papa

#Papa Damaz I. ( / ˈ d æ m ə s ə s / ; oko 305. – 11. prosinca 384.), poznat kao Damaz od Rima, bio je rimski biskup od listopada 366. do svoje smrti. Predsjedao je Rimskim saborom 382. koji je odredio kanon ili službeni popis svetih spisa. Govorio je protiv velikih krivovjerja (uključujući apolinarijizam i makedonizam ), čime je učvrstio vjeru Katoličke crkve i potaknuo izradu Vulgate Biblije svojom podrškom Jeronimu. Pomogao je pomiriti odnose između Rimske i Antiohijske Crkve te poticao štovanje mučenika.Osim raznih proznih pisama i drugih djela, Damaz je bio autor latinskih stihova. Alan Cameron opisuje svoj epitaf za mladu djevojku zvanu Projecta (od velikog interesa za znanstvenike jer je kovčeg Projecta u Britanskom muzeju možda napravljen za nju) kao "tkivo oznaka i klišeja koji su klimavo nanizani i jedva ugurani u metar". Damaz je opisan kao "prvi papa društva", i vjerojatno je bio član skupine hispanskih kršćana, uglavnom međusobno povezanih, koji su bili bliski hispanskom Teodoziju I. Određeni broj slika "DAMAS" u zlatnim staklenim čašama vjerojatno ga predstavlja i čini se da su prve sačuvane suvremene slike pape, iako nema prave sličnosti. "Damas" se pojavljuje s drugim figurama, uključujući Florusa koji bi mogao biti Projectin otac. Predloženo je da ih je Damaz ili netko drugi iz skupine naručio i podijelio prijateljima ili pristašama, kao dio programa "upornog umetanja svoje biskupske prisutnosti u kršćanski krajolik".Katolička crkva ga priznaje svetim; njegov je blagdan 11. prosinca.Njegov se život poklopio s usponom cara Konstantina I. i ujedinjenjem i ponovnom podjelom Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, što je povezano s legitimizacijom kršćanstva i njegovim kasnijim usvajanjem kao službene religije rimske države 380. godine.Gracijanova vladavina, koja se poklopila s Damazovim papinstvom, čini važnu epohu u crkvenoj povijesti, budući da je tijekom tog razdoblja (359. – 383.) katoličko kršćanstvo po prvi put postalo dominantno u cijelom carstvu. Pod utjecajem Ambrozija, Gracijan je odbio nositi oznaku pontifex maximus kao nepristojnu kršćaninu, uklonio je Oltar pobjede iz Senata u Rimu, unatoč protestima poganskih članova Senata. Car Gracijan također je zabranio ostavštinu nekretnina Vestalkama i ukinuo druge privilegije koje su pripadale njima i papama.Papa Damaz I. rođen je u Rimu oko 305. Damazovi roditelji bili su Antonije, koji je postao svećenik u crkvi svetog Lovre (San Lorenzo) u Rimu, i njegova žena Laurentia. Oba roditelja porijeklom su iz regije Lusitanije. Damaz je započeo svoju crkvenu karijeru kao đakon u očevoj crkvi, gdje je nastavio služiti kao svećenik. Ovo je kasnije postala bazilika svetog Lovre izvan zidina u Rimu. Tijekom Damazovih ranih godina, Konstantin I. je postao vladar Zapadnog Rimskog Carstva. Kao car donio je Milanski edikt (313.) kojim je kršćanima u svim dijelovima Rimskog Carstva priznata vjerska sloboda. Kriza koju je ubrzalo odbacivanje vjerske slobode od strane Licinija, cara Istočnog Rimskog Carstva, u korist poganstva, rezultirala je građanskim ratom 324. godine, koji je Konstantinu stavio čvrstu kontrolu nad ponovno ujedinjenim Carstvom. To je dovelo do uspostave kršćanske vjerske nadmoći u Carigradu i postupno dovelo do stolice u tom gradu koja je nastojala parirati autoritetu rimskoj stolici. Damaz je tada najvjerojatnije imao dvadesetak godina.Kada je papu Liberija protjerao car Konstancije II u Bereju 354. godine, Damaz je bio arhiđakon rimske crkve i slijedio je Liberija u progonstvo, iako se odmah vratio u Rim. U razdoblju prije Liberijeva povratka, Damaz je imao veliki udio u upravljanju crkvom.U ranoj Crkvi , biskupe je uobičajeno biralo svećenstvo i narod biskupije. Dok je ova jednostavna metoda dobro funkcionirala u maloj zajednici kršćana ujedinjenih progonima, kako je zajednica rasla u veličini, proglašenje novog biskupa bilo je bremenito podjelama, a suparnički podnositelji zahtjeva i određeno klasno neprijateljstvo između patricijskih i plebejskih kandidata uznemirili su neke biskupske izbori. Istodobno, carevi u 4. stoljeću očekivali su da svaki novi izabrani papa bude pred njima na odobrenju, što je ponekad dovodilo do državne dominacije nad unutarnjim poslovima Crkve.Nakon smrti pape Liberija 24. rujna 366., Damaz je naslijedio papinstvo usred frakcijskog nasilja. Đakoni i laici podržali su Liberijeva đakona Ursina. Bivši pristaše Felixa iz više