, avanturom Isusa iz Nazareta. Ljubav se traži.

Isus je ustanovio Presveti Oltarski Sakramenat ne samo zato, da se sjedinjuje u svetoj Pričesti i da bude naša duhovna hrana, nego također i zato, da se u ovom sakramentu neprestano prikazuje svom nebeskom Ocu, te ga na najsavršeniji način slavi i časti.Zato je kod posljednje večere dao svojim apostolima i njihovim nasljednicima vlast da u njegovo ime prikazuju njegovo Tijelo i njegovu Krv nebeskom Ocu. Time je ustanovio žrtvu svete Mise. Mnogi, i kršćani premalo cijene žrtvu svete Mise.Isus Krist Sin Božji, došao je s neba na zemlju radi više razloga. Glavni razlog bez sumnje je taj, da dade zadovoljštinu beskrajnoj pravdi Božjoj za naše grijehe i da nas pomiri s Bogom. Postao je čovjekom da može za nas i mjesto nas trpjeti i umrijeti. Sav njegov život bio je posvećen našem spasenju. Ovo svoje spasiteljsko djelo dovršio je, kad je na križu rekao one potresne riječi: "Svršeno je!" Svojom smrću na križu dao je zadovoljštinu neizmjernoj pravdi Božjoj.Isusova ljubav prema nama tako je velika, da mu nije bilo dosta što se za nas žrtvovao na drvetu križa, nego se želi žrtvovati svakoga dana za nas nebeskome Ocu za naše duhovno i vremenito dobro. U tu je svrhu uoči svoje smrti, naime kod posljednje večere, ustanovio žrtvu svete Mise, kao uspomenu svoje muke i svoje smrti. Na Kalvariji prikazao se nebeskom Ocu na krvni način, a kod posljednje večere na nekrvni način pod prilikama kruha i vina.Kod posljednje večere, na Veliki četvrtak bila je prva sveta Misa koju je služio sam Isus. Tom zgodom naložio je također i svojim apostolima i svim njihovim nasljednicima - da tu njegovu nekrvnu žrtvu čine nazočnom do konca svijeta. Prema tome kod svete Mise čini se nazočnom žrtva Isusa Krista koji se za nas žrtvovao svojom smrću na križu. A obnavlja se tako da se na oltaru Isus Krist žrtvuje nebeskom Ocu pod prilikama kruha i vina. Odijeljene prilike kruha i vina kod svete Mise predočuju dijeljenje krvi od tijela, te na taj način Isusova žrtva na oltaru predočuje Isusovu smrt na križu.Prvi i glavni svećenik, koji pretvara kruh i vino u Tijelo i Krv Isusovu u žrtvi svete Mise - jest sam Isus.Zaređeni svećenik, kojega gledamo na oltaru, samo je zamjenik Isusov. On je tako reći, samo oruđe u Isusovim rukama. A prvi i glavni, makar nevidljivi svećenik, koji prikazuje žrtvu svete Mise po rukama vidljivog svećenika - jest onaj isti Isus, koji je nekoć prikazao krvnu žrtvu na križu, gdje je žrtvovao samoga sebe nebeskom Ocu. Također i dar, koji se prikazuje na svetoj Misi, isti je onaj dar, koji je prikazan na križu, naime Isus Krist. Na križu je Isus prikazao sama sebe, svoje Tijelo i svoju Krv, kako je rekao kod posljednje večere: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo je Krv moja koja se za vas prolijeva". Budući dakle da je kod svete Mise pod prilikama kruha i vina onaj isti Isus, koji je visio na križu - onda je jasno da je sveta Misa ona ista žrtva koja je bila na križu. Razlika među ovim žrtvama je samo ta, da je na križu Isus trpio strahovite boli i umro, a kod svete Mise žrtvuje se na nekrvni način, bez ponovnog trpljenja. Prema tome sveta Misa je nekrvno prikazivanje Isusove krvave žrtve na križu. Razlika je samo u načinu prikazivanja.Vrijednost svete Mise je neprocjenjiva. Svetom Misom možemo Boga na dostojan način častiti i slaviti. A to nam je glavni cilj na zemlji. Svetom Misom Bogu također na najsavršeniji način zahvaljujemo za njegova beskrajna dobročinstva. Svetom Misom lako isprosimo od Boga sve što trebamo za dušu i tijelo.Jer kad se Isus žrtvuje na oltaru i moli za nas - onda nam je otvorena riznica Božjih milosti. Svetom Misom dajemo Bogu i zadovoljštinu za svoje grijehe. Kad je Isus za nas trpio i umro na križu, dao je Ocu nebeskome beskrajnu zadovoljštinu za naše grijehe. Te svoje zasluge Isus nam