Korizma je posebno vrijeme za sve kršćane

Korizma je za sve kršćane posebno vrijeme, vrijeme kada se svatko od nas priprema da dostojno, spokojno i čistoga srca dočeka najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Vrijeme je to posta i obraćenja, vrijeme kada prolazimo pustinjom i tražimo sebe, tražimo bližnje, tražimo spas. Simbolično započinje obredom pepeljenja na Čistu srijedu, kada se posti i ne mrsi. U današnje vrijeme korizmu se ponekad pogrješno interpretira, što je posebno vidljivo u medijima. Razni članci i prilozi o tome čega se trebamo odreći vode nas na pogrješan put. Mladi ponekad i ne znaju što zapravo simbolizira post i nemrs, koja je svrha odricanja i tih 40 dana pripreme.

Korizmeno vrijeme pravo je vrijeme da se mladi podsjete i razmisle o tome što im je u životu važno, da se sjete približiti Bogu, pomiriti se s njim. Poštovanjem Božjih zakona, postom i nemrsom, pepeljenjem kao činom poniznosti, ispovijeđu i odricanjem u korizmi u prilici smo okajati grijehe. Odricanjem od nečega nama važnoga, a ujedno pomaganjem drugima nesebičnim dijeljenjem, postajemo slični Isusu, slijedimo njegov primjer i pružamo primjer drugima. To je cilj četrdesetodnevnoga odricanja, promišljanja u vlastitoj pustinji zalutalih misli, to je ono na što nas Isus svakodnevno potiče, a posebno u ovo vrijeme pripreme za njegov ponovni dolazak.

Za sve velike životne trenutke treba se dobro pripremiti. Mnogi športaši pripremaju se cijeli život kako bi osvojili neko prestižno natjecanje i prilikom toga odriču se mnogih užitaka kako bi postigli svoj cilj. No kad je vaš cilj spašavanje svijeta od smrti i osiguravanje vječnoga života, pripreme športaša više ne izgledaju toliko zahtjevno.

Najveći trenutak u povijesti Crkve jest Isusovo uskrsnuće. On je za čin prelaska u vječnost cijeli život pripremao ne samo sebe, nego i sve ljude. Vrijeme intenzivne pripreme nama je poznato pod liturgijskim pojmom korizme. To je simboličnih 40 dana u kojima se trebamo osobito pripremiti za Uskrs. No ne smijemo zaboraviti ni na činjenicu da zapravo svakodnevno trebamo biti spremni na Gospodinov poziv jer rečeno je kako ne znamo »ni dana, ni časa« kad će nas pozvati u vječnost te okusiti ono za što se Isus žrtvovao. U Bibliji se više puta spominje simbolika broja 40. Tu je veliki četrdesetodnevni potop kojim se sve loše izbrisalo s lica zemlje i označilo novi početak, četrdesetogodišnje lutanje izraelskoga naroda pustinjom do konačnoga dolaska u obećanu zemlju, četrdesetodnevno preobraćenje Ninivljana itd. Najznačajniji je Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji kao priprema za njegovo javno djelovanje, u konačnici za njegovu muku i uskrsnuće. Po tim uzorima i mi se pripremamo te 40 dana korizme putujemo kroz prijelazno razdoblje u kojem posebno preispitujemo vrijednost svojega kršćanskoga života i odlučujemo da ovo ne će biti samo prolaznih 40 dana, nego vrijeme u kojem smo se obratili Gospodinu, vrijeme u kojem smo čvrsto odlučili hoditi putom svjetla. Vrijeme u kojem se posebno trebamo odvratiti od ovozemaljskoga i okrenuti Onomu koji nas uvijek ljubi, iako toga nismo svjesni.

Spomenuti športaši ne mogu igrati za dva tima, moraju se odlučiti koji je tim bolji za njihovu karijeru. Tako i mi vjernici moramo odlučiti koji je tim bolji za naš život: onaj koji vodi Isus ili onaj koji vodi đavao. U »prijelaznom roku« moramo čvrsto odlučiti koja je strana za nas bolja i znati biti zahvalni za ono što nam je ta strana dosad pružila i što će nam pružiti u budućnosti.