klase, koji su vladali tijekom Liberijevog progonstva, podržali su izbor Damaza.Njih su dvojica bili izabrani istovremeno (Damazov izbor održan je u San Lorenzu u Lucini ). JND Kelly tvrdi da je Damasus unajmio bandu razbojnika koji su upali u Julijansku baziliku, izvodeći trodnevni masakr Ursinijanaca. Thomas Shahan kaže da su detalji ovog skandaloznog sukoba povezani s vrlo predrasudnim "Libellus precum ad Imperatores" (PL, XIII, 83–107), peticijom upućenoj civilnoj vlasti od strane Faustina i Marcelina, dva antidamasanska prezbitera. Toliko je bilo nasilje i krvoproliće da su dva gradska prefekta pozvana da uspostave red, a nakon prvog neuspjeha, kada su protjerani u predgrađa i kada je počinjen masakr 137. godine u bazilici Sicininus (moderna Basilica di Santa Maria Maggiore), prefekti su prognali Ursina u Galiju. I Cynthia White i Edward Gibbon predložili su quid pro quo između prefekta Praetextata i Damasa kako bi se osigurao njegov izbor i izgnanstvo Urbanusa, u zamjenu za Damasovu potporu Praetextatusovoj moći u poganskim krugovima. Bilo je daljnjeg nasilja kad se vratio, koje se nastavilo nakon što je Ursinus ponovno prognan.Druga drevna pripovijest o događajima, "Gesta" (datirana u 368. po Kr.), pruža više detalja. Opisuje Ursina kao valjanog nasljednika Liberija, a Damaza kao sljedbenika heretičkog uljeza, Felixa. Ovaj izvještaj također bilježi da je oružana sila koju je potaknuo Damaz provalila u Julijevu baziliku i da je došlo do trodnevnog pokolja okupljenih. Nakon što je preuzeo kontrolu nad lateranskom bazilikom, Damaz je zatim zaređen za biskupa u rimskoj katedrali. Međutim, Damaz je bio optužen da je podmitio gradske službenike Rima da protjeraju Ursina i njegove glavne pristaše, uključujući neke prezbitere. Kao rezultat ovog pokušaja, neki od (očigledno prilično brojnih) Ursinusovih pristaša prekinuli su ovaj proces i spasili prezbitere, odvodeći ih u Liberijevu baziliku (identificiranu kao "Sicinijeva bazilika"), očito sjedište Ursinijana sekta. Damaz je tada odgovorio naredivši napad na liberijsku baziliku, što je rezultiralo još jednim masakrom: "Razvalili su vrata i zapalili ispod njih, zatim su upali...i ubili stotinu i šezdeset ljudi unutra, muškaraca i žena ." Damaz je zatim poslao posljednji napad na neke Ursinijeve pristaše koji su pobjegli na groblje Svete Agneze, ubivši mnoge.Crkveni povjesničari poput Jeronima i Rufina zagovarali su Damaza. Na sinodi 378. Ursinus je osuđen, a Damaz oslobođen i proglašen pravim papom. Bivši protupapa nastavio je intrigirati protiv Damaza sljedećih nekoliko godina i neuspješno je pokušao oživjeti svoju tvrdnju o Damazovoj smrti. Ursinus je bio član arijanske stranke u Milanu, prema Ambroziju. Damaz se suočio s optužbama za ubojstvo i preljub u svojim ranim godinama kao papa. Edward Gibbon piše: "Neprijatelji Damasa nazvali su ga Auriscalpius Matronarum, ženskim češkačem za uši." Neutralnost ovih tvrdnji je dovedena u pitanje jer neki sugeriraju da su optužbe bile motivirane raskolničkim sukobom s pristašama arijanstva.Damaz I. bio je aktivan u obrani Katoličke crkve od prijetnje raskola. Na dvije rimske sinode (368. i 369.) osudio je apolinarijizam i makedonizam, te je poslao legate na Prvi sabor u Carigradu koji je sazvan 381. da se pozabavi tim krivovjerjima.

Prije izbora za papuPrema zbirci Liber pontificalis, rođen je u Toskani oko 400. godine. Kao đakon već je 431. godine zauzimao prilično važnu ulogu, jer se Ćiril Aleksandrijski njemu obratio za pomoć kako bi posredovao u pitanju patrijarhalne jurisdikcije nad Palestinom. Otprilike u isto vrijeme, Ivan Kasijan posvetio mu je svoje djelo protiv Nestorija, napisano na Lavov zahtjev. A koliki je ugled imao, najbolje pokazuje činjenica da ga je car izabrao kako bi bio posrednikom u sukobu između Ecija i Albina, dvojice najviših carskih službenika u Galiji. Za njegova odsustva, umro je papa Siksto III. (11. kolovoza 440.), a Lav je jednoglasno izabran za njegova nasljednika. Pontifikat mu je započeo 29. rujna.PontifikatJedno od obilježja Lavova pontifikata bila je borba protiv raznih krivovjerja. Najprije je otkrio da su u akvilejskoj dijecezi pelagijanci prihvaćani u crkveno zajedništvo, bez formalnog odricanja od svojih zastranjivanja. Pismom je upozorio na tu nepravilnost i tražio sazivanje posebnog sinoda.Pred Vandalima, manihejci su 439. stigli do Rima, te ondje potajno djelovali. Lav je o tome obaviješten oko 443., te otvara javnu raspravu s njihovim predstavnicima, spalivši na koncu njihove knjige. Njegovim nastojanjem 19. lipnja 445. car Valentinijan III. proglašava edikt protiv manihejaca. Jednakom je odlučnošću djelovao i protiv priscilijanaca koji su se proširili Španjolskom. 