Sveta Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica (1515. – 1582.)
Život prve žene crkvene naučiteljice mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. Terezija je rođena 28. ožujka 1815. u Avili, u Španjolskoj. Odrasla je u brojnoj kršćanskoj obitelji.Kao mlada djevojka bila je otvorena znanju, razmišljala je o budućnosti, bila je ugodna za društvo zbog svoje mudrosti, ali i sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život. Primila je odgoj u obitelji do svoje zrele dobi, napunjen ljudskim i kršćanskim vrjednotama. Već u zreloj dobi odlučila je stupiti u samostan sestara karmelićanki od utjelovljenja u Avili, ublažena pravila po papi Eugenu IV. Bilo je to za mnoge veliko iznenađenje, tim više što iza takove odluke nije stajao neki interes niti razočaranje, već zrela i promišljena odluka za budućnost.
Budući da je Terezija bila umna, promišljena i odlučna žena, kada je jednom odlučila postati redovnicom, tu je stvar uzela veoma ozbiljno. Primila je redovnički odgoj, ulazi u molitvu i meditaciju. Živjela je 18 godina u veliku samostanu, koji je imao 120 do 180 sestara, ali je željela dublje ući u duh evanđelja i s Božjom milošću početi jednu novu inicijativu, potrebnu Crkvi onoga vremena, da se izađe iz osrednjosti, iz uhodana, iz nedovoljno žarka duhovnog života. Opisujući svoj život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. U duši je sve življe i jasnije osjećala zov, da se iz svega toga izdigne, da krene drugim, boljim i savršenijim putem, da bude svjedok milosti i duhovnoga u ljudskome životu.
Bilo joj je 40 godina, kad se energično odlučila za reformu Karmela i povratak na izvorno pravilo reda. Od časa kada je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati »u razgovoru s ljudima, već s anđelima«, i kada je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima »nastojala uskladiti« sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka – postade jaka i umna žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu evanđelja. I u tome je bila sva obnova karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, križeve i progone, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Muške karmelske samostane obnavljao je njezin suradnik sv. Ivan od Križa. Rodili su se novi, reformirani karmeli, strožeg opsluživanja, dostojni sinovi i kćeri velike majke Terezije od Isusa.
Bila je žena duboke vjere, znanja, molitve i zrele duhovnosti. Radi obnove karmela, Terezija je putovala cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi ju zaustavila. I to je bio njezin život tijekom daljnje dvadeset i dvije godine. Utemeljila je 22 obnovljena karmela. Tad su nastala i njezina u svijetu poznata pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svojega života, zatim Put savršenosti, Stanovi ili grad duše, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi i svjedočanstva uzvišene mistične lirike. Terezija Avilska moliteljica i velika mističarka u svojoj je duši nosila velike brige Crkve i svijeta svojeg vremena: Tridentski sabor i katoličku reformu, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Iako je bila na vrhuncu mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo. Zato je razumljivo što je dokraja života bila u službi Crkve i duhovne obnove, što je napisala: »Gospodine, ja sam kći Crkve!«
Terezija je radila i pisala, ali je mnogo polagala na živu vjeru i molitvu, jer iz nje i druga sredstva dobivaju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane, karmele, kao oaze u ovoj pustinji svijeta, u kojima će njezine sestre moliti i duhovno se žrtvovati te se na taj način boriti za kraljevstvo Božje. Povijest joj je dala pravo, jer je postala jednom od vrhunskih osoba katoličke obnove 16. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin život i duhovno iskustvo mističarke savršeno su se utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor. Ona je svojom obnovom karmela pomogla pomaku redovničkoga života, a njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki Kristovi vjernici, posebice oni u duhovnom pozivu. Samo u prvih 60 godina 20. stoljeća Terezijina su djela, bilo cjelovito bilo djelomično – objavljena u 528 izdanja.
U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već četiri stoljeća utječe na ono što se naziva duhovni život Europe. Veliki umovi Katoličke Crkve daju joj jednako značenje u mistici, kao sv. Tomi Akvinskomu u dogmatici. Umrla je u 67. godini života, 14. listopada 1582., a idući dan, 15. listopada, po odredbi pape stupila je na snagu reforma kalendara, ispravak staroga, Julijanskoga kalendara, novim, Gregorijanskim, kojim se i danas služimo. Papa Pavao VI. proglasio je sv. Tereziju Avilsku 27. rujna 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve. Mnogi poznati povjesničari drže daje sv. Terezija »srce katoličke reforme«, da »pripada čovječanstvu« i da je duhovna baština svih ljudi. Ona je zapisala na jedan listić i stalno čuvala u svojem časoslovu: „Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan!“
Carica i hrvatska kraljica Marija Terezija (1740. -1780.) imala je sv. Tereziju Avilsku kao svoju nebesku zaštitnicu od krštenja te je promicala njezino štovanje. Stoga je odredila da se sv. Tereziji Avilskoj na čast izgradi crkva u Bjelovaru te je ona nebeska zaštitnica 1772. godine osnovane bjelovarske župe, a odlukom papa Benedikta XVI. od 5. prosinca 2009. zaštitnica katedrale Bjelovarsko-križevačke biskupije, sa sjedištem u Bjelovaru.
