Čovjek je dakle stvoren kao muško i žensko

Muško i žensko nisu dva ista čovjeka, nego dva sasvim razlıčita čovjeka. Ono što nema muškarac, ima žena i ono što nema žena, ima muškarac, oni se međusobno upotpunjuju, svatko od njih drugačije misli, drugačije osjeća, drugačije nešto zna, drugačije ljubi, drugačije govori. To su dva svijeta koja se savršeno uklapaju kao jedan.

Zanimljivo da Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka i da ga je stvorio kao muško i žensko i da ih je nazvao „čovjek". Nije nazvao muško i žensko - ljudi, nego „čovjek". To znači da savršenstvo čovjeka nije u njemu samome, nego i u njemu i u drugome. Nema čovjeka koji nije susreo osobu drugoga spola. Sin se rađa od majke i doživljava već nju kao ženu. Kći je također nastala od oca, ne samo od majke i već u ocu vidi muškarca. Braća i sestre se međusobno razumiju, ispituju, sukobljavaju i pomiruju.

Kamo god išli, naći ćemo curice i dečke, mladiće i djevojke, muževe i žene, starce i starice. To znači da se čovjek upotpunjava, usavršava upravo u osobi drugog spola. A to unosi uvjerenje među ljude, među muškarce i žene, da je ljubav zapravo najpotrebnija kako bismo postali cjeloviti. Počnemo li misliti da se drugih bojimo, da nas oni mogu oštetiti i raniti, razmišljam li samo o tome kako drugoga upotrebljavam za neki užitak, pa makar bio spolni, tada ugrožavamo drugoga, tada ne možemo biti s drugim, tada se ne možemo upotpuniti, nego stvaramo sukobe, agresivnosti, nasilje.

Ljubiti znači drugome dati na znanje da pokraj tebe nije ugrožen, da će se pokraj tebe moći svestrano razvijati, da ga ti nikad nećeš povrijediti ni raniti, da pokraj tebe može sigurno sačuvati i razvijati svoj život.

(Hagioterapijska antropologija - Antropologija u kontekstu patologije i terapije duhovne duše)