21. lipnja 447. piše opširnu raspravu protiv ove sljedbe, detaljno istražujući njezin nauk i tražeći sazivanje općeg španjolskog sabora, koji je imao istražiti ima li sljedbenika toga nauka među biskupima. Ipak, taj se sabor nije održao zbog političkih neprilika u Španjolskoj.Jačanje papinskog utjecaja445. Lav I. ukazuje nasljedniku Ćirila Aleksandrijskog na mjestu aleksandrijskog patrijarha, Dioskuru, da crkvena praksa tog patrijarhata mora slijediti rimsku praksu. Posebnom je ustrajnošću pazio na crkvenu disciplinu u Italiji, te na Siciliji i u Sjevernoj Africi.U Iliriku su već prethodni pape nastojali potvrditi svoju jurisdikciju. Papa Inocent I. postavio je metropolita u Solunu kao svoga vikara, ne bi li se tako odupro jačanju utjecaja carigradskog patrijarha. Ipak su biskupi toga područja sve više naginjali prema Carigradu. Stoga #papa Lav I., u pismu iz 444., objašnjava ilirskim biskupima načelo prema kojem je sveti Petar primio prvenstvo i nadgledništvo nad čitavom Crkvom, kao nagradu za svoju vjeru, pa da stoga sva važna pitanja moraju biti rješavana u Rimu. Tako je 446. u dva navrata Lav i djelovao. Ipak, nakon njegove smrti, ponovno će ojačati carigradski utjecaj.Uz velika je suprotstavljanja Lav I. osnažio utjecaj pape u Galiji. Uspio je od Valentinijana III. ishoditi dekret od 6. lipnja 445., kojim se priznaje prvenstvo rimskoga biskupa, to jest pape, utemeljeno na zaslugama svetog Petra i dostojanstvu Rima, određujući da svako suprotstavljanje njegovim odredbama, koje imaju snagu zakona, ima biti tretirano kao veleizdaja.Lavova uloga na IstokuNa istoku su se velikom silinom rasplamsale rasprave oko monofizitstva. Na crkvenom sabor koji se 8. kolovoza 449. sastao u Efezu, Lavovi su izaslanici predali njegovo pismo, koje će postati poznato kao »Tomos.« U njemu on izriče zapadnu kristologiju, sličnu onoj što ju je naučavao i sveti Augustin, biskup Hipona u Sjevernoj Africi. Papini izaslanici ipak nisu uspjeli postići ni da se papino pismo saboru pročita. Druga sjednica sabora nastavljena je bez njih, a na njoj je svrgnut i niz drugih biskupa. Ove su odluke zaprijetile raskolom između Istoka i Zapada, jer su išle otvoreno protiv papine odluke, iako njegovo pismo nije ni pročitano. Papa Lav I. stoga je ovaj sabor nazvao »razbojničkim«, te odbio prihvatiti njegove odluke.Stanje se pogoršavalo papinim inzistiranjem oko sazivanja novog sabora i carevim odbijanjem da ga sazove, sve dok car Teodozije II. nije umro, a na prijestolje uzašao Marcijan, koji je branio Lavovo stajalište. Premda je Lav inzistirao da se sabor sazove u Italiji, on je ipak sazvan prvotno u Niceji, a potom u Kalcedonu. Na tom, Kalcedonskom saboru Lavov je »Tomos« pročitan i prihvaćen kao sastavni dio Kalcedonskog vjerovanja.Lav i HuniPadom Zapadnog Carstva, Lavova je uloga postala još važnija. Atila je 452. provalio u Italiju i zaprijetio Rimu. Lav mu je tada, s dvojicom visokih državnih službenika, pošao ususret, te ga uspijeva uvjeriti da se povuče. Slično mu ipak nije pošlo za rukom 455. kad je Genezerik opustošio Rim.Značenje pape Lava VelikogZnačenje pontifikata Lava I. stoji u prvom redu u njegovim postavkama o univerzalnom značenju rimskoga pape, što je vidljivo iz njegovih pisama i, još više, iz njegovih devedeset i šest molitava. Prema njemu, Crkva je sagrađena na Petru, u skladu s obećanjem što ga je Isus dao tom apostolu (usp. Evanđelje po Mateju 16,16-19). Petar sudjeluje na »svemu onom što je Krist«, a što ostali apostoli imaju zajedničkoga s Petrom, to imaju posredstvom Petra. Gospodin, kaže Lav, moli samo za Petra da on učvrsti ostale apostole. Što vrijedi za Petra, vrijedi i za njegove nasljednike. Svaki drugi biskup zadužen je za skrb o vlastitom stadu, a rimski biskup, papa, za skrb o cijeloj Crkvi. Ostali mu biskupi u tome mogu samo pomoći. Po Petru, Rim je postao svjetska prijestolnica.Prema shvaćanju pape Lava, dekreti Kalcedonskog sabora postali su valjani tek po njegovom potpisu. Zbog svega toga, neki nazivaju Lava I. prvim pravim papom. Do 1971. Katolička Crkva slavila je spomen sv. Lava I. Velikog 11. travnja, a otada ga slavi 10. studenog. U Pravoslavnoj Crkvi spominju ga se 18. veljače.

Edwin Smith: Zapanjujući niz događaja unutar Rimokatoličke crkve započeo je bezazleno u subotu, 5. kolovoza, kratkom objavom da se #papa Pavao VI nekoliko dana odmara u krevetu zbog artritisa u koljenima. Zatim je 24 sata kasnije stigla brza serija biltena iz Vatikana da je doživio srčani udar, a dva sata i deset minuta kasnije da je mrtav.Tisuće su se okupile kako bi vidjele Pavlovo tijelo kako svečano leži u ljetnoj palači u Castel Gandolfu, a stotine tisuća drugih okupilo se na Trgu Svetog Petra za njegov sprovod na otvorenom...Nepoznati govornik: "A sada se procesija počinje kretati natrag prema golemim glavnim vratima Bazilike. Prvo će izaći nekoliko svećenika s križevima i iza njih grupe s više od 100 kardinala Rimokatoličke crkve te zajedno slaviti misu zadušnicu za papu Pavla VI."Edwin Smith: Sada su kardinali zatvoreni u Vatikanskoj palači kako bi izabrali novog papu. Tradicionalno crni dim iz dimnjaka Sikstinske kapele signal je da papa nije izabran, a bijeli dim da je novi papa izabran. No, kada se u subotu navečer iz dimnjaka počelo dimiti, zalazeće sunce koje je sjalo kroz dim čak ni za Radio Vatikan nije bilo sigurno koje je boje dim...Nepoznati govornik: “Pa već više od devet minuta dim izbija iz dimnjaka i svatko pokušava sam odlučiti boju, kao što mi ovdje gledamo na televizijskom monitoru kao i ljudi na Trgu; svi upiru prstom i raspravljaju o tome jedni s drugima. Neki kažu bijeli, neki kažu obični, neki kažu crni; ali čini se da je crni."Edwin Smith: Stariji kardinal đakon Paraguay Filliche prekinuo je neizvjesnost svojom objavom s balkona da su kardinali izabrali venecijanskog patrijarha Albina Lucianija za papu Ivana Pavla I. Iako je bio teološki konzervativac, sramežljiva i pametna Ivanova figura Pavao I. ostavio je odmah popularan dojam među gomilom na Trgu, a njegova je popularnost još uvijek rasla šest tjedana kasnije kada je u petak, 29. rujna, Vatikan ponovno zaprepastio svijet objavom da je Ivan Pavao pronađen mrtav u njegovom krevetu, očito od srčanog udara. Još jednom su se kardinali okupili u Rimu na drugoj konklavi i pripremili su scenu za najveće iznenađenje od svih: najavu kardinala Fillichea da su ovoga puta za vrhovnog papu Rimokatoličke crkve izabrali poljskog kardinala Karola Wojtylu, prvog netalijanskog papu nakon 455 god. Njegov izbor izazvao je velike ovacije radosti, kako u njegovoj rodnoj Poljskoj, tako i među velikim zajednicama poljskih Amerikanaca u Sjedinjenim Državama, poput gđe Jenny Wolshek iz North Royaltona, Ohio, koja je došla u Rim na njegovu inauguraciju...Gospođa Jenny Wolshek: "Mislim da je on narodni papa i da jako brine za sve ljude. I uzeo je vremena i energije da hoda cijelim putem do prolaza i cijelim putem natrag i pokušava dotaknuti što je moguće više ljudi, a ovo je prvi papa kojeg sam vidjela da to radi."Edwin Smith: Novi poljski papa brzo je krenuo s uspostavljanjem vlastitog stila, putujući Italijom helikopterom i dajući svoj glas predsjednika Carteru za obranu ljudskih prava. Na kraju godine, često je nagovještavao da će se idućeg svibnja vratiti u Poljsku kao prvi Papa koji je posjetio komunističku zemlju.Edwin Smith, Objavljeno: 1978. godine#papa ivan pavao ii.

LITANIJE SV. IVANU PAVLU II. #papa Gospodine, smiluj se!Kriste, smiluj se!Gospodine, smiluj se!Kriste, čuj nas!Kriste, usliši nas!Oče nebeski Bože, smiluj nam se!Sine, Otkupitelju svijeta Bože, smiluj nam se!Duše Sveti Bože, smiluj nam se!Sveto Trojstvo jedan Bože, smiluj nam se!Sveta Marijo, moli za nas!Sveti Ivane Pavle II., moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., Veliki Papa, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., namjesniče Kristov na zemlji, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., nasljedniče svetoga Petra, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., poglavaru Crkve dvadesetog stoljeća, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., koji si uveo kršćanstvo u treće tisućljeće, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., koji si bio potpuno predan Gospi u znaku „Totus Tuus”, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., ljubitelju svete krunice, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., zagovorniče ekumenizma, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., hodočasniče u marijanska svetišta, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., marljivi apostole, moli za nas!Sv. l. Ivane Pavle II., navjestitelju Evanđelja, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., poslušan poticajima Duha Svetoga, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., navjestitelju Božjega milosrđa, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., čuvaru crkvenog nauka, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., apostole Drugog vatikanskog koncila, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., apostole Euharistije, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., apostole bolesnika, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., apostole suvremenih medija, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., učitelju istine, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., prijatelju malenih, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., prijatelju mladih, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., osnivaču Dana mladih, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., hrabri propovjedniče, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., neustrašivi proroče, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., neumorni putniče, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., koji si praštao neprijateljima, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., uzore kršćanima, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., zagovorniče sretne smrti, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., uzore umiranja, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., primjeru svetosti, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., ljubitelju siromaštva, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., proglasitelju svetaca i blaženika, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., glasniče ugnjetenih, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., veliki u trpljenju, moli za nas!Sv. Ivane Pavle II., zagovorniče svih naroda kod Boga, moli za nas!Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!Moli za nas, sveti Ivane Pavle II., da dostojni postanemo obećanja Kristovih.Pomolimo se!Bože, koji si svetog papu Ivana Pavla II. postavio za Pastira svoje Crkve, daruj nam da po njegovu zagovoru hrabro ispovijedamo svoju vjeru, ljubimo Crkvu katoličku, njegujemo posebnu pobožnost prema Majci Crkve te da jednom po njegovu zagovoru dospijemo u Kraljevstvo nebesko. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.Amen.Molitva za dobivanje milosti po zagovoru svetog pape Ivana Pavla II. O Presveto Trojstvo,zahvaljujemo ti što si Crkvi podario papu Ivana Pavla II. i što dopuštaš da nježnost Tvoje očinske brige, slava Kristova Križa i svjetlo Duha ljubavi sja kroz njega.Potpuno se pouzdajući u Tvoju beskrajnu milost i u Marijin majčinski zagovor, on nam daje živu sliku Isusa Milosrdnoga i pokazuje nam da je svetost neophodna mjera svakodnevnog kršćanskog života i put kojim se postiže vječno zajedništvo s Tobom.Podari nam, njegovim zagovorom i po Tvojoj volji, milosti za koje te molimo, zahvaljujući jer je uvršten među tvoje svece.Amen. Devetnica svetom Ivanu Pavlu II. po danima:Devetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 1. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 2. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 3. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 4. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 5. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 6. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 7. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 8. danDevetnica svetom Ivanu Pavlu II. - 9. dan

Sveti Ivan XXIII. (lat. Sanctus Ioannes PP. XXIII.; Sotto il Monte kod Bergama, 25. studenog 1881. – Rim, 3. lipnja 1963.), rođen kao Angelo Giuseppe Roncalli, 261. poglavar Katoličke Crkve, papa od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Papa Franjo proglasio ga je svetim 27. travnja 2014. godine, zajedno s Ivanom Pavlom II. Poznat je kao Papa Dobri (Dobri Papa) i Ivan Dobri.Raniji životAngelo Giuseppe Roncalli rodio se 25. studenog 1881. u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su ih imali njegovi roditelji Giovanni Battista Roncalli i Marianna, rođena Mazzola. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa prelazi na Institut sv. Apolinara u Rimu, gdje je 10. kolovoza 1904. zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija. Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi (1859. – 1914.), te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. biskup Radini-Tedeschi umire, a Roncalli je regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. za predsjednika misijskoga apostolata za Italiju (Consiglio cetrale dell'Opera della Propagazione della Fede). Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o svetom Karlu Boromejskom (Carlo Borromeo, 1538. – 1584.), kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u milanskoj knjižnici "Ambrosiana", upoznao je kardinala Achillea Rattija (1857. – 1939.). Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19. ožujka 1925. i šalje za Apostolskoga vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno „pravoslavnoj braći”. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. postavlja ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije 15. siječnja 1953. papa Pio XII. imenuje ga kardinalom, a potom i patrijarhom Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: „Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me s različitim narodima, religijama, ideologijama. Mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli”. Za kardinala Roncallija to je trebao biti častan umirovljenički položaj.Izbor za papuU listopadu 1958. umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: „Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli.” I napokon, 28. listopada 1958., nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika svetog Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: „Zvat ću se Ivan - (Ioannes Vocabor), po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola”. Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti.PontifikatPapa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti Crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: „...To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa”. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je 77 godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazalo se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u svoje odaje. Takvo se što do tada još nije dogodilo, i nisu svi bili time oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do Pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konsistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao Kardinalski zbor. Samo tri mjeseca nakon svojega izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u Bazilici sv. Pavla izvan Zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugoga vatikanskoga sabora. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Dapače, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske crkve s Istočnim crkvama. Papa uvodi krilaticu „aggiornamento”, tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: „Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati... Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra”. Svim kršćanima je poručio: „Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli”. Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za Koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili Koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve.U kolovozu 1961. izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su Sovjeti započeli graditi Berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana s Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko Radio Vatikana obratio Sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje na očuvanje mira. Hruščov odgovara i u Pravdi hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje, iz Moskve stiže brzojav s čestitkom u povodu Papinoga osamdesetoga rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka Koncila Papa prvi puta napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Assisi s nakanom za uspjeh koncila. Početak Drugoga vatikanskoga koncila 11. listopada 1962. putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u Baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: "Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti Bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred Nebom i Zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine". Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želudca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila.Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećega svjetskoga rata. Papa ponovo, u jeku krize, preko Radio Vatikana 25. listopada 1962. upućuje na francuskomu jeziku apel u ime cijeloga svijeta („svim ljudima dobre volje”) za svjetski mir, u kojemu je istaknuo:"Crkvi je više od svega na srcu mir i bratstvo među ljudima; i onda djeluje nikada se ne umarajući da bi učvrstila ta dobra. U tom smislu podsjetili smo na teške dužnosti onih koji snose odgovornost moći. Danas objavljujemo taj žalosni poziv i molimo državne poglavare da ne budu neosjetljivi na taj vapaj čovječanstva. Neka učine sve u njihovoj moći da bi očuvali mir. Tako će svijet očuvati od užasa rata čije zastrašujuće posljedice nitko ne može predvidjeti..." Nakon govora, američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy obećao je kako SAD ne će napasti kubu, a sovjetski su se brodovi okrenuli. Papa u svom dnevniku tih dana navodi američkoga novinara Normana Cousinsa: „'Kišni je Božić', ali je vedar 'politički i međunarodni obzir' koji se 'od prije nekoliko dana... podosta popravio u smislu svjetskoga mira'”.[2] Navedeni novinar bio je posrednik u razmjeni božićnih čestitki između Pape i Hruščova nakon okončanja Kubanske krize. Čestitku je prvi poslao Hruščov: „Vašoj Svetosti Papi Ivanu XXIII. U prigodi svetih dana Božića. Molim Vas da primite čestitke od čovjeka koji Vam želi dobro zdravlje i snagu za Vaša trajna nastojanja za mir i za sreću i blogstanje čitavoga čovječanstva”. Papa je uzvratio: „Živo hvala na ljubaznoj čestitarskoj poruci. Uzvraćam od srca riječima koje su nam došle odozgor: mir na zemlji ljudima dobre volje.”Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. Papa objavljuje encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji), u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko pozivajući za svjetski mir, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Osuđuje marksističku ideologiju i aspiracije komunističkoga režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: „Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman.”Papina smrtPapa Ivan XXIII. posljednji puta se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963., kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir "Balzam". Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: "Moje se vrijeme na Zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da sve budu jedno)". Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: "Ako sam koga povrijedio molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti". Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak 3. lipnja 1963. u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Ni jedan papa do tada nije bio tako voljen, ni jedan tako obožavan. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa. I danas mnogi pamte Papine riječi: "Život je hodočašće. Mi smo načinjeni od neba. Ovdje zastajemo kratko vrijeme, a onda nastavljamo putovanje". Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. #papa Ivan Pavao II. 2000. proglasio ga je blaženim, a papa Franjo 27. travnja 2014. svecem. Njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje svetog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugoga vatikanskoga koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog sveca.Deset svakodnevnih načelaDeset načela za svaki dan koja se pripisuju papi Ivanu XXIII.Samo za danas ću se truditi doživjeti dan, ne želeći odjedanput riješiti problem mojega života.Samo za danas ću voditi najveću brigu (posvetiti najviše pažnje) o svom nastupu. Nikoga neću kritizirati, štoviše, neću za tim težiti da druge ispravljam ili pak poboljšavam. Jedino sebe.Samo za danas ću biti sretan u svijesti kako sam stvoren za sreću. Ne samo za onaj, nego i za ovaj svijet.Samo za danas ću se prilagoditi okolnostima, ne zahtijevajući da se okolnosti prilagode k meni i mojim željama.Samo za danas ću deset minuta svojega vremena posvetiti k dobroj lektiri. Kao što je hrana nužna za život tijela, tako je lektira nužna za život duše.Samo za danas ću učiniti dobro djelo. I neću to nikome pripovijedit.Samo za danas ću učiniti nešto, za što nemam volje da učinim. Ako se budem u svojim mislima osjećao povrijeđenim, brinut ću se da to nitko ne primjeti.Samo za danas ću izraditi određen raspored. Možda se neću držati toga rasporeda, ali sastavit ću ga. I čuvat ću se dviju zala: od velike žurbe i neodlučnosti.Samo za danas ću čvrsto vjerovati – sve ako bi okolnosti pokazivale suprotno- kako se dobrostiva providnost Božja za mene briga, kao da ne postoji nitko drugi na svijetu.Samo za danas se neću bojati. Naročito se neću bojati, radovati se svemu, što je lijepo i neću se bojati vjerovati u Dobrotu.

Andrew Kim Taegon (21. kolovoza 1821. – 16. rujna 1846.), koji se na engleskom naziva i Andrew Kim, bio je prvi katolički svećenik rođen u Koreji i svetac zaštitnik korejskog klera.U kasnom 18. stoljeću, katolicizam je počeo polako puštati korijene u Koreji, a uveli su ga znanstvenici koji su posjetili Kinu i donijeli zapadne knjige prevedene na kineski. Godine 1836. u Koreju su stigli prvi posvećeni misionari (članovi Pariškog društva inozemnih misija), samo da bi saznali da tamošnji ljudi već prakticiraju korejske katolike.Rođen u Yangbanu, Kimovi roditelji bili su obraćenici, a njegov otac je kasnije ubijen zbog prakticiranja kršćanstva, što je zabranjena aktivnost u izrazito konfucijanskoj Koreji. Nakon što se krstio u dobi od 15 godina, Kim je studirao na sjemeništu u portugalskoj koloniji Macau. Također je proveo vrijeme u studiju u Lolomboyu, Bocaueu, Bulacanu na Filipinima, gdje ga se i danas štuje. Za svećenika ga je u Šangaju nakon devet godina (1844.) zaredio francuski biskup Jean Joseph Jean-Baptiste Ferréol. Zatim se vratio u Koreju kako bi propovijedao i evangelizirao. Za vrijeme dinastije Joseon kršćanstvo je potisnuto, a mnogi su kršćani progonjeni i pogubljeni. Katolici su morali tajno prakticirati svoju vjeru. Kim je bio jedan od nekoliko tisuća kršćana koji su u to vrijeme pogubljeni. Godine 1846., u dobi od 25 godina, mučen je i odrubljena mu je glava u blizini Seula na rijeci Han. Njegove posljednje riječi bile su:Ovo je moj posljednji sat života, slušajte me pozorno: ako sam komunicirao sa strancima, bilo je to zbog moje vjere i mog Boga. Za Njega ja umirem. Moj besmrtni život je na samom početku. Postanite kršćani ako želite biti sretni nakon smrti, jer Bog ima vječne kazne za one koji su ga odbili upoznati.Prije nego što je Ferréol, prvi korejski biskup, umro od iscrpljenosti 3. veljače 1853., želio je biti pokopan pokraj Kima, rekavši: "Nikada nećete znati koliko sam bio tužan što sam izgubio ovog mladog domaćeg svećenika. Volio sam ga kao što otac voli svoga sina; utjeha mi je razmišljati o njegovoj vječnoj sreći." Dana 6. svibnja 1984. #papa Ivan Pavao II proglasio je Kima svetim zajedno sa 102 druga korejska mučenika, uključujući Paula Chong Hasanga, tijekom svog putovanja u Koreju. Blagdan Andrewa Kima Taegona, Paula Chonga Hasanga i drugova slavi se 20. rujna.

