Što je zapravo odgoj?

Da bismo odgovorili na to pitanje, treba se sjetiti dviju osnovnih istina: prve, da je čovjek pozvan živjeti u istini i ljubavi; druge da se svaki čovjek ostvaruje iskrenim sebedarjem. To vrijedi i za odgojitelja i za odgajanika. Odgoj stoga predstavlja jedinstveni postupak u kome je uzajamno zajedništvo osoba bremenito velikim značenjem.

Odgojitelj je osoba koja u duhovnom smislu "rađa". U tom smislu odgoj se može smatrati pravim apostolatom. To je životno priopćavanje koje ne samo izgrađuje duboki odnos između odgojitelja i odgajanika, nego ih oba čini sudionicima istine i ljubavi, konačne svrhe na koju je pozvan svaki čovjek od Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.

Očinstvo i majčinstvo pretpostavljaju supostojanje i međusobno djelovanje samostojnih subjekata. To je osobito očito kad majka začinje novo ljudsko biće. Prvi mjeseci njegove nazočnosti u majčinu krilu stvaraju osebujnu svezu koja već poprima odgojnu vrijednost. Majka, već u doba prije rođenja, oblikuje ne samo dječje tijelo nego neizravno svu njegovu ljudskost. Premda je riječ o događanju koje je upravljeno od majke prema djetetu, ne smije se zaboraviti ni naročiti utjecaj što ga još nerođeno dijete vrši na majku. Otac nema izravna udjela u tome uzajamnom djelovanju koje će se očitovati nakon rođenja. On se ipak mora odgovorno zauzeti pružajući pažnju i potporu u doba trudnoće i, ako je moguće, također u času rađanja.

Za "civilizaciju ljubavi" bitno je da muž doživljava majčinstvo žene, svoje supruge, kao dar. To, naime, izvanredno utječe na cijeli odgoj. Mnogo ovisi o njegovoj spremnosti ispravno sudjelovati u tome prvom razdoblju dara čovječnosti da se kao muž i otac uključi u ženino materinstvo. S pravom dakle Crkva pita u obredu sklapanja braka: "Jeste li spremni odgovorno i s ljubavlju primiti djecu koju vam Bog htjedne dati i odgajati ih prema zakonu Kristovu i njegove Crkve?" Bračna ljubav u odgoju iskazuje se kao prava ljubav roditeljska. "Zajedništvo osoba", koje se na početku obitelji izražava kao bračna ljubav, upotpunjuje se i usavršava protežući se odgojem na djecu. Bogate mogućnosti što se nalaze u svakom čovjeku što se rodi i raste u obitelji odgovorno su prihvaćene kako se ne bi izrodile ni rasule, nego kako bi se ostvarivale kao sve zrelija čovječnost. Upravo je to snaga uzajamnosti u kojoj se roditelji-odgojitelji sa svoje strane mjeri odgajaju. Učitelji čovječnosti vlastitoj djeci, oni od njih uče biti čovječni. Ovdje se očito pokazuje životno ustrojstvo obitelji i otkriva se temeljno značenje četvrte zapovijedi.

Roditeljsko "mi" se po rađanju i odgajanju razvija u obiteljsko "mi" koje je ukorijenjeno u prethodne naraštaje i otvoreno postupnom širenju. U tome posebnu ulogu imaju s jedne strane roditelji roditelja, a s druge strane djeca djece.

Ako, darivajući život, roditelji sudjeluju u stvoriteljskom Božjem djelu, odgajajući oni postaju sudionici njegove očinske i ujedno majčinske pedagogije. Božje roditeljstvo, prema učenju sv. Pavla, predstavlja izvorni uzor svakog očinstva i majčinstva u svijetu (usp. Ef 3,14-15), osobito ljudskog očinstva i majčinstva. Vječna Riječ Očeva potpuno nas je poučila o Božjoj pedagogiji kad je, utjelovivši se, objavila čovjeku istinsku i cjelovitu protegu njegova poziva, božansko posinjenje. I tako je objavila pravo značenje ljudskoga odgoja. Po Kristu, svaki odgoj u obitelji i izvan nje biva uključen u spasonosne razmjere božanske pedagogije koja je usmjerena na ljude i na obitelji i koja doseže vrhunac u vazmenom otajstvu Gospodinove smrti i uskrsnuća.

