Pobjednik u krizama

Što nas sve dovodi u krizu?

Otkaz, prekid radnog odnosa, razvod, smrt, gubitak najmilijih, svakodnevni stresovi...

I što činimo? Uglavnom se predajemo tuzi, jadikujemo, zatvaramo se u sebe ili to izražavamo nezadovoljstvom, agresivnošću, ljutnjom, svađom, bijesom i stalnim prigovaranjem, a rezultat je samo činjenica da smo (zbog svega) još više izranjeni i da nas takvo stanje i ponašanje razara jer sve te emocije (ulaze) oblikuju naš život, preuzimaju ga i mi ono malo povjerenja i sigurnosti koje imamo, gubimo. Ono što nastojimo sakriti u dubini svoje duše jest bol, nesigurnost i strah.

Naravno da se uvijek pitamo: zašto sam ja dobio otkaz, a on nije, zašto sam ja siromašan a on bogati i tako u nedogled. Zašto ne možemo pobjeći iz tog svijeta patnje, boli, besmisla, krivnje, neznanja?

Trebamo znati da izranjenost nije isto što i bolest. Bolest rastače čovjekov život, a izranjenost predstavlja čovjekovu osjetljivost na sve što ga povređuje. Ta se ranjenost aktivira na uvredu i reagiramo nekontroliranim ispadima. Ona je prikrivena i pokazuje se posebno u navedenim kriznim situacijama kada je čovjek napadnut, kritiziran i ponižavan.

Želim naglasiti da su upravo krizne životne situacije najčešće okidač za aktiviranje čovjekovih rana zadobivenih u djetinjstvu, one su znak da je čovjekov duševni organizam oštećen.

  1. Ono što je kod čovjeka u takvim situacijama najprisutnije, jest strah koji je znak čovjekove slabosti na svim razinama: slabost duha, a onda slabost psihe i tijela. U stanju straha čovjek je rastresen, a rastresenost je potpuna duhovna nemoć. U stanju straha čovjekovo tijelo je u grču, njegove psihofizičke sposobnosti su oslabljene.
  2. Zatim se javlja depresija. Čovjek se predaje negativnim mislima jer ne vjeruje da se išta može promijeniti u njegovom životu i okrenuti na dobro. Ono u što gledaš, u što vjeruješ, to se u tebi umnaža i to živiš.
  3. Nepovjerenje i nesigurnost su simptomi (duhovne patnje) kojima je uzrok nedostatak ljubavi od najranijeg djetinjstva (bazično nepovjerenje). Ono u čovjeku stvara konflikte koji se manifestiraju kao nesigurnost, bijeg od ljudi, izgubljenost, osvetoljubivost, agresivnost, neprestano mrmljanje, prigovaranje, agresivnost i nezadovoljstvo.
  4. I na kraju ono što čovjeka najviše boli i ranjava je poniženje. Kada se u čovjeku sustavno gazi dostojanstvo njegove osobe, čovjek se osjeća poniženim, uvrijeđenim, potišten, nesigurnim i nepovjerljivim. Sve su to duboke rane u čovjekovoj duhovnoj duši, koje mu oduzimaju snage i on se povlači u sebe ili pak postaje agresivan, a sve to u njemu rađa duboku patnju.

Ovo je otprilike stvarnost koja se odvija u čovjeku, a uzrokovano je raznim krizama. Zastanimo na trenutak i razmislimo da li smo već bili pobjednici u takvim krizama ili…

Izranjenom čovjeku potreban je netko

  • kraj koje može predahnuti i biti prihvaćen u svojoj boli, odbačenosti, izranjenosti,
  • tko će znati prihvatiti njegovo opravdanje
  • tko će moći nositi njegovu muku i patnju
  • tko će biti na njegovoj strani

Čovjek je stvoren kao socijalno biće i potreban mu je drugi čovjek da bi opstao, živio i da bi se beskrajno razvijao. No ljudi gube prijatelje, brak im se raspada, dobivaju otkaz na poslu i bivaju izranjeni i kao takvi stvaraju oko sebe klimu odbojnosti umjesto ljubavi, topline, te ih izbjegavaju i žena i djeca i prijatelji… I što sada? Trebaju stručnu pomoć. Kako to čini hagioterapija?

1. Prvi korak prema ozdravljenju od svestranih izranjenosti jest DOBROTA.

Pokazati što je dobro a što zlo i pomoći čovjeku da donese odluku da će pozitivno misliti, govoriti, djelovati, željeti. To je prvi korak prema zdravlju. Terapija neće riješiti tvoj otkaz, razvod ili slično, ali će ti pomoći izliječiti rane koje smo dotakli jer kada uđeš u zdravlje, moći ćeš razmišljati i sagledati situaciju u kojoj se nalaziš i polako otkrivati što ti je činiti da bi došao do rješenja i pronašao mnoge odgovore.

Dobrota oživljava, liječi, oslobađa i osnažuje čovjeka. Zato je potrebno govoriti :

  • JA MOGU! jer moj duh nema granica
  • HOĆU! - za to je potrebna tvoja volja i odluka. Kad odlučiš, uspjeti ćeš.
  • USPJET ĆU! To je projekt vjere!

Sve što izgovaraš, ulazi u tvoje stanice, one se aktiviraju i to provode u djelo jer u svakoj je tvojoj stanici svijest i odluka. Ako želiš biti pobjednik, potrebno je da polako kreneš na taj put jer dobrota je neuništiva, vječna, prisutna i sigurna. Dobrota je apsolutna i sve te rane i povrede su samo privremene, ali uvijek na kraju ostaje dobrota. Snagu nam daje zagledanost u dobro koje je pred nama, a to znači okrenuti se bitku, postojanju tj. Stvoritelju i ući u zdravlje.

2. Drugi korak za ozdravljenje rana je OPRAŠTANJE:

  • kako bismo se oslobodili osvete, osuđivanja drugih, mržnje koje su nam uvrede nanijele,
  • ne dopustili da se opravdavamo jer time stostruko uvećavamo zlo u sebi i patnju srca.
  • oprostili i molili za oproštenje, to su bljesak i oluja u našem ozdravljenju od agresije zla i povreda.

Da bismo to mogli, moramo se sa psihofizičke razine podignuti na razinu duha i tada sve svoje misli, projekte, obećanja, vidimo duhovnim očima.

Oprostiti ne znači angažirati emocije, nego naprotiv, opraštanje je odluka, slobodan čin i već taj korak nas vodi u zdravlje. Emocije su nas i dovele u situaciju u kojoj se nalazimo i zaustavljaju naš rast i razvoj. Ostajemo stajati na mjestu. Ti si bitan, kako bi mogao nastaviti živjeti.

Kada kažemo: “Vjerujem biti će dobro! Vjerujem da ću ozdraviti!”- to nas podiže na duhovnu razinu:

  • otkriva nove svjetove,
  • postajemo vrhunski ljudi
  • idemo dalje … jer

Vjera ozdravlja, spašava, oslobađa, oživljava i ona nas čini pobjednicima nad svime!!!

Branka Patafta

  

Podijelite da i drugi pročitaju
  • 621
  • Više
Komentari (0)
Prijavite se ili registrirajte da biste komentirali.