Što je zapravo odgoj?Da bismo odgovorili na to pitanje, treba se sjetiti dviju osnovnih istina: prve, da je čovjek pozvan živjeti u istini i ljubavi; druge da se svaki čovjek ostvaruje iskrenim sebedarjem. To vrijedi i za odgojitelja i za odgajanika. Odgoj stoga predstavlja jedinstveni postupak u kome je uzajamno zajedništvo osoba bremenito velikim značenjem.Odgojitelj je osoba koja u duhovnom smislu "rađa". U tom smislu odgoj se može smatrati pravim apostolatom. To je životno priopćavanje koje ne samo izgrađuje duboki odnos između odgojitelja i odgajanika, nego ih oba čini sudionicima istine i ljubavi, konačne svrhe na koju je pozvan svaki čovjek od Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.Očinstvo i majčinstvo pretpostavljaju supostojanje i međusobno djelovanje samostojnih subjekata. To je osobito očito kad majka začinje novo ljudsko biće. Prvi mjeseci njegove nazočnosti u majčinu krilu stvaraju osebujnu svezu koja već poprima odgojnu vrijednost. Majka, već u doba prije rođenja, oblikuje ne samo dječje tijelo nego neizravno svu njegovu ljudskost. Premda je riječ o događanju koje je upravljeno od majke prema djetetu, ne smije se zaboraviti ni naročiti utjecaj što ga još nerođeno dijete vrši na majku. Otac nema izravna udjela u tome uzajamnom djelovanju koje će se očitovati nakon rođenja. On se ipak mora odgovorno zauzeti pružajući pažnju i potporu u doba trudnoće i, ako je moguće, također u času rađanja.Za "civilizaciju ljubavi" bitno je da muž doživljava majčinstvo žene, svoje supruge, kao dar. To, naime, izvanredno utječe na cijeli odgoj. Mnogo ovisi o njegovoj spremnosti ispravno sudjelovati u tome prvom razdoblju dara čovječnosti da se kao muž i otac uključi u ženino materinstvo. S pravom dakle Crkva pita u obredu sklapanja braka: "Jeste li spremni odgovorno i s ljubavlju primiti djecu koju vam Bog htjedne dati i odgajati ih prema zakonu Kristovu i njegove Crkve?" Bračna ljubav u odgoju iskazuje se kao prava ljubav roditeljska. "Zajedništvo osoba", koje se na početku obitelji izražava kao bračna ljubav, upotpunjuje se i usavršava protežući se odgojem na djecu. Bogate mogućnosti što se nalaze u svakom čovjeku što se rodi i raste u obitelji odgovorno su prihvaćene kako se ne bi izrodile ni rasule, nego kako bi se ostvarivale kao sve zrelija čovječnost. Upravo je to snaga uzajamnosti u kojoj se roditelji-odgojitelji sa svoje strane mjeri odgajaju. Učitelji čovječnosti vlastitoj djeci, oni od njih uče biti čovječni. Ovdje se očito pokazuje životno ustrojstvo obitelji i otkriva se temeljno značenje četvrte zapovijedi.Roditeljsko "mi" se po rađanju i odgajanju razvija u obiteljsko "mi" koje je ukorijenjeno u prethodne naraštaje i otvoreno postupnom širenju. U tome posebnu ulogu imaju s jedne strane roditelji roditelja, a s druge strane djeca djece.Ako, darivajući život, roditelji sudjeluju u stvoriteljskom Božjem djelu, odgajajući oni postaju sudionici njegove očinske i ujedno majčinske pedagogije. Božje roditeljstvo, prema učenju sv. Pavla, predstavlja izvorni uzor svakog očinstva i majčinstva u svijetu (usp. Ef 3,14-15), osobito ljudskog očinstva i majčinstva. Vječna Riječ Očeva potpuno nas je poučila o Božjoj pedagogiji kad je, utjelovivši se, objavila čovjeku istinsku i cjelovitu protegu njegova poziva, božansko posinjenje. I tako je objavila pravo značenje ljudskoga odgoja. Po Kristu, svaki odgoj u obitelji i izvan nje biva uključen u spasonosne razmjere božanske pedagogije koja je usmjerena na ljude i na obitelji i koja doseže vrhunac u vazmenom otajstvu Gospodinove smrti i uskrsnuća.Roditelji su prvi i glavni odgojitelji vlastite djece i na tom području imaju temeljnu ovlast: oni su odgojitelji zato što su roditelji. Svoje odgojno poslanje oni dijele s drugim osobama i ustanovama, kao što su Crkva i država; no, to se uvijek mora događati ispravnom primjenom načela supsidijarnosti. To uključuje zakonitost i čak dužnost pružanja pomoći roditeljima, ali nalazi u njihovu nadmoćnom pravu i njihovim stvarnim mogućnostima svoju unutrašnju neprekoračivu granicu. Načelo supsidijarnosti (rasporedbe odgovornosti) stavlja se dakle u službu roditeljske ljubavi izlazeći u susret dobru obiteljskoga gnijezda. Roditelji, naime, nisu u stanju sami zadovoljiti sve zahtjeve cijelog odgojnoga postupka, posebno kad je riječ o obrazovanju i širokom području uključivanja u društvo, socijalizacije. Supsidijarnost tako dopunjava očinsku i majčinsku ljubav potvrđujući im temeljni značaj, jer svaki drugi sudionik u odgojnom postupku može samo djelovati u ime roditelja i s njihovim pristankom i, u stanovitoj mjeri, po njihovoj ovlasti.Odgojni hod vodi u razdoblje samoodgoja koje se postiže kad, zahvaljujući primjerenoj razini duševno-tjelesne zrelosti, čovjek počinje sam sebe odgajati. Samoodgoj s vremenom nadilazi ono što je postignuto odgojem, iz koga ipak trajno vuče svoje korijenje. Dječaci i djevojčice susreću nove osobe i nove sredine, osobito nastavnike i školske drugove koji na njihov život vrše utjecaj, a taj utjecaj može biti odgojan ili neodgojan. U tom razdoblju mladi se čovjek donekle odvaja od odgoja što ga je primio u obitelji te ponekad zauzima kritički stav prema roditeljima. No, unatoč svemu, samoodgoj ne može a da ne bude označen odgojnim utjecajem što ga obitelj i škola vrše na dijete, odnosno na djevojčicu i dječaka. I kad se promijeni i zaputi vlastitim putem, mladi čovjek ostaje prisno povezan sa svojim korijenima.Na toj pozadini na novi se način ocrtava značenje četvrte zapovijedi: "Poštuj oca i majku" (Izl 20,12). Ta zapovijed ostaje životno povezana s cijelim odgojnim događanjem. Očinstvo i majčinstvo, taj prvi i temeljni oblik dara ljudskosti, otvara pred roditeljima i pred djecom nova i sve šira obzorja. Tjelesno roditi znači započeti dalje "rađanje", postupno i složeno, u tijeku cijeloga odgojnog događanja. Božja zapovijed zahtijeva od djeteta da štuje oca i majku. No, kao što je gore rečeno, ta ista zapovijed nameće roditeljima dužnost koja je u stanovitom smislu "srazmjerna" (simetrična). I oni moraju "štovati" svoju djecu, kako malu tako i odraslu, i to im je neizbježna dužnost u tijeku cijeloga odgojnog razdoblja, uključujući i školsko. "Načelo davanja časti", što znači priznavanje i poštivanje čovjeka kao čovjeka, osnovni je uvjet svakoga pravog odgojnog postupka.Na području odgoja Crkvi pripada osebujna zadaća.U svjetlu Predaje i koncilskog Učiteljstva, s pravom se može reći da nije samo riječ o tome da se Crkvi povjeri religiozno-moralni odgoj osobe, nego da se cijeli odgoj osobe promiče zajedno s Crkvom. Obitelj je pozvana vršiti svoj odgojni zadatak u Crkvi, sudjelujući tako u crkvenom životu i poslanju. Crkva poglavito želi odgajati po obitelji koja je za to osposobljena sakramentom braka, "staleškom milošću" koja iz tog sakramenta proizlazi, i osebujnom "karizmom" koja je vlastita cijeloj obiteljskoj zajednici.Jedno od područja na kome je obitelj nezamjenjiva zacijelo je religiozni odgoj, po kome obitelj raste kao "domaća Crkva". Religiozni odgoj i vjeronauk, što ga djeca u obitelji primaju, stavljaju obitelj u područje Crkve kao istinski subjekt evangelizacije i apostolata. Obitelj, i određenije, roditelji imaju slobodu izabrati za svoju djecu određeni način religioznog i moralnog odgoja u skladu s vlastitim uvjerenjima. No, također kad oni povjere te zadatke crkvenim ustanovama ili školama koje vode crkveni službenici, nužno je da i dalje budu trajno i djelatno prisutni u tom odgoju. Ne bi valjalo, dok govorimo o odgoju, mimoići bitno pitanje izbora zvanja i u njemu osobito pripravu za bračni život. Poznati su napori i pothvati što ih Crkva poduzima glede priprave za brak, na primjeru obliku tečajeva za zaručnike. Sve je to vrijedno i potrebno. No, ne smije se zaboraviti da je priprava za budući život u dvoje prije svega zadatak obitelji. Zaista, samo duhovno zrele obitelji mogu se primjereno latiti toga zadatka. Radi toga treba isticati potrebu osobite uzajamnosti među obiteljima koja se može izražavati u obliku različitih druženja, kao što su obiteljske udruge i ustanove za obitelji. Obiteljska ustanova crpe snagu od te solidarnosti koja uzajamno približava ne samo pojedine osobe, nego i zajednice koje se obvezuju zajedno moliti i u suradnji sa svima pronalaziti odgovore na bitna pitanja što ih donosi život. Nije li to dragocjeni oblik uzajamnoga obiteljskog postolata? Važno je da obitelji nastoje izgrađivati uzajamnu solidarnost. To im prije svega omogućuje da se uzajamno ispomažu u odgojnom služenju: roditelji bivaju odgajani od drugih roditelja, djeca od druge djece. Tako se stvara naročita odgojna tradicija koja crpe snagu od toga što je obitelj "domaća Crkva".Evanđelje ljubavi neiscrpno je vrelo svega čime se hrani ljudska obitelj kao "zajednica osoba". U ljubavi cio odgojni postupak nalazi uporište i konačni smisao, kao zreli plod uzajamnoga roditeljskog darivanja. Po naporima, trpljenjima i razočaranjima koja prate odgoj osobe, ljubav je podvrgnuta trajnom provjeravanju. Da bi se svladala ta iskušenja, potreban je izvor duhovne snage koji se pronalazi u Onome koji je "ljubio do kraja" (Iv 13,1). Tako se ljubav potpuno uklapa u obzorje "civilizacije ljubavi"; o njoj ovisi i uvelike pridonosi njezinoj izgradnji.Crkva u tijeku Godine obitelji neprestano i pouzdano moli za odgoj čovjeka, da bi obitelji hrabro, s pouzdanjem i nadom ustrajale u odgojnom zadatku, unatoč poteškoćama koje su ponekad tako teške da izgledaju nesavladive. Crkva moli da pobjede snage "civilizacije ljubavi" koje probijaju iz vrela Božje ljubavi; snage što ih Crkva neprekidno ulaže u dobro cijele obitelji i čovječanstva.(#papa Ivan Pavao II - Pismo obiteljima)

Krist jednom stade na žalutražeć ljude za velika djelada love srca božanskom riječi.O Bože, zar si pozvao mene?Tvoje usne, moje rekoše ime.Svoju lađu sada ostavljam žalu,odsad idem kamo šalješ me ti.Ja sam siromašan čovjek.Moje blago su predanost Tebii srce čisto da idem s Tobom.O Bože ...Ti trebaš dlanove moje,moga srca ražaren plameni kaplje znoja, samoću moju.O Bože ...Ti i ja krećemo danaslovit' srca na moru životaa mreža bit će riječ Božja prava.O Bože ... #papa