Hagioterapija

Bio je početak mjeseca kolovoza. Stajao sam ispred kuće u rano prije podne. Iz susjedne kuće čuo se glas dječaka u dobi između sedam i osam godina. Majka ga je uvjeravala da treba poći u prodavaonicu kupiti nešto za kuću. Stavila mu je naprtnjaču na leđa i ponavljala što treba kupiti. Dječak je bio snen, nije mu se išlo. Izašao je iz dvorišta, ali oborene glave, s rukama u džepovima, nešto je mrmljao. Dok je dolazio, majka mu je govorila da ne zaboravi put do prodavaonice. On joj je rekao da ga zna. Upozorila ga je da pazi da ne izgubi novac, a on je klimajući glavom odgovarao da sve zna. Govorila mu je da se brzo vrati, a on je na sve odgovarao nekako mrmljajući, oborene glave. Vidjelo se da između njega i majke još nije ostvareno pravo povjerenje. Majka je izgledala odlučno. Zapovjednim tonom je govorila što treba činiti. Kao da je izgurala sina iz kuće, puna samosvijesti i osjećaja brige za kuću i djecu. Dječak je izgledao kao da je istjeran iz kuće. U njemu je nešto gorjelo, osjećala se neka nepravda, neki nesporazum, nešto je davalo dojam da su njih dvoje dva svijeta koja se ne razumiju. Dječak je naizgled slušao, ali je iznutra činio drukčije.Roditelji su ljubav iz koje je dijete izišlo i u kojoj može ući u svijet. Roditelji su nježnost u kojoj dijete kao biljka i nježna klica može rasti. Roditelji su prostor u kojemu dječji problemi mogu naći rasterećenje i dječja pitanja odgovor, gdje dječja podsvijest želi biti izrečena i shvaćena. Dijete ima svoj svijet koji roditelji ne mogu do kraja shvatiti. Roditelji obično imaju vlastiti plan za djecu. Oni točno znaju kako ih treba odgajati, kako im naređivati, što im je činiti. Oni shvaćaju dijete kao mehanizam koji treba istrenirati da bi funkcioniralo u životu. No dijete može naizgled biti izvrsno izvježbano, može činiti što mu roditelji kažu, ali istodobno u njemu može kuhati, mogu se stvarati protesti, bjesovi koji će se prije ili kasnije pokazati na površini i tada će razarati sve odnose prema ljudima, a osobito prema roditeljima. Pravi odgoj najprije treba čuti dijete iznutra, osjetiti kamo ga vode njegove unutarnje snage i njegovi pozivi, treba razumjeti originalnost djeteta kao osobe, čuti njegove unutarnje odraslosti. Dijete je u biti samostalna osoba. Ono ima svoje planove. Ono ima svoj etos i Svoj dinamizam. Dijete ima Zvanje i plan koje je Bog utisnuo u njegovo biće. Roditelji ne mogu raspolagati djetetom. Ono ne pripada njima, ono kod njih smije samo odrasti i s njima biti.Prolazio sam kraj dječjeg igrališta. Jedan je petogodišnji dječak stajao u pijesku i nešto slagao. Pokraj njega su bile igračke koje su donijeli on i njegova majka. Nakon nekog vremena dječak je ustao i počeo nogama gaziti igračke.Bilo je strano i neobično od kuda tolika razaračka volja u njemu. Majka je za to vrijeme sjedila na klupi pokraj dječaka. Nije se uopće zanimala za njega, za njegova pitanja, nego je čitala i bavila se svojim problemima. Vidjelo se da joj je čuvanje sina muka i dužnost, a ne ljubav i zadovoljstvo. Dječak je to doživljavao. Majka i otac bili su bogati. Kupovali su mu previše igračaka. No dječak je osjetio da mu kupuju igračke kako bi ga one zabavile, da se oni ne bi morali baviti njime. Osjećao se izbačenim iz obitelji. Bio im je teret. Nije nikome mogao izreći svoje misli, nije se mogao isplakati, nije mogao nikome izreći svoje radosti, nije se imao kome pohvaliti ako je uspio napraviti kućicu u pijesku, izdupsti bunarić, napraviti mali kolosijek, cestu, seoce ili čovjeka.On je ostajao u svom svijetu. Bio je prognanik. Iz toga progonstva može se shvatiti njegov bijes i njegova uništavajuća