Na petu korizmenu nedjelju običaj je da se ljubičastim platnom pokrivaju križevi i slike po crkvama..

Što je post, a što nemrs?

Post i nemrs često se u javnosti, ali i među katolicima, smatraju sinonimima. No to nije tako. Vrlo je važno naglasiti i objasniti razliku između tih pojmova. Post za vjernike znači uzeti samo jedan puni obroku u danu. Kako bi zadobili Božju milost, blagoslov i oprost, vjernici poste i na taj način čine poseban i visoko cijenjen bogoštovni čin. Nemrs je uzimanje tri obroka dnevno, no ključno je to da se ne jede meso.

Na Čistu srijedu i Veliki petak ne provodi se samo post, nego i post i nemrs. To znači da vjernici tih dana jedu samo jedan puni obrok dnevno koji ne uključuje konzumaciju mesa. Strožim oblikom posta smatra se kada se konzumira samo kruh i voda.

Vrlo često postavlja se pitanje među vjernicima kada je post obvezan, odnosno za koje je dobne skupine on obvezan. Crkvena disciplina kaže da je post obvezan za katolike koji su navršili 18 godina do navršenih 60 godina, na Pepelnicu i na Veliki petak. Ako to žele, postiti mogu i oni mlađi, ali i stariji od navedene dobi. U crkvenom zakoniku za nemrs piše: »Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života, osim ako je u petak svetkovina.«

Na našim prostorima uobičajen je nemrs svaki petak. No dogodi se i da osoba ne može izbjeći konzumaciju mesa (ako je u bolnici, menzi ili sl.), pa se umjesto toga može odreći nečega drugoga. Mogu učiniti i neko dobro djelo u vidu čitanja Svetoga pisma ili posjećivanja bolesnika.

Crkva od svih nas traži da dajemo ono što možemo. U slučaju da ne možemo postiti, možemo učiniti nešto drugo što je u našoj mogućnosti. Zašto se sve to čini petkom? Zato što je to dan Kristove muke i smrti na križu. Svaki petak vjernici bi se trebali prisjećati Kristove muke i kroz svoje odricanje i dobra djela uvećavati dobrotu. Odricanjem snažimo sebe i svoju volju, a dobrim djelima pomažemo bližnjima.

Korizma mnogima služi kao izgovor da naprave nešto dobro i korisno -za sebe. Ali u tome nije bit korizme. Jer, u korizmi bi trebali napraviti nešto dobro i korisno za druge, za one kojima je to potrebno.

Iz krhkosti u novi život

Korizmu započinjemo pepeljenjem na Čistu srijedu. Tako je ta srijeda i nazvana Pepelnicom, i dan je pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Pepeljenje se pojavilo još u 6. stoljeću u rimskoj liturgiji te je predstavljalo pripravu za Isusovo uskrsnuće. No zašto nas svećenik posipa baš pepelom? Odgovor na to pitanje nalazi se u Bibliji i simbolici samoga pepela.

Prva asocijacija na pepeo zasigurno bi bila njegova krhkost – primjerice, kada ga uzmemo u šaku, pepeo se prosipa. I u Starom je zavjetu pepeo znak propadljivosti, kao i grješnosti te čovjekove smrtnosti. Tako Bog govori Adamu: »Ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti« (Post 3, 19). Danas pepeo shvaćamo i kao znak pokore i obraćenja. Simbolikom te mrtve tvari čovjek priznaje svoju grješnost i postiže milosrđe. Zato je pepeljenje poziv kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve te da pokažu spremnost na novi život. Pepeo kojim se vjernici posipaju ili im se pepelom križa čelo dobiva se od spaljenih grančica palme korištenih na Cvjetnicu prethodne godine. Tako Kristov ulazak u Jeruzalem i početak Kristove muke, koje slavimo na Cvjetnicu, postaju svojevrsni podsjetnik na Kristovu patnju.

