Kušnja nas jača
Ne može ni jedna napast, ni jedna bolest, ni jedno zlo bez Boga doći k tebi.
Bog sve dopušta. Istina, Bog ne daje, ne stvara bolesti, nesreće i smrt. Bog nije stvorio đavla. Niti htio đavla. Nije htio da on bude zao i ne želi da mi budemo zli. Bog ne želi nesreću, ne želi tjeskobu, ne želi strah u tebi. Ali postoje sile u svijetu koje se suprotstavljaju Bogu, koje, dakle, ne žele biti prijateljske s Bogom i koje zato ugrožavaju i tebe.
Bog dopušta da postoje zle sile da vidi hoće li netko povjerovati tim silama da su jače od Boga ili će povjerovati Bogu.
To znači: svaka ugroženost, svaki strah, svaka bolest samo je upitnik koji pita: „A tko je tebi Bog? Na čijem ti tlu stojiš? Čije se ti ruke držiš? Na koga se ti oslanjaš?“
Sveto pismo jasno kaže: Bog ranjava, ali ranu zavija i liječi. Bog daje i sreću i nesreću. U Očenašu štoviše molimo: „Ne uvedi nas u napast, nego nas izbavi od zloga." Sveti Jakov međutim kaže: ,,Bog ne napastuje." I to je istina. Ali Bog hoće uvesti u kušnju, ali to je kao kad nas trener na treninzima uvodi u teške situacije koje trebamo nadvladati, kako bismo postali utrenirani i kako bi snaga u nama postala jača, da bismo mogli prevladati sve moguće kušnje u stvarnom nadmetanju.
Zato Bog i nas uvodi u kušnju ne da bismo pali, nego da bismo ojačali. Za Isusa se kaže da ga je Duh Sveti odveo u pustinju da ga kuša davao. Što je to, dakle, kušnja? Kušnja bolesti, tjeskobe, nije ništa drugo nego kao da imate rječicu ili potok i htjeli biste na toj rječici napraviti mlin, tako da ga voda pokreće na rad. Ali voda je slaba. I što onda napraviti? Napraviti branu tako da se voda skuplja i postaje jaka i prelijeva preko brane. I potom pada na pera mlinskog kotača, koji mlin pokreće na rad. Voda je narasla.
Što Bog, dakle, želi s nevoljama? Da čovjek toliko vjeruje da može kazati: „Ne, Bog je jači od ove napasti!“ Tada njegova vjera raste. Tada snaga i milost rastu i prerastaju zapravo svaku nevolju i bolest i čovjek tako ostaje u Bogu. I zato Bog ne želi od nas maknuti bolesti i tjeskobe, napasti i nevolje. Mi gotovo uvijek vičemo: ,,Bože, makni bolest od mene! Oslobodi nas bolesti! Oslobodi rata!" Bog na to odgovara: „Ma ne, dijete.“ Mi vičemo: „Ne Bože, neću roniti! Ja ne želim plivati!" A Bog na to govori: „Dijete moraš naučiti roniti u vodi, pa kako ćeš se igrati u rijeci, na moru, a ne znaš ni zaroniti? Hajde zaroni! Tata je tu. Bog je tvoj tu."
A mi opet: „Ne, Bože, neću, ta bolest je ona koja mene ugrožava! To je rak! To je bolest! Ja se bojim! Neizlječiva je, Bože!"
Tomislav Ivančić - Iz straha u povjerenje