energija. Bjesnio je na igračke jer je htio roditelje. Njemu ne trebaju mrtve stvari, nego živa majka kojoj će moći pričati, kojoj će moći sjesti u krilo i izreći sebe, treba mu otac kojega bi pitao i koji bi mu protumačio kako izgleda svijet, kako se vozi automobil, zašto zrakoplovi lete.Potrošačko društvo zapada djecu i ljude drži smetnjama u skupljanju blaga i stvari koje se mogu kupiti. Najvažnije je nagomilati što više novca, kako bi se moglo kupiti svaku sitnicu u prodavaonici i čuvati je u svojoj kući, iako ona samo skuplja prašinu. Djeca su teret na tom putu. Zato su mnoge žene bijesne kada se u Crkvi i u državi počne govoriti o tome da treba imati više djece.Svatko ima pravo živjeti svojim životom, misle one. No i djeca koja bi htjela doći na ovaj Svijet imaju pravo preko nas i kraj nas ućí u svijet i živjeti. Kako spojiti te dvije potrebe, ta dva krika za životom? Bez ljubavi nema života ni odgovora na sva životna pitanja, a bez žrtve i podmetanja leđa pod teret Života nema ljubavi. Samo ljubav je prostor u kojemu odrasli i djeca mogu preživjeti. Potraži danas tu Ljubav.(Ostati uspravan – Tomislav Ivančić) #Hagioterapija #TomislavIvančić

Malo znači kako smo rođeni. Puno je važnije kako se umire. Svatko je rođen u svojoj obitelji, bilo u kraljevskoj bilo u siromašnoj. Jedni su rođeni u ovoj religiji, drugi u drugoj, jedni u ateističkoj obitelji, a drugi u kršćanskoj. Neki su rođeni zdravi i inteligentni, drugi slabi, bolesni i nesposobni za školu. Jedni imaju puno novaca, drugi su voljeni, treći ostavljeni od roditelja, a četvrti su se sami morali mučiti kroz život.Svatko od nas dobiva svoju posudu života. Svatko dobiva svoju malu njivu na kojoj treba orati, kopati, sijati, zasaditi, da bi ljudi želi na takvim poljima, a da bi na kraju Bog zbrojio naše plodove i rekao nam: Uđi u radost Gospodara svoga. Nije važno kakav si se rodio, važno je što si u životu načinio. Pred smrt ćeš gledati jesi li u životu rđao od nerada i lijenosti ili si obolijevao, istrošio svoje zemaljske sile i zdravlje čineći dobro. U smrti a ne u životu se vidi kakvi smo. Smrt pokazuje jesmo li radili ili ljenčarili, jesmo li molili ili još više trovali srce zlom. U smrti će se vidjeti jesmo li ljudima bili čovjekoljubivi ili smo htjeli živjeti samo za svoj prolazni vijek.(Tomislav Ivančić - Budi odvažan i hrabar) #Hagioterapija

Je li te zahvatila ljubav?Vidio sam da su ljudi prvenstveno patnici, a da su pravi oni koji razumiju da su ljudi patnici koji trebaju pomoć. Najbolji ljudi su oni koji drugima pomažu, a najljepši je smisao života ljubiti čovjeka.To je ono što bi svatko od nas trebao savršeno prihvatiti. Mi jurimo za nekim ciljevima, za nekom srećom, za nekom ludom vizijom da bi trebalo ovo ili ono. Koliko se studenti trude oko ispita i misle da će biti nešto kad završe studij. Sjećam se svojih studenata: vrhunski studenti na fizici. Mislio sam kako će biti vrhunski profesori, a kad su diplomirali, otišli su u Njemačku i rade sasvim običan posao. Vidio sam toliko drugih ljudi koji su imali velike sposobnosti razviti svoje vrhunske mogućnosti da pomognu Hrvatskoj, svijetu i sebi. Nisu nikada to uspjeli. Jer, kad čovjek počne misliti samo na ovozemaljsko, samo na to da treba urediti svoju obitelj, kuću, stan, onda više nema vremena za ono što jedino ostaje. Tad se stalno brine za ono što prolazi, što ne može ponijeti sa sobom i što nije njegovo. O, kako je čovjek naivan i u tome je njegova bolest. Zato ga treba ljubiti i pomoći mu da se izvuče, dati mu sposobnosti da to uvidi.Nije važno jesi li ovdje na zemlji ostvario sve, nego samo jesi li ostvario ljubav prema čovjeku, vjernost, istinu