ČUDOTVORNI SVETI ANTUN
Sigurno nema nijednog drugo sveca u katoličkom kalendaru koji se tako štuje i koji bi bio tako popularan i poznat, kao što je to sveti Antun Padovanski. Od njega nas dijeli dosta stoljeća, živio je i djelovao u prvoj polovici 13. stoljeća, a njegov spomen je u Crkvi i kod vjernika svježi snažan. Njegove crkve postaju svetišta i brojni ih vjernici rado posjećuju osobito uz njegov blagdan koji se svake godine slavi 13. lipnja. Umro je vrlo mlad, ispunjen krepošću i dobrim djelima. Tek je imao 36 godina kad je u Padovi preminuo.
Kad god slavimo nekog sveca, po nakani Crkve, onda je to iz dva razloga. Prvi je da ga upoznamo kao čovjeka duboke vjere i herojskih moralnih kreposti i da ga kao vjernici onda i nasljedujemo, a drugi razlog je u tome da ga prepoznamo kao zagovornika kod Boga i da ga onda smijemo moliti za pomoć u različitim duhovnim i drugim potrebama. Kod sv. Antuna to je poseban slučaj. Možda je, nažalost, njegova popularnost kao čudotvorca i praktičnost za ljudske potrebe zasjenila i onu dublju vjersku dimenziju da ga vjernici traže kao uzor svoga života.
Nikad nećemo do kraja dosegnuti u sadržaj i povijesnost te u doslovnu istinitost mnogih legendi koje se o ovom svecu prepričavaju. A naš nam zapadnjački racionalni mentalitet često zasmeta da jednostavnošću vjere u Boga komu ništa nije nemoguće povjerujemo u to čudo od čovjeka, u svetog Antuna kao Božjeg ugodnika i pomoćnika u vjerničkim potrebama. A upravo se tu krije i jedna duboka tajna kršćanske vjere u Boga koji kao Otac po Isusu Kristu želi spasenje svoje djece.
U to spasenje ulazi i ono što je Isus tako obilno činio, a to su konkretne pomoći ljudima koji su bili pritisnuti bolima i bolestima, koji su bili tlačeni nevoljama i napastima. A Isus je i svojim učenicima obećao da će i oni u njegovo ime to isto činiti, čak i više i veća nego što je to Isus stigao u svojem kratkom zemaljskom životu.
Sveti Antun je u tom pogledu poseban.
Svjedoci njegova vremena govore o brojnim i velikim čudesnim djelima gdje su ljudi nalazili pomoć, ozdravljenje, oslobođenje i slično. Zato je jednostavno prepoznat kao čudotvorac. U porukama Novoga zavjeta medu izvanrednim darima kojima Duh Sveti obogaćuje Crkvu a često se to očituje kroz pojedince su svakako i darovi čudesa i dar ozdravljanja Bog to daje onima koji će po tim darovima jasno dati do znanja da je na djelu sila Božja, a ne neko ljudsko umijeće ili neka ljudska energija.
Kod svetog Antuna je to bilo jasno i prepoznatljivo ljudi su slavili Boga zbog silnih djela koja je činio po ovom svecu.
Možda će se čovjeku izvan tog konteksta vjere obična ljudska pobožnost katkada učiniti primitivnom, čak možda i nastranom jer ispada kao da je ljudima više stalo do toga da dotaknu kip svetog Antuna ili da ne zakasne na pobožnost 15 utoraka, nego li da vjerno i uredno poštuju dan Gospodnji, tj. nedjelju.
Sigurno, ima takvih nastranosti, ali ona nipošto nisu pravilo i takve vjernike valja poučavati. Sveti Antun u duhu prave vjere jednostavno je poseban znak neprestane Božje ljubavi i skrbi za čovjeka, posrednik one jedinstvene milosti koja samo od Boga proizlazi.
Zato i sveti Antun upućuje na Isusa (na kipovima i slikama ga vidimo kako u naručju nosi dijete Isusa) potiče na produbljivanje Riječ Božje (često drži u ruci knjigu, tj, evanđelje), znak je moralne čistoće (ljiljan u njegovoj ruci) i poziva vjernike da budu evanđeoski okrenuti prema bližnjima, osobito onima u potrebi i tako i svaki vjernik postane znakom Božje dobrote (tzv. «kruh sv. Antuna», jer je uz kip sv. Antuna redovito i škrabica za vjerničke milodare namijenjene pomoći za siromašne)
Fra Zvjezdan Linić
