VJERONAUK - OD NEPRIJATELJSTVA DO ODUŠEVLJENJA
Svjedočenja su uvijek dragocjena, kad se radi o vjeri.
Jedna gospođa iz Austrije piše, da nikad nije htjela biti učiteljica, a najmanje vjeroučiteljica. No, danas je sretna što je to ipak postala. U vremenima kad je najteže držati vjeronauk, kad se čini da će kod njih vjeronauk potpuno nestati iz škola, jer nitko ne vidi smisao vjeronauka, a čini se kao da ni djeca ne žele vjeronauk, ona je otkrila ljepotu vjeronauka i čežnju djece za pravim vjeronaukom.
Kakav je to pravi vjeronauk? Dok je samo tumačila djeci na vjeronauku sakramente, Crkvu, Isusa Krista i njegova djela, govorila o svecima i kršćanskom moralu i vjerovanju, djeca su bila nemirna, nesretna i nezadovoljna. Ona nije znala kako da ih smiri te je češće znala otići ravnatelju i tražila da se nešto s djecom učini. Ravnatelj gimnazije nije imao drugog odgovora nego da je najbolje ukinuti vjeronauk i djecu pustiti kući. Bilo je, naime, očito da djeca takav vjeronauk ne trebaju, ali očito je bilo da ni škola takav vjeronauk ne želi.
Pokušavala je djeci pričati zgodne anegdote na vjeronauku, bio je tada mir i tišina samo dok je pričala priču, a iza toga još gore. Pokušavala je djecu s ljubavlju i materinski nagovoriti da budu dobra, jednom se čak i rasplakala, ali nikakve koristi. Djeca bi je tada zvala "mamica" ili "bakica", smatrala su je nesposobnom da radi svoj posao, ona je ponovno postajala gruba, razbjesnila bi se i otišla iz razreda. Bilo je tada s djecom još gore. Oni su osjećali da su uspjeli. Ona je doživljavala da djeca protiv nečega protestiraju i da se zbog nečega njoj osvećuju. Istina, ona je čula od svojih kolega da i oni imaju vrlo nesretne trenutke na satovima, da je nemoguće neke razrede umiriti, i da se čini kao da bi neke razrede u školi trebalo dokinuti. Ona je sama počela o svemu tome razmišljati.
Gledala je u sebe i otkrila da ona zapravo nikada ili jedva moli sa tom djecom. Molila je na početku i na kraju sata, i to "Oče naš" ili "Zdravo, Marijo" ili nešto slično. Čak i za vrijeme te molitve djeca su bila nemirna. Tad je razmišljala, zašto ona uopće predaje vjeronauk. Je li samo zato što je za to plaćena, jer su je na to natjerali ljudi i Crkva, ili ona predaje vjeronauk zato što je to istina i što zaista djecu želi uputiti na izvore života i na živoga Boga. Otkrila je na kraju da ni ona baš ne vjeruje da Bog postoji, da nije baš sigurna kako se do njega dolazi, ali da je u djetinjstvu molila i da se tada osjećala mirna i sretna.
Počela je tako sama moliti kod kuće. Čim se smirila osjetila je kao da izlazi iz jednog svijeta i ulazi u drugi, i protumačila si je da to očito ona iz svoga psihičkog i racionalnog dijela svoga bića ulazi u duhovni, tamo gdje se odvija savjest, kontakt s Bogom i gdje se događa komunikacija s nebom. To ju je iznenadilo, a onda razveselilo. Počela je svaki dan sve više moliti i doživljavala da se iznutra smiruje i postaje sigurna i sretna. A onda je jednog dana doživjela duboko iskustvo Božje prisutnosti. Činilo joj se tada da će cijeli svijet moći obratiti. Tada se sjetila da nešto slično može započeti s djecom. Došla je u školu i osjećala da je nemirna djeca uopće ne smetaju.
Najprije je djeci pripovijedala kako je ona posljednjih mjeseci počela komunicirati s Bogom i da se osjeća drukčije. Ustala je jedna djevojka i rekla da se to na njoj primjećuje. Bila su to djeca između petnaeste i šesnaeste godine. Onda je rekla da želi i njih na to uputiti. Kratko im je objasnila da je Bog posvuda, i da ga svojim duhom možemo tu registrirati. Zatim je rekla neka mu predaju svoje grijehe, neka mu dopuste da dodirne njihove muke i rane, njihove proteste i zločestoće, a onda neka slušaju kako on njima govori. Sama se zapanjila kad je vidjela kako su djeca u trenutku zašutjela.
Tri do pet minuta mogla se čuti samo muha. Niti hihotanje, niti ikoji glas, niti kašljanje u učionici u kojoj se nalazilo 35 učenika. Nije mogla sama sebi vjerovati. Ali stisnula je dah da nekoga ne smeta i ostala na mjestu da vidi dokle će to trajati. Nakon nekoliko minuta osjetila je da su djeca drukčija, zamolila ih je neka zapišu ono što su doživjeli u toj molitvi. Neka svaki dan zapisuju što doživljavaju u molitvi, bilo na satu vjeronauka ili privatno kod kuće.
Nakon godinu dana ona je iz tih tekstova napravila prekrasnu knjižicu iskustava vjeroučenika sa Bogom u molitvi. Nakon sata došla joj je najzločestija djevojčica i rekla da je osjetila kao da je iz nje nešto izišlo. Jedan dječak joj je prišao i rekao da je beskrajno sretan što je ona njima vjeroučiteljica i da je on razgovarao s Isusom i da se sad osjeća miran. Nakon toga cijelu metodsku jedinicu djeca su ne samo slušala, nego i razumjela, što se vidjelo po odgovorima.
Nevjerojatno je da smo vjeru pretvorili u znanost, a počeli vjerovati znanstvenim dostignućima.
Mučno je da vjeronaukom pravimo neprijateljstvo prema molitvi i prema živome Bogu. To je ono što može vjeronauk učiniti beznadnim. Nije kasno da se tu mnogo što popravi.