i ljubiš li ljepotu. Je li te zahvatila ljubav? Samo to je važno, a time onda sve drugo ostaje tvoje.Ako si uhvatio ljubav, dobrotu, onda sve sa zemlje sve nosiš sa sobom; ali ako si se uhvatio samo ovozemaljskog, a nemaš ljubavi, dobrote ni Boga uz sebe, ako još nisi nikome pomogao, ako nisi nikome obrisao suzu, onda sve gubiš, ostaješ sam, gol i bos ideš na drugi svijet. Nemoj tako živjeti.Tako bih želio da budeš sretan. Tako bih želio da se izvučeš iz svoje krize. Tako bih želio da ne budeš nemoralan, da ne budeš naivan i da ne pomisliš da svojim tijelom, ili ne znam kojim svojim govorom ili grubošću, možeš postići nešto veliko i biti netko važan. Ne. Ima netko tko na tebe čeka. Imaju i ove emisije koje te ljube i iz njih izvire ljubav vječnog Oca. Budi hrabar! Vjerujem u tebe da ćeš uspjeti, da ćeš biti vrhunski i čekam tvoje vrijeme, poštovani slušatelju. (Tomislav Ivančić - Minuta za tebe) #Hagioterapija

Oprostiti znači sačuvati sebe od zla, mržnje, Zloga, od samorazaranja i vlastitog pakla. Oprostiti znači ostati zdrav, ne dopustiti da te neprijatelj i duhovno uništi, kao osobu, znači omogućiti pravdi da ti vrati ono što ti je razoreno, da ti izliječi ranu koju ti je uvreda nanijela, da počinitelj zla bude primjereno kažnjen i da opet možeš mirno živjeti. Opraštanje je vjerovanje u dobro, a nevjerovanje da se mržnjom može uništiti mržnja, nevjerovanje da se uvredom može ukloniti uvreda, da se bolešću može spasiti zdravlje. Pravda nije u tome da se za zapaljenu kuću neprijatelju osvetnički zapali njegova kuća, nego u tome da ga se prisili da ti on napravi ili plati novu kuću. Nepraštanje je paljenje neprijateljeve kuće, tako da obojica postajete beskućnici. Opraštanjem dajemo slobodu Bogu u sebi da on za nas sve čini. Oproštenjem ujedno neprijatelju vežemo ruke da nam više ne može činiti zlo.Opraštanje je najveća osveta neprijatelju. Oprostiti nekome jest uzeti najjače oružje protiv njega, a to je sam Bog.Zlo, mržnju i grijeh se može ubiti samo opraštanjem. Jedino oružje da ubijemo svoga najgoreg neprijatelja, a to je mržnja, nečovještvo, zloća, grijeh, jest da si međusobno opraštamo.Samo se opraštanjem prima oproštenje, samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati. Komadić kruha kojega si dao drugima i tebe će nahraniti, zrak kojega prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća, radost koju si pružio i tebe će obradovati. To je temeljni zakon života. Najgori su neprijatelji čovječanstva osveta i nepraštanje. Najveći zločinac je onaj koji neće oprostiti i koji ne želi primiti ruku koja mu oprašta. Neprijatelji čovječanstva su samo oni koji se osvećuju, koji mrze čovjeka, koji žele voditi rat protiv njega, koji mu ne vjeruju i koji mu ne praštaju. Zlo je jače od nas. Napasnik nas je pobijedio na početku, u rano jutro ljudske povijesti. On će pobjeđivati do kraja, ako se ne okrenemo jedni k drugima, ako se ne prepoznamo kao braća i ne počnemo se voljeti. Zli može biti pobijeđen jedino ako mi počnemo opraštati jedni drugima. Krivicu sa svoje savjesti možemo sprati ako se pomirimo.Prvo i osnovno pravilo je da se mi moramo promijeniti u odnosu na osobu za koju molimo.Sebe promijeniti, znači očistiti se od svega negativnog što vidimo na toj drugoj osobi. Odlučiti se oprostiti toj osobi. Za to je potrebna sućut.Oprostiti je puno lakše kada smo svjesni vlastitih slabosti, da i nama Bog treba puno toga oprostiti i da nam je već oprostio. Trebamo se sjetiti činjenice da je druga osoba u svojoj biti dobra, jer ju je Bog stvorio, to je dijete Božje. Ta osoba reagira negativno jer je i sama izranjena, zato što je prošla kroz negativna iskustva.Ljudi nam mogu pružiti samo ono što su sami doživljavali i iskusili na sebi. Tako osoba koja je rasla u obitelji punoj ljubavi, ona će biti ispunjena ljubavi i to joj neće biti problem da to i drugima pokaže i daje. No osoba koja je doživljavala grubosti, osoba koju su tukli, kojoj su govorili da ništa ne vrijedi, koju su zlostavljali i omalovažavali je, jedino će i moći takvo ponašanje i riječi prenositi dalje jer je samo to naučila i ne zna za bolje.Oprostiti drugima ne možemo sami, nego je za to potrebna Božja milost. Po našem oproštenju u nas teče Božja milost i ozdravlja i nas i tu osobu.U duhu toj osobi prilazimo, zajedno s Isusom, i molimo je da nam oprosti što je ne razumijemo, što o njoj mislimo negativno, što smo je ogovarali i što se vežemo za sitnice kod nje. To se često događa u braku. Možemo u duhu reći da joj opraštamo sve one grube riječi između nas, predbacivanja, tvrdoglavost, nestrpljivost, oholost.Prvo uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom.Oprosti ti meni – što te nisam razumjela, što o tebi mislim negativno, što sam te povrijedila, što sam te ogovarala, što te nisam uvažavala.Opraštam ja tebi – opraštam ti sve tvoje uvrede, sve nepravde koje si mi nanijela, sve grube riječi, tvrdoglavost, nestrpljivost. Ne osuđujem te više. Nema više nikakve osude u meni protiv tebe. Neću više nikada o tebi govoriti i misliti negativno.Dubine tog čovjeka vole mene. Moje dubine vole tog čovjeka.Zavoli tu osobu – ne djela čovjeka, nego čovjeka. Stvori sućut za tu osobu, zavoli dušu tog čovjeka.Zahvaljuj Bogu za tu osobu.Moli Božji blagoslov da se spusti na tu osobu.Važno je da molimo ustrajno, da ne pitamo do kad treba moliti, nego da molimo dok se god ne dogodi promjena. Moliti treba nastaviti čak i onda kad se ništa ne mijenja ili nam se čini da je situacija još gora.(Tomislav Ivančić) #Hagioterapija

Postoji prljavština duše. Užasava nas kad čujemo da netko psuje, zadršće nam duša kad čujemo da netko ogovara, kleveće i viče na svog suputnika. Boli nas u duši kad vidimo da netko viče na svoje dijete. Žao nam je kad vidimo da netko maltretira životinju. Osjetimo smilovanje kad vidimo pijanog čovjeka, žalost nas uhvati kad vidimo mladog ovisnika. Potrčimo prema djetetu kad se uprlja, odmah ga presvlačimo i čistimo, ne možemo trpjeti da bude prljavo.Svi želimo biti čisti, želimo pokazati svoje pravo lice, želimo da naša duša bude slobodna, želimo da nas Bog prepozna, da nas primi na svoja vrata. Kad je duša uprljana, kad su na njoj slojevi zločinstva, nepravde ogovaranja, ljubomore i lijenosti, kada je duša polumrtva od psovki, uvreda, masakriranja drugih ljudi i klevetanja, tada nas zapravo nitko ne može prepoznati, nitko ne vjeruje da možemo biti takvi.Tada nam se i ne mogu otvoriti vrata neba, jer nas stanovnici neba ne mogu prepoznati, njima se čini da nosimo masku i da to nismo mi.Čovjek koji ima uprljane oči ne vidi dobro, vidi suprotno od onoga što jest, živi u umjetnom svijetu. Zločinac ne živi u realnom svijetu, grešnik je opterećen i ne vidi ispred sebe ljude i žívot i ne zna što je ljubav. Čovjek koji ogovara i kleveće, slijep je i ne vidi čovjeka kojemu zadaje udarce i boli, ali ne vidi da i svoju dušu ranjava i ubija. Svaka prljavština, bila ona prljavština savjesti, tijela ili psihe, uvijek je iskrivljavanje vlastitog bića, to je sljepoća čovjeka, to je promašaj života.(Tomislav Ivančić - Gdje je izlaz) #Hagioterapija

Kad te patnja slomi, kad ne vidiš više ni tračak svjetla, kad si totalno depresivan i osamljen, potrudi se, potraži neko mjesto gdje možeš neko vrijeme ostati sam u potrazi za lijekovima.Opusti se, diši odmjereno i polako registriraj samo jedno: gle, ti postojiš, imaš ruke, noge, jezik, lice, glavu, slobodu... ti živiš. Nisi cijeli jadan, tužan, bolestan, ojađen. Osloni se na to dobro i zdravo u tebi. Otkrij kako je u tebi daleko više zdravlja nego bolesti, boli i patnje.Sjeti se da nisi sam. I drugi plaču i pate, ali i izlaze iz patnje. I ti ćeš. Postani svjestan, Netko je tu tko te ljubi, simpatizira, tko je htio da ti postojiš. Osoba, Bitak, Ljubav, Dobrota je tu i dodiruje tvoje ruke, tvoje čelo, tvoje misli. Osloni se na prsa Svemogućega, on te je htio, on za tebe živi i umire. Ti si mu biser, dragocjen si u njegovim očima. Odmori umornu glavu i klonule ruke na njegovom ramenu. On jedini može i hoće odnijeti tvoju tugu, osamu, bol, besmisao. Odmori se uz njega kao u sjeni velikog hrasta. Postani žir koji počinje nicati da bi postao hrast. Uzmi si dovoljno vremena da se izliječiš i odmoriš. A onda polako uđi u novi dan.(Tomislav Ivančić - Minuta za tebe) #Hagioterapija

Što nas sve dovodi u krizu?Otkaz, prekid radnog odnosa, razvod, smrt, gubitak najmilijih, svakodnevni stresovi...I što činimo? Uglavnom se predajemo tuzi, jadikujemo, zatvaramo se u sebe ili to izražavamo nezadovoljstvom, agresivnošću, ljutnjom, svađom, bijesom i stalnim prigovaranjem, a rezultat je samo činjenica da smo (zbog svega) još više izranjeni i da nas takvo stanje i ponašanje razara jer sve te emocije (ulaze) oblikuju naš život, preuzimaju ga i mi ono malo povjerenja i sigurnosti koje imamo, gubimo. Ono što nastojimo sakriti u dubini svoje duše jest bol, nesigurnost i strah.Naravno da se uvijek pitamo: zašto sam ja dobio otkaz, a on nije, zašto sam ja siromašan a on bogati i tako u nedogled. Zašto ne možemo pobjeći iz tog svijeta patnje, boli, besmisla, krivnje, neznanja?Trebamo znati da izranjenost nije isto što i bolest. Bolest rastače čovjekov život, a izranjenost predstavlja čovjekovu osjetljivost na sve što ga povređuje. Ta se ranjenost aktivira na uvredu i reagiramo nekontroliranim ispadima. Ona je prikrivena i pokazuje se posebno u navedenim kriznim situacijama kada je čovjek napadnut, kritiziran i ponižavan.Želim naglasiti da su upravo krizne životne situacije najčešće okidač za aktiviranje čovjekovih rana zadobivenih u djetinjstvu, one su znak da je čovjekov duševni organizam oštećen.Ono što je kod čovjeka u takvim situacijama najprisutnije, jest strah koji je znak čovjekove slabosti na svim razinama: slabost duha, a onda slabost psihe i tijela. U stanju straha čovjek je rastresen, a rastresenost je potpuna duhovna nemoć. U stanju straha čovjekovo tijelo je u grču, njegove psihofizičke sposobnosti su oslabljene.Zatim se javlja depresija. Čovjek se predaje negativnim mislima jer ne vjeruje da se išta može promijeniti u njegovom životu i okrenuti na dobro. Ono u što gledaš, u što vjeruješ, to se u tebi umnaža i to živiš.Nepovjerenje i nesigurnost su simptomi (duhovne patnje) kojima je uzrok nedostatak ljubavi od najranijeg djetinjstva (bazično nepovjerenje). Ono u čovjeku stvara konflikte koji se manifestiraju kao nesigurnost, bijeg od ljudi, izgubljenost, osvetoljubivost, agresivnost, neprestano mrmljanje, prigovaranje, agresivnost i nezadovoljstvo.I na kraju ono što čovjeka najviše boli i ranjava je poniženje. Kada se u čovjeku sustavno gazi dostojanstvo njegove osobe, čovjek se osjeća poniženim, uvrijeđenim, potišten, nesigurnim i nepovjerljivim. Sve su to duboke rane u čovjekovoj duhovnoj duši, koje mu oduzimaju snage i on se povlači u sebe ili pak postaje agresivan, a sve to u njemu rađa duboku patnju.Ovo je otprilike stvarnost koja se odvija u čovjeku, a uzrokovano je raznim krizama. Zastanimo