Roditelji su prvi i glavni odgojitelji vlastite djece i na tom području imaju temeljnu ovlast: oni su odgojitelji zato što su roditelji. Svoje odgojno poslanje oni dijele s drugim osobama i ustanovama, kao što su Crkva i država; no, to se uvijek mora događati ispravnom primjenom načela supsidijarnosti. To uključuje zakonitost i čak dužnost pružanja pomoći roditeljima, ali nalazi u njihovu nadmoćnom pravu i njihovim stvarnim mogućnostima svoju unutrašnju neprekoračivu granicu. Načelo supsidijarnosti (rasporedbe odgovornosti) stavlja se dakle u službu roditeljske ljubavi izlazeći u susret dobru obiteljskoga gnijezda. Roditelji, naime, nisu u stanju sami zadovoljiti sve zahtjeve cijelog odgojnoga postupka, posebno kad je riječ o obrazovanju i širokom području uključivanja u društvo, socijalizacije. Supsidijarnost tako dopunjava očinsku i majčinsku ljubav potvrđujući im temeljni značaj, jer svaki drugi sudionik u odgojnom postupku može samo djelovati u ime roditelja i s njihovim pristankom i, u stanovitoj mjeri, po njihovoj ovlasti.

Odgojni hod vodi u razdoblje samoodgoja koje se postiže kad, zahvaljujući primjerenoj razini duševno-tjelesne zrelosti, čovjek počinje sam sebe odgajati. Samoodgoj s vremenom nadilazi ono što je postignuto odgojem, iz koga ipak trajno vuče svoje korijenje. Dječaci i djevojčice susreću nove osobe i nove sredine, osobito nastavnike i školske drugove koji na njihov život vrše utjecaj, a taj utjecaj može biti odgojan ili neodgojan. U tom razdoblju mladi se čovjek donekle odvaja od odgoja što ga je primio u obitelji te ponekad zauzima kritički stav prema roditeljima. No, unatoč svemu, samoodgoj ne može a da ne bude označen odgojnim utjecajem što ga obitelj i škola vrše na dijete, odnosno na djevojčicu i dječaka. I kad se promijeni i zaputi vlastitim putem, mladi čovjek ostaje prisno povezan sa svojim korijenima.

Na toj pozadini na novi se način ocrtava značenje četvrte zapovijedi: "Poštuj oca i majku" (Izl 20,12). Ta zapovijed ostaje životno povezana s cijelim odgojnim događanjem. Očinstvo i majčinstvo, taj prvi i temeljni oblik dara ljudskosti, otvara pred roditeljima i pred djecom nova i sve šira obzorja. Tjelesno roditi znači započeti dalje "rađanje", postupno i složeno, u tijeku cijeloga odgojnog događanja. Božja zapovijed zahtijeva od djeteta da štuje oca i majku. No, kao što je gore rečeno, ta ista zapovijed nameće roditeljima dužnost koja je u stanovitom smislu "srazmjerna" (simetrična). I oni moraju "štovati" svoju djecu, kako malu tako i odraslu, i to im je neizbježna dužnost u tijeku cijeloga odgojnog razdoblja, uključujući i školsko. "Načelo davanja časti", što znači priznavanje i poštivanje čovjeka kao čovjeka, osnovni je uvjet svakoga pravog odgojnog postupka.

Na području odgoja Crkvi pripada osebujna zadaća.

U svjetlu Predaje i koncilskog Učiteljstva, s pravom se može reći da nije samo riječ o tome da se Crkvi povjeri religiozno-moralni odgoj osobe, nego da se cijeli odgoj osobe promiče zajedno s Crkvom. Obitelj je pozvana vršiti svoj odgojni zadatak u Crkvi, sudjelujući tako u crkvenom životu i poslanju. Crkva poglavito želi odgajati po obitelji koja je za to osposobljena sakramentom braka, "staleškom milošću" koja iz tog sakramenta proizlazi, i osebujnom "karizmom" koja je vlastita cijeloj obiteljskoj zajednici.

Jedno od područja na kome je obitelj nezamjenjiva zacijelo je religiozni odgoj, po kome obitelj raste kao "domaća Crkva". Religiozni odgoj i vjeronauk, što ga djeca u obitelji primaju, stavljaju obitelj u područje Crkve kao istinski subjekt evangelizacije i apostolata. Obitelj, i određenije, roditelji imaju slobodu izabrati za svoju djecu određeni način religioznog i moralnog odgoja u skladu s vlastitim uvjerenjima. No, također kad oni povjere te zadatke crkvenim ustanovama ili školama koje vode crkveni službenici, nužno je da i dalje budu trajno i djelatno prisutni u tom odgoju. Ne bi valjalo, dok govorimo o odgoju, mimoići bitno pitanje izbora zvanja i u njemu osobito pripravu za bračni život. Poznati su napori i pothvati što ih Crkva poduzima glede priprave za brak, na primjeru obliku tečajeva za zaručnike. Sve je to vrijedno i potrebno. No, ne smije se zaboraviti da je priprava za budući život u dvoje prije svega zadatak obitelji. Zaista, samo duhovno zrele obitelji mogu se primjereno latiti toga zadatka. Radi toga treba isticati potrebu osobite uzajamnosti među obiteljima koja se može izražavati u obliku različitih druženja, kao što su obiteljske udruge i ustanove za obitelji. Obiteljska ustanova crpe snagu od te solidarnosti koja uzajamno približava ne samo pojedine osobe, nego i zajednice koje se obvezuju zajedno moliti i u suradnji sa svima pronalaziti odgovore na bitna pitanja što ih donosi život. Nije li to dragocjeni oblik uzajamnoga obiteljskog postolata? Važno je da obitelji nastoje izgrađivati uzajamnu solidarnost. To im prije svega omogućuje da se uzajamno ispomažu u odgojnom služenju: roditelji bivaju odgajani od drugih roditelja, djeca od druge djece. Tako se stvara naročita odgojna tradicija koja crpe snagu od toga što je obitelj "domaća Crkva".

Evanđelje ljubavi neiscrpno je vrelo svega čime se hrani ljudska obitelj kao "zajednica osoba". U ljubavi cio odgojni postupak nalazi uporište i konačni smisao, kao zreli plod uzajamnoga roditeljskog darivanja. Po naporima, trpljenjima i razočaranjima koja prate odgoj osobe, ljubav je podvrgnuta trajnom provjeravanju. Da bi se svladala ta iskušenja, potreban je izvor duhovne snage koji se pronalazi u Onome koji je "ljubio do kraja" (Iv 13,1). Tako se ljubav potpuno uklapa u obzorje "civilizacije ljubavi"; o njoj ovisi i uvelike pridonosi njezinoj izgradnji.

Crkva u tijeku Godine obitelji neprestano i pouzdano moli za odgoj čovjeka, da bi obitelji hrabro, s pouzdanjem i nadom ustrajale u odgojnom zadatku, unatoč poteškoćama koje su ponekad tako teške da izgledaju nesavladive. Crkva moli da pobjede snage "civilizacije ljubavi" koje probijaju iz vrela Božje ljubavi; snage što ih Crkva neprekidno ulaže u dobro cijele obitelji i čovječanstva.

(#papa Ivan Pavao II - Pismo obiteljima)