daje na raspolaganje kod svete Mise. Doista, Isus se kod svake svete Mise uvijek nanovo Bogu prikazuje i žrtvuje za naše grijehe. Prema tome, ako želimo Bogu dati dostojnu zadovoljštinu za svoje grijehe, pođimo k svetoj Misi, sjedinimo se s Isusom i poklonimo njegove zasluge nebeskom Ocu. Radi Isusovih zasluga dobri Bog će nam rado oprostiti naše grijehe i dati nam u obilnoj mjeri svoje milosti. Sveta Misa je najsavršenija pomirbena i naknadna žrtva, to potvrđuju i riječi koje je Isus rekao kod ustanove svete Mise: "Ovo je moje Tijelo, koje se za vas predaje. Ovo je moja Krv, koja se prolijeva za mnoge na otpuštenje grijeha" (Mt 26,27,58; Lk 22,19-20).Isus se dakle svaki dan prikazuje za naše spasenje i za naše duhovne i tjelesne potrebe. Svaki dan daje nam na raspolaganje neizmjerne zasluge svoje muke i svoje smrti. No, ako je Isus kod svete Mise tako darežljiv i dobrostiv prema nama - nije li onda naša sveta dužnost, da svetu Misu kao najveće blago cijenimo, i rado s veseljem i s najvećom pobožnošću kod nje sudjelujemo!A ipak koliko puta smo mlaki i nemarni za svetu Misu? Kako smo često rastreseni za vrijeme svete Mise, kako je malo pobožnosti u svome srcu i kako malo poštovanja pokazujemo prema ovoj presvetoj žrtvi! A onda ništa čudno da nam sveta Misa malo koristi donosi. Prema tome ne smijemo nipošto biti ravnodušni prema svetoj Misnoj žrtvi. Naprotiv moramo rado polaziti k svetoj Misi. A za vrijeme svete Mise moramo biti puni poštovanja i lijepog vladanja. Moramo biti svjesni da je na oltaru od pretvorbe do pričesti sam živi Isus Krist. Zato i naše vladanje mora pokazivati da imamo živu vjeru u svete tajne koje se zbivaju na oltaru, te nastojimo biti pobožni i sabrani i punom pažnjom sudjelovati kod svetih tajni koje se zbivaju na oltaru. Neka se gospođa tužila Mons. De La Mothe, biskupu u Amiensu, da je nedjeljna sveta Misa bila preduga. "Nije Misa bila duga" - odgovori biskup "nego je vaša pobožnost, gospođo, prekratka!" U ovaj odgovor možemo se svi zamisliti bez razlike. Kad bi naša pobožnost bila žarka sveta Misa, ne bi nam nikada bila dosta duga, a kamo li preduga. A onima, koji se kod svete Mise nalaze samo kao nijemi gledatelji, a niti što razumiju, niti nastoje biti pobožni i sabrani, Misa je uvijek preduga. U ovome možemo mnogo naučiti od mnogih kršćana po misijskim zemljama. Jedan misionar iz Oceanije pripovijeda slijedeće: kad je jednom posjetio jedno urođeničko pleme, izvjesio je zastavu, da oni kršćani koji su bili u daljini po tome znadu da je on došao i da mogu doći k svetoj Misi. Uvelike su cijenili svetu Misu i brižno ju posjećivali. Jednog dana vidio je na obali rijetki prizor. Misionar se veoma iznenadio, kad je saznao da je čitavo jedno pleme udaljeno šest milja doplivalo morem. Nisu se obazirali na opasnosti kojima su se mnogi od njih izložili, samo da imaju utjehu sudjelovati kod svete Misne žrtve. Predragi vjernici! Nemojmo se ni mi obazirati na poteškoće koje možda treba nadvladati da sudjelujemo kod svete Mise. Doprinesimo rado i koju žrtvu, ako treba. Bit će nam to obilno nagrađeno! Papa Urban VIII. piše u svom predgovoru za rimski Misal: "Ako među našim stvarima ovdje na zemlji uistinu postoji nešto božansko zbog čega bi nam građani neba sigurno mogli zavidjeti, kad bi oni osjećali zavist, onda bi to sigurno bila Presveta Misna žrtva, po kojoj mi ljudi već ovdje na zemlji imamo na neki način blaženstvo neba, jer samog Stvoritelja neba i zemlje imamo pred očima i nosimo na rukama" (Koch XI 429,1 - Nebo na zemlji). Jest, predragi vjernici, sveta Misa je nebo na zemlji!Cijenimo stoga tu žrtvu Novoga Zavjeta, svetu Misu koja je kako veli sveti Franjo Saleški:"Sunce svih duhovnih čina, središte kršćanske vjere, duša pobožnosti, neizreciva tajna, punina Božje ljubavi!"Amen!Ivan Zirdum - Mato SakačEUHARISTIJA (Razmatranja - Propovijedi)