Današnja liturgija Pepelnice naglašava obraćenje i obnovu kršćanskoga života poglavito milostinjom, molitvom i postom. Na blagdan Pepelnice svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: »Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti« ili: »Obratite se i vjerujte evanđelju«, naglašavajući čovjekovu krhkost i poziv na obraćenje. I dok su se donedavno naglašavali post i pokora, današnja liturgija Pepelnice naglašava upravo obraćenje i potpunu obnovu kršćanskoga života ponajviše milostinjom i molitvom. Pepelnica tako svojom simbolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i socijalni, pozivajući nas na potpunu obnovu duha (molitva) i tijela (post) u korist bližnjih.

Nikada nismo potpuno sami

Iznimno je teško i samo zamisliti kako je Isusu bilo proboraviti 40 dana u pustinji. Znamo da su pustinje najsuša mjesta na svijetu, konstantno pod plamenom sunca danju i nemilosrdnom hladnoćom noću, u kojima nema ničega osim kamenja, pijeska, vjetra, pokoje životinje i potpune tišine. Sama pomisao na takvo prostranstvo koje izgleda kao da se proteže u beskonačnost izaziva strahopoštovanje prema bilo komu tko se suočava s njim.

Isus, Sin Božji, Bog i čovjek, povukao se tamo u osamu, gdje ga je đavao kušao tri puta, nudeći mu hranu, navodnu vlast nad zemaljskim kraljevstvima, kao i kušajući Isusovo povjerenje u Otca. Đavao ga kuša napastima koje su nam vrlo poznate – ohološću, požudom tijela i pohlepom, ali Krist ostaje nepokolebljiv u svojoj vjeri te nam pokazuje ispravan način kako se nositi sa zemaljskim da bismo dosegnuli božansko. Povlačenje u pustinju bila je Isusova priprema za muke koje je trebao proći kako bi nas oslobodio od grijeha. Pustinja simbolizira i osamljenost u kojoj se pripremao za najveći čin ljubavi. I dok se i mi često osjećamo potpuno sami, ne zaboravimo – uz nas je sva nebeska vojska, Isus i Otčeva ljubav koja ne poznaje granice. Kroz osamljenost pustinje možemo naučiti mnogo toga: kako se nositi s teretom osobnoga križa koji moramo nositi, kako ostati usredotočen na zadatak koji je pred nama, ali i kako cijeniti druge oko sebe, pa i kako bolje ljubiti.

Stoga, u ovom vremenu pripreme za Uskrs povucimo se s vremena na vrijeme u osamu i razmislimo o najboljem načinu kako u zajednici umanjiti tu prazninu osamljenosti. Iskoristimo to vrijeme za razgovor s Bogom »jedan na jedan« i zapitajmo se u tišini vlastitoga uma što je naša pustinja i kako je možemo prebroditi. Potaknimo druge na razmišljanje i pomognimo im da proputuju kroz svoje vlastite pustinje da bismo mogli nakon dugih priprema nastaviti živjeti našu vjeru na najbolji mogući način. Jer, i u pustinjama postoje oaze gdje život cvjeta, na nama je da se uzdamo u Njega koji će nas sigurno dovesti do iduće.

Pomogni sebi pomaganjem drugima

Korizma mnogima služi kao izgovor da naprave nešto dobro i korisno – za sebe. Ali u tome nije bit korizme. Jer u korizmi bismo trebali napraviti nešto dobro i korisno za druge, za one kojima je to potrebno. Mladi se u današnje vrijeme najčešće odriču cigareta, alkohola i »slatkoga«, što u osnovi nije loše jer svi ti »poroci« imaju loš utjecaj na nas, ali i na okolinu. Međutim, srž odricanja seže dublje. Kada se već odreknemo, recimo, cigareta, onda bismo novac koji dnevno ili tjedno potrošimo na kupovanje cigareta trebali dati ili potrošiti u dobrotvorne svrhe, a ne na neke druge osobne užitke, kao što to najčešće biva. Ljudi općenito, pa tako i mladi, sve više zaboravljaju što zapravo znači korizma, koji je njezin smisao i simbolika. Svi samo odluče tih »dugih, teških« 40 dana odreći se nečega što im je u životu važno, ili misle da im je važno, te smatraju da su se tako žrtvovali i učinili nešto dobro. Jesu, učinili su nešto dobro za sebe i svoje zdravlje, ali treba učiniti nešto dobro i za druge, bližnje, potrebite. U trenutku odricanja treba misliti na njih, a ne na sebe. Drugi problem leži u tome što se mnogi često ne pridržavaju pravila koja su sami postavili kroz korizmeno vrijeme. Često se dogodi da posrnu, izgube volju i odustanu, jer im je preteško, prezahtjevno i nemaju snage. A onda se javlja osjećaj krivnje i razočaranja u sebe. Sve se to može izbjeći ako samo počnemo shvaćati korizmu onako kako bismo trebali. Cilj nam treba biti pomoći drugima svojim odricanjem, darovati drugima ono čega smo se mi odrekli, pa onda ne će biti grižnje savjesti, jer ako pomognemo samo jednoj osobi, napravili smo veliku stvar. Onda ćemo osjetiti što znači korizma, osjetit ćemo sreću i zadovoljstvo koje čovjek osjeti kad pomogne nekomu, istinsku radost koja će proizići iz zahvale osobe kojoj smo pomogli. I to je jedan od preduvjeta koje moramo ispuniti da bismo dostojno dočekali Isusovo uskrsnuće.

Korizmena »oluja mozgova«

Tu je korizmeno vrijeme… opet. Mnoštvo mladih kršćana i ove će se godine pomučiti prvo smisliti, a onda i realizirati svoju četrdesetodnevnu pokoru. Ta je muka dakako razumljiva s obzirom na to da se svatko već najmanje tri puta odrekao »slatkoga« ili cigareta. Naravno, razloga za očajavanje nema jer »gurui« s naših internetskih portala uvijek u rukavu imaju »pokoru il’ dvije« kojih se sigurno nitko nije domislio.

Tako je portal »Varazdinski.hr« još prošle godine od Varaždinka i Varaždinaca zatražio koju ideju za korizmenu pokoru. Vox populi nije zakazao – ideje su bile originalne. Mogli smo saznati da ako smo već na dijeti, ne treba više ništa »žrtvovati« u korizmeno vrijeme, nego samo nastaviti dobar posao. S druge strane, jedna je gospođa preporučila da se ne odričemo ničega jer si i tako stalno u životu nešto uskraćujemo! U korizmi si, prema savjetu mlade Varaždinke, 40 dana ugađajte tako što »ćete pročitati neku dobru knjigu«. Naravno, to nije sve! Na portalu »Zdravakrava« imali smo nezaboravnu priliku doznati da bismo se za korizmu mogli odreći toaletnoga papira i tako prijeći na onaj reciklirani kako bismo pomogli u očuvanju šuma. Portal »24sata« posebno je za mlade prenio kako je, među ostalim, trendi odreći se Facebooka i »junk fooda«, što je ujedno »i pohvalno od strane nutricionista«.

Nekako nam se nameće zaključak – pri odlučivanju o korizmenom odricanju, ako već ne možemo sami odlučiti – umjesto u ekran, pogledajmo makar u Novi zavjet jer ipak je korizma kršćanska stvar. U Matejevu evanđelju (9, 13) Isus kaže: »Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.« Tako i opći religijski leksikon bilježi da je korizma vrijeme požrtvovne brige za bližnje. Eto, recimo da bi pojačana briga i skrb za roditelja, baku ili ujaka na tom pragu bila sasvim dobra priprema za sjećanje na žrtvu nad žrtvama.

Pripremili: L. Glasnović, F. Hrnčić, S. Ivasović, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak