Što je sveta misa?

Nema sumnje da bi ovo pitanje mnogim kršćanima moglo izgledati skoro nekorisno. Čemu takvo pitanje? Svake nedjelje idemo na misu, reći će oni, mi dobro znamo što je misa! Zašto postavljati takvo pitanje?

Ipak je potrebno takvo pitanje!

Često se majke i očevi u obitelji, koji su redovito slali svoju djecu na misu svake nedjelje, duboko rastuže i ožaloste gledajući svoju djecu: čim dođu u mladenačke godine, ne žele više ići na misu.

Zašto, ako ne zato, što ne znaju što je sveta misa?

Kao da ih misa više ne zanima. Oni sigurno znaju kako se redaju misni obredi. Još im u ušima odjekuju misne pjesme. Ali to ih ne zanima, jer ne vide ništa izvan toga, ne znaju ništa više od toga. Hvala Bogu da dolazite na svetu misu. No, i sami si možete postaviti pitanje koliko ju razumijete? Jeste li kada razmišljali o pojedinim dijelovima svete mise? Pitajte odrasle kršćane: "Što je za vas sveta misa?" Iz odgovora koje dobijete vidjet ćete što će vam reći. Reći će, po prilici, ovako: “Misa je obred u kojem se Isus uprisutnjuje i daje se vjernicima u svetoj Pričesti." To je sve istina! Ali bitni, točan odgovor, mnogo je dublji, složeniji, iscrpniji i bogatiji. Zato ćemo pokušati ući dublje u smisao i dati odgovor na pitanje "Što je to sveta misa?"

Izvor života

U starom Egiptu mladi faraon (car) obilazio je svoje carstvo. U jednom pustom kraju zatekao je radnike koji prave cestu. Bili su umorni i žedni jer su vodu morali donositi izdaleka. Faraon, vidjevši to, smilovao se i dao je iskopati duboki bunar. Radnici su se oduševili. Mogli su nesmetano, sretno i zadovoljno nastaviti svoj posao. I već stoljećima se na tom istom izvoru putnici krijepe i utažuju svoju žeđ.

Tako je i nama Isus Krist na Veliki četvrtak darovao "izvor" - svetu misu gdje kršćani već dvije tisuće godina crpe snagu za svoj vjernički život i utažuju žeđ svoje duše. Nemojmo zanemariti taj Božji dar.

Katekizam Katoličke Crkve govori da je sveta misa središnji sakrament i izvor sveg kršćanskog života. Sav liturgijski i vjernički život ima središte u svetoj misi. Na to nas upućuje i crkvena zapovijed koja nalaže da svake nedjelje i blagdana sudjelujemo na svetoj misi. Pravi kršćani osim velikog razloga neće propustiti svetu misu nedjeljom. Oni koji su najpobožniji nastoje biti na misi, ako je ikako moguće, češće kroz tjedan.

Nedjeljni odmor - naše vrijeme za Gospodina

Da bi naš susret s Gospodinom bio što bliskiji i dublji, nedjeljom ne radimo, nego slavimo sv. misu, odmaramo i obnavljamo svoje snage za novi tjedan. Nedjeljom ne radimo ne samo zbog odmora uostalom, možemo se odmarati neki drugi dan u tjednu - već da imamo vremena za Boga, da budemo slobodni za slavljenje svete mise.

Naše poslanje, kao čovjeka i kao kršćanina, jest slaviti, častiti i hvaliti Boga zbog njegovih divnih djela prema nama.

Nedjeljni nas odmor oslobađa zauzetosti pretjeranim radom koji čovjeka čini tvrdim prema drugima i nagoni da zanemaruje svoju dušu. Stoga je potrebno da se bar jednom tjedno okrenemo prema sebi i prema Bogu, isključimo iz svojih planova i uzdignemo nebeskim vrijednostima. Svaka nedjelja je dan Kristova uskrsnuća - "mali Uskrs". Zato treba Bogu zahvaliti i s braćom i sestrama radosno slaviti.

Žurimo na sveti susret

Kad u nedjelju čujemo glas zvona, ostavljamo sve i idemo prema svetom mjestu susreta - u crkvu. Glas zvona je "glas" Božji. To nebeski Otac zove svoju djecu sebi na druženje i na misno slavlje. U svetoj Kristovoj "drami" svatko od nas igra veliku ulogu i stoga ne smijemo kasniti, već požuriti kao što je, privučena ljubavlju, žurila Magdalena u uskrsno jutro. U crkvu idemo ne stoga što nam je to zapovjeđeno, već stoga što je to potreba naše duše. Euharistija je povlašteni susret s Kristom, svatko od nas je osobno pozvan i mora dati svoj odgovor, osobno sudjelovati s Kristom. Toga nema ako svetu misu pratimo na radiju ili gledamo na televiziji. Tako je mogu pratiti samo oni koji su bolesni ili spriječeni: to je ipak nekakva duhovna korist.

S braćom i sestrama

U crkvi se susrećemo s mnogo braće i sestara i osjećamo se s njima povezani. Svi smo tu domaći, svi jedna obitelj, nitko nije stranac ni pridošlica. Nema više gospodara ni slugu. Svi smo Božja djeca, svi okupljeni oko istog stola i istog kruha. Kristova ljubav pozvala je sve i povezala u jedno Tijelo.

"Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi" (1 Kor 12,27).

"Ja sam trs, vi ste mladice", veli nam Krist (Iv 15,1).

Sví smo se skupili radi tebe, Kriste, stoga znamo da si ovdje prisutan kako si kazao: "Gdje su dvojica ili trojica sabrani radi mene, tu sam i ja među njima" Mt 18,20).

Susret sa svećenikom

Susrećemo se sa svećenikom jer bez njega nema svete žrtve. Po sakramentu svetog reda on je pozvan i ovlašten djelovati u ime Kristovo; predvodi slavlje svete mise. Susret sa svećenikom je susret s onim koji je poseban Božji službenik, susret s čovjekom koji nam pomaže da otvorimo dušu za susret s Kristom. Mi smo u dubini duše obilježeni znakom Krista Svećenika. Po preporodu krštenja i pomazanju Duha Svetoga povezani smo s Kristovim svećeništvom. Sa svećeništvom svoga svećenika i svih svećenika, zajednički prinosimo istu svetu žrtvu. Svi sudjeluju u vršenju Kristove svećeničke službe u svetoj misi, iako na različit način. Zamislite koje li časti! Mi smo sudionici tako visokog plemstva, mi obični kršćani, radnici, đaci, starci i bolesnici.

Svi smo mi uzdignuti iz praha u "sveti narod" u "kraljevsko svećenstvo" (1 Pt 2,9) te možemo prinositi Bogu svetu žrtvu. Zar se ne bismo trebali tome uistinu radovati"?

Preporuke za nedjelju

• krenimo na vrijeme u crkvu

• obucimo se svečanije

• u srcu mislimo o misi i svojoj vjeri

• neka nam misa bude središte dana

• blagujmo zajedno ručak u obitelji

• razgovarajmo više s ukućanima

• izbjegavajmo sukobe

• nađimo vremena za tišinu i za sebe

• budimo dobro raspoloženi i gostoljubivi

• posjetimo nekoga i razveselimo

"Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji" Ima obitelji u kojima otac radi u jednoj tvornici, majka u drugoj, a djeca su u školi. Neki su od njih na poslu ujutro, drugi poslije podne. Prolaze dani, a oni se rijetko vide, a još rjeđe sjednu da bi porazgovarali. Kako se ti ukućani osjećaju? Jesu li sretni?

Ljudi nemaju vremena jedni za druge. Nemaju vremena za razgovor, za povjeravanje; ne mogu se uzajamno izjadati, našaliti, nasmijati, utješiti i ohrabriti. Kako bi bilo da mladić, zaručnik, ne nalazi vremena za djevojku, zaručnicu, ili ona za njega? Za one koje volimo i koji su nam važni moramo imati vremena.

Imati vremena za...

Ljudi ne mogu biti sretni ako nemaju s kime razgovarati, izmijeniti misli i iskustva, jedni drugima nositi radost. Bez toga je čovjek sve manje čovjek, a sve više sličan nekom stroju, automatu bez srca i duše. Čovjek mora imati vremena za čovjeka, prijatelja. Kako bismo onda mogli biti Božji prijatelji i saveznici, kako bismo mogli živjeti njegovim životom vjere, nade i ljubavi - kad ne bismo imali vremena da se posebno s njim porazgovaramo. Za svako prijateljstvo, za svako drugovanje onih koji se vole treba određeno vrijeme. Prijateljstvo i ljubav su trajni, ne traju samo za vrijeme sastanka; ali bez takvih sastanaka ipak bi ugasli. Sastanci i razgovori su kao dodavanje ulja i zraka svjetiljci ljubavi koja gori u srcima prijatelja.

Sveta vremena

I za drugovanje s Bogom treba pronaći i odrediti neko vrijeme. Zato govorimo o svetim vremenima. U danu je takvo sveto vrijeme doba jutarnje, podnevne i večernje molitve. U tjednu je sveto vrijeme svaka nedjelja. Kroz godinu ima još drugih Bogu posvećenih dana. To su zapovijedani blagdani. Ta sveta vremena, Bogu posvećeni dani, toliko su važni da je sam Bog tomu posvetio posebnu zapovijed koja glasi: "Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!"

Posveta slobodnog vremena

Ujutro, čim se probudimo, čim ustanemo, prije početka rada, treba moliti. Treba reći Bogu da smo mu zahvalni što nam je darovao još jedan dan te ga zamoliti za pomoć tijekom cijelog tog dana. Barem jednom dnevno treba se s Bogom družiti. A navečer, prije spavanja, pred njim se osvrnuti na to kako smo taj dan proveli. Vidjeti u čemu smo uspjeli, a što smo pokvarili. Zahvaliti mu za pomoć, pokajati se za ono što smo zlo ili loše učinili, odlučiti sutrašnji dan još bolje proživjeti.

Sveta misa

Nekome se čini da je to suvišno zapovijedati. Treba li prijatelju zapovijedati da pođe na sastanak s prijateljem ili zaručniku da pođe zaručnici? Sigurno ne. Tko je Božji prijatelj, često na Boga misli i sretan je da se s njim nađe u molitvi. Ova Božja zapovijed ipak je jako potrebna. Ona svakog Božjeg prijatelja opominje koliko je to važno i čuva ga od lijenosti i hladnoće u molitvi. Onome tko uopće ne moli i ne svetkuje sveta vremena, ta zapovijed poručuje neka se ne zavarava, neka ne misli da je pravi Božji prijatelj, kada to zapravo nije.

Zašto ići u crkvu?

Čovjek koji je redovito išao u crkvu, napisao je novinski članak požalivši se da nema smisla ići u crkvu svake nedjelje. "Išao sam u crkvu 30 godina", piše on, "i u tom sam vremenu čuo oko 3000 propovijedi. No, mogu se skoro zakleti, ne sjećam se gotovo ni jedne. Zbog toga mislim da je to gubljenje vremena i da svećenici gube vrijeme propovijedajući."

Nakon toga su se javljali mnogi, dajući vlastito mišljenje. Izdavaču su se pisma uglavnom sviđala. Trajalo je to podugo, sve dok jednom netko nije napisao ovo pismo: "Oženjen sam već 30 godina. U tom je vremenu moja supruga pripremila oko 32000 jela. Ne mogu se zakleti da bih znao ponoviti kompletan jelovnik ni za jedan od tih obroka. Ali jedno znam - svi su me obroci hranili i davali mi potrebnu snagu za rad. Da mi moja supruga nije spremala hranu, bio bih fizički mrtav. Isto tako, da nisam išao u crkvu nahraniti se, danas bih bio duhovno mrtav!"

Nemaju vremena

Ima ljudi, i mlađih i starijih, koji kažu da u Boga vjeruju, ali da nemaju vremena moliti, ići u crkvu, svetkovati nedjelje i blagdane. Što to znači? Znači da zacijelo imaju važnijega posla, da smatraju kako je nešto drugo važnije od prijateljstva s Bogom. Izgleda da takvi ljudi podcjenjuju Boga i krivo procjenjuju sebe. Kakav bi to bio Bog koji ne bi bio vrijedan da mu posvetimo određeno vrijeme za molitvu, određene dane kao blagdane? Ako Bog nije vrijedan da mu posvetimo barem desetak minuta svakog dana i barem jedan sat svake nedjelje i blagdana kako možemo tražiti da mi budemo Bogu vrijedni i važni?

Zamislite dječaka koji u kući, u sobici na katu, ima dragog djeda koji ga je učio hodati, koji ga je na rukama nosio, s njim se igrao, posvuda ga vodio. Sad je djed obolio i leži u krevetu. Dječak kaže da djeda jako voli, a nikad ne ide u djedovu sobu da ga upita: "Kako si djede?" Je li istina da taj dječak voli svoga djeda?

Nedjeljna misa

Sve to treba osobito činiti nedjeljom i blagdanom. U te svete dane treba, međutim, ići zajedno s drugim vjernicima u crkvu. Tu čitamo i slušamo Božje riječi koje Bog svima nama upućuje. Tu - a to je najvažnije slavimo svetu misu, sastajemo se s Isusom oko stola, slavimo njegovu ljubav prema nama, njegovu smrt i njegovo uskrsnuće za nas. Tako prestaje ono što je zlo, a iznova se rađa i raste Božji život u nama, ostaje očitije Božje dobro. Uz to, nedjeljom je lijepo imati vremena za druženje, za izlete, za obilaženje rodbine, bolesnika i prijatelja.

Crkvena zapovijed, na temelju Božje zapovijedi, izrazito kaže da u nedjelju i sve zapovijedane blagdane vjernik mora dolaziti na svetu misu. Tko bi to zanemario, zanemario bi Boga, priznao da mu Bog ne znači mnogo. Drugim riječima, vjernik nedjeljom í zapovijedanim blagdanom treba doći na svetu mísu, inače teško griješi. Tko, međutim želi doći, a spriječen je (bolest, udaljenost, nesretni slučaj, neki izvanredni i neočekivani događaj što slično) - nema grijeha.

Bližnji i ja!

Također, svaki dan treba naći vremena da drugim ljudima učinimo život ljepšim. To znači: pomagati, osobito ukućanima, bolesnima, prijateljima koji nešto ne mogu sami učiniti, s drugima se družiti, razgovarati - činiti sve da i njima i nama, u kući i izvan kuće, život bude ljepši, sretniji. A što činiti za sebe? Vidjeli smo da svatko tko razgovara s Bogom í ljudima, nastoji ne samo da bude sretan, već da i samoga sebe usavršava. Ipak treba naći vremena i za sabranu molitvu. To posebno naglašavamo, jer molitva u tišini, i iskreno ispitivanje vlastitih postupaka gradi i jača naš karakter, da sami sebe ne zavaravamo, nego rastemo u vjeri, da postajemo sve više dobri ljudi i vjernici.

Muž i žena

Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi: - Ti idi u crkvu pa moli i za sebe i za mene, a prijateljima je znao reći: - Ja ne trebam ići u crkvu. Moja žena ide i moli za nas oboje. Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima očekujući da se otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji je govorio njegovoj ženi: - Ti možeš ući za vas oboje! Žena je ušla i vrata su se zatvorila. Od neugodna osjećaja i potresenosti čovjek se probudio. Njegova se žena iznenadila i začudila kada joj je sljedeće nedjelje, u vrijeme polaska u crkvu, muž rekao: - Danas idem i ja s tobom u crkvu.

Odlazak na sv. Misu

1. Nemoj kasniti! Pođi na vrijeme, da dođeš prije početka mise! (Korisno je dušu, kako kaže papa Franjo, "oraspoložiti" za slavljenje Boga)

2. Ne zaustavljaj se na ulazu u crkvu! Dođi bliže oltaru!

3. Slušaj pažljivo riječ Božju koja se naviješta!

4. Pomno prati i odgovaraj svećeniku s ostalim vjernicima molitve za narod!

5. Pjevaj! Pobožna pjesma jest dvostruka molitva! Pjevaj glasom, pjevaj srcem, pjevaj dušom!

6. Poštuj šutnju! U vrijeme šutnje razmatraj, klanjaj se, zahvaljuj u što većoj sabranosti!

7. Gledaj na oltar, ne ogledaj se, prati šta se događa na oltaru!

8. Tu si pred Bogom. Gospodin te vidi u dno duše! Kod podizanja - pretvorbe, po mogućnosti, kleči!

9. Primi svetu pričest ako imaš za to uvjete, odnosno ako si pripravan, tj. čist od teškoga grijeha i jedan sat natašte!

10. Misli i na druge bliske i drage osobe, moli za one koji nisu prisutni.