Grof Engelbert II od Berga, također poznat kao Sveti Engelbert, Engelbert od Kölna, Engelbert I, nadbiskup Kölna ili Engelbert I od Berga, nadbiskup Kölna (1185. ili 1186., Schloss Burg – 7. studenog 1225., Gevelsberg ) bio je nadbiskup Kölna i svetac; poznato je da ga je ubio član vlastite obitelji.
Engelbert je rođen 1185. ili 1186. u Schloss Burgu (današnji Burg an der Wupper [ de ]), kao mlađi sin grofa Engelberta I. od Berga i njegove žene Margarete od Gueldersa. Školovao se u katedralnoj školi u Kölnu. Od 1198. godine (u dobi od dvanaest ili trinaest godina) obnašao je službu prepozita (prepošt ili prepozit (tal. preposto < lat. praepositus: predstojnik). 1. U Katoličkoj crkvi, osoba koja se nalazi na čelu katedralnog ili kolegijalnoga kaptola.) sv. Jurja u Kölnu, a od 1199. do 1216. obnašao je i službu prepozita u Kölnskoj katedrali. Nadalje je u raznim razdobljima stekao niz drugih zvanja župnika: u Kölnu, Aachenu, Deventeru i Zutphenu. Izabran je za biskupa Münstera 1203., ali je odbio zbog svoje starosti.
Engelberta je ekskomunicirao papa Inocent III 1206., zbog njegove podrške svom rođaku Adolfu od Altene, nadbiskupu Kölna, u interesu Filipa Švapskog protiv Otta od Brunswicka, ali mu je oprošteno 1208. Godine 1212., kao čin pokore za svoju raniju pobunu, sudjelovao je u albigenskom križarskom ratu. Priklonio se budućem Fridriku II., caru Svetog rimskog carstva, nakon bitke kod Bouvinesa 1214. godine.
Sveti Engelbert nadbiskup Kölna
Engelbert je izabran za nadbiskupa Kölna kao Engelbert I. 29. veljače 1216. i posvećen je 24. rujna 1217., na čijoj je dužnosti ostao do svoje smrti.
Engelbert je stekao povjerenje Fridrika II., cara Svetog rimskog carstva, postavši carski namjesnik (Reichsverweser) 1220. i skrbnik careva sina Henrika. Godine 1222. Engelbert je okrunio dvanaestogodišnjeg Henrika za kralja Rimljana u Aachenu. Engelbert je ostao Henrikov tutor i skrbnik do njegove smrti.
Nije jasno u kojoj je mjeri Engelbert bio osobno uključen u Confoederatio cum principibus ecclesiasticis, ugovor s crkvenim knezovima, koji je Fridrik potpisao 26. travnja 1220., iako je kao upravitelj Njemačkog kraljevstva (Gubernator Regni Teutonici) morao imati barem neki utjecaj i bio je uključen u sadržaj ugovora. Međutim, jasno je da je povećanje ovlasti koje je dao svim crkvenim knezovima bilo od koristi i nadbiskupima Kölna, a uspostava i razvoj novih ovlasti bili su dio Engelbertove nadbiskupske strategije.
Dok je Engelbert bio upravitelj Njemačkog kraljevstva, prava i teritoriji nadbiskupije bili su u lošem stanju, nakon dugog razdoblja građanskih nemira u Njemačkoj. Odmah se angažirao u nizu kampanja i strategija kako bi ponovno pridobio jedinstvo i savezništvo, te zaštitio kraljevstvo prvenstveno protiv vojvode od Limburga i njihovih saveznika Grofovije Cleves. Engelbert je pak uspostavio savezništvo s Brabantom i Namurom.
Engelbert je također branio svoje osobno nasljeđe kao grof od Berga protiv vojvode Walerana III od Limburga. Godine 1218. Engelbertov stariji brat grof Adolf VI od Berga umro je u Petom križarskom ratu bez muškog nasljednika. Waleran je smatrao da ima pravo naslijediti grofoviju Berg jer je njegov sin Henry bio oženjen Irmgardom od Berga, Adolfovom jedinom kćeri. Međutim, prema Saličkom zakonu Engelbert je bio nasljednik. Dobio je spor u dva procesa. Godine 1220. sklopljen je mir i Waleranovo potraživanje namireno je plaćanjem godišnjih prihoda.
Engelbert je dao gradske povlastice mnogim mjestima, uključujući Wipperfürth, Attendorn, Brilon, Siegen, Werl i Herford, Vianden, Hamm, Neuerburg i Manderscheid.
Tijekom svoje dužnosti nadbiskupa, Engelbert se nastavio boriti za ponovnu uspostavu i sigurnost Kölnske nadbiskupije i kao crkvene vlasti i kao svjetovnog teritorija. (Za njega se govorilo da je unatoč osobnoj pobožnosti bio više monarh nego crkvenjak). Ne samo da se neprestano borio, svim potrebnim sredstvima, za svjetovnu dobrobit zemalja nadbiskupije, čijim se faktičkim utemeljiteljem može smatrati kao značajna država; također je poduzeo energične mjere za djelotvornu regulaciju samog grada Kölna; i bio je gorljivi redovnički pobornik u cijeloj svojoj nadbiskupiji.
Smrt svetog Engelberta
Engelbert je stekao poštovanje i naklonost svojih podanika svojom odanošću pravdi i svojom energijom u održavanju zakona, te se jako trudio osigurati dobrobit vjernika unutar svoje nadbiskupije. Međutim, njegova učinkovitost u postizanju svojih ciljeva svim potrebnim sredstvima, uključujući vojne akcije, njegova odanost papi i caru, te njegova beskompromisna obrana zakona i prava vjerskih osoba i tijela, doveli su ga u sukob s plemstvom, uključujući i njegovu vlastitu obitelj, što je dovelo do njegove tragične smrti.
Njegov rođak grof Frederick od Isenberga bio je vogt (Advocatus - tijekom srednjeg vijeka, advocatus (moderni engleski: advocate; njemački: Vogt; francuski: avoué) bio je dužnosnik koji je bio zakonski delegiran za obavljanje nekih svjetovnih odgovornosti velikog feudalnog gospodara ili za instituciju kao što je opatija.) opatije Essen i zlorabio je svoj položaj varajući časne sestre. Engelbert je bio odlučan zaštititi interese časnih sestara i nastojao je privesti Fredericka pravdi. Dok su 7. studenog 1225. zajedno putovali u Köln sa sudskog saslušanja u Soestu, Engelberta je ubio, vjerojatno Frederik, u defileu blizu današnjeg Gevelsberga blizu Schwelma.
Čini se vjerojatnim da je skupina nezadovoljnog plemstva stajala iza napada čiji je cilj možda bio zarobiti Engelberta, a ne ubiti ga.
Engelbertovo tijelo je odvezeno u Köln na kolicima za balegu, a kada je pregledano, otkriveno je da ima četrdeset sedam rana.
Štovanje svetog Engelberta
Engelbertovo tijelo je pokopano u katedrali u Kölnu 24. veljače 1226. po nalogu kardinala Conrada od Uracha, papinskog legata, koji ga je proglasio mučenikom, iako do formalne kanonizacije nije došlo. Njegovi se posmrtni ostaci danas čuvaju u baroknom svetištu pripremljenom po nalogu Ferdinanda Bavarskog, nadbiskupa Kölna, koji je 1618. također naredio slavlje njegovog blagdana 7. studenog.