na trenutak i razmislimo da li smo već bili pobjednici u takvim krizama ili…Izranjenom čovjeku potreban je netko kraj koje može predahnuti i biti prihvaćen u svojoj boli, odbačenosti, izranjenosti, tko će znati prihvatiti njegovo opravdanjetko će moći nositi njegovu muku i patnju tko će biti na njegovoj strani Čovjek je stvoren kao socijalno biće i potreban mu je drugi čovjek da bi opstao, živio i da bi se beskrajno razvijao. No ljudi gube prijatelje, brak im se raspada, dobivaju otkaz na poslu i bivaju izranjeni i kao takvi stvaraju oko sebe klimu odbojnosti umjesto ljubavi, topline, te ih izbjegavaju i žena i djeca i prijatelji… I što sada? Trebaju stručnu pomoć. Kako to čini hagioterapija? 1. Prvi korak prema ozdravljenju od svestranih izranjenosti jest DOBROTA.Pokazati što je dobro a što zlo i pomoći čovjeku da donese odluku da će pozitivno misliti, govoriti, djelovati, željeti. To je prvi korak prema zdravlju. Terapija neće riješiti tvoj otkaz, razvod ili slično, ali će ti pomoći izliječiti rane koje smo dotakli jer kada uđeš u zdravlje, moći ćeš razmišljati i sagledati situaciju u kojoj se nalaziš i polako otkrivati što ti je činiti da bi došao do rješenja i pronašao mnoge odgovore.Dobrota oživljava, liječi, oslobađa i osnažuje čovjeka. Zato je potrebno govoriti :JA MOGU! jer moj duh nema granicaHOĆU! - za to je potrebna tvoja volja i odluka. Kad odlučiš, uspjeti ćeš.USPJET ĆU! To je projekt vjere!Sve što izgovaraš, ulazi u tvoje stanice, one se aktiviraju i to provode u djelo jer u svakoj je tvojoj stanici svijest i odluka. Ako želiš biti pobjednik, potrebno je da polako kreneš na taj put jer dobrota je neuništiva, vječna, prisutna i sigurna. Dobrota je apsolutna i sve te rane i povrede su samo privremene, ali uvijek na kraju ostaje dobrota. Snagu nam daje zagledanost u dobro koje je pred nama, a to znači okrenuti se bitku, postojanju tj. Stvoritelju i ući u zdravlje.2. Drugi korak za ozdravljenje rana je OPRAŠTANJE:kako bismo se oslobodili osvete, osuđivanja drugih, mržnje koje su nam uvrede nanijele,ne dopustili da se opravdavamo jer time stostruko uvećavamo zlo u sebi i patnju srca.oprostili i molili za oproštenje, to su bljesak i oluja u našem ozdravljenju od agresije zla i povreda.Da bismo to mogli, moramo se sa psihofizičke razine podignuti na razinu duha i tada sve svoje misli, projekte, obećanja, vidimo duhovnim očima.Oprostiti ne znači angažirati emocije, nego naprotiv, opraštanje je odluka, slobodan čin i već taj korak nas vodi u zdravlje. Emocije su nas i dovele u situaciju u kojoj se nalazimo i zaustavljaju naš rast i razvoj. Ostajemo stajati na mjestu. Ti si bitan, kako bi mogao nastaviti živjeti.Kada kažemo: “Vjerujem biti će dobro! Vjerujem da ću ozdraviti!”- to nas podiže na duhovnu razinu:otkriva nove svjetove, postajemo vrhunski ljudi idemo dalje … jer Vjera ozdravlja, spašava, oslobađa, oživljava i ona nas čini pobjednicima nad svime!!!Branka Patafta#hagioterapija #vjeruj #iskušenje

#Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duše. Izrasla je na filozofskom, antropološkom i teološkom istraživanju čovjeka. Duša je naziv koji suvremeni filozofi i teolozi daju onom dijelu čovjeka po kojoj je on specifično čovjek i po kojoj se razlikuje od vegetativnog i psihičkog dijela koji imaju životinje i biljke. Hagioterapiju kao posebnu metodu antropološke (duhovne) terapije utemeljio je prof. dr. Tomislav Ivančić, profesor fundamentalne teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Hagioterapija je težnja da se čovjek oslobodi od boli na duhovnoj razini, dok medicina isto čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini.