Brak je temeljni zakon prirode
Brak je osnovna ljudska zajednica. To su dvoje ljudi koji jedno drugom vjeruju, jedno drugom se predaju i jedno drugo zaštićuju.
Brak je otvaranje vrata intimi u koju muškarac i žena ulaze. To je nježnost kojom se muškarac i žena pokrivaju. Brak je vjernost u kojoj muž i žena postaju sigurni. Brak je primanje i davanje, to je prihvaćanje druge osobe i davanje vlastite osobe drugoj osobi. To je razmjena osobnosti i darova gdje žena sve ono što ona jest daruje mužu, a muž sve ono što mu je Bog darovao predaje ženi. Tako se muškarac i žena jedno u drugom izgube, kao da jedno u drugom nestanu, a opet ostanu osobe. Na taj način muškarac sebe prepoznaje u ženi, a žena sebe prepoznaje u mužu. Oni postaju jedno tijelo, kaže Isus. Ljubav ih je spojila u jedinstvo. A Bog je ljubav.
Zato Isus kaže: "Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja".
Brak nije neki izvanjski ugovor u kojem će njih dvoje surađivati na zajedničkom uzdržavanju i rađanju djece. Brak uopće nije neka ljudska ustanova. Brak je narav samog čovjeka. Čovjek je u svojoj biti brak, on je muškarac ili žena, a to znači da svoj smisao nalazi u drugom spolu, a ne u samome sebi. Muškarac svoje ostvarenje vidi u ženi, žena vidi svoju veličinu i smisao u muškarcu. Ne biraju muškarci i žene brak, nego brak izabire njih. Brak nastaje tamo gdje se jedno i drugo zagledaju, jedno drugo zavole te iznutra osjete da su sposobni živjeti jedno za drugo i jedno u drugom. Njih je nešto iznutra izabralo jedno za drugo, a nisu oni razmišljajući, promatrajući i birajući jedno drugo izabrali.
Oni su izabrani, a nisu izabirali. Oni su ljubljeni, a nisu prije ljubili.
I muž i žena su doživjeli zaljubljenost, a to znači neki nutarnji žar, neku privlačnost, simpatiju i čežnju, neku nutarnju čarobnost srca i duše, simpatiju jednog prema drugom, privlačnost i smisao da žive jedno u drugom. To je nešto što je bilo u njih stavljeno i što je Stvoritelj čovjeka zakopao u njihovo srce da izrastu jedno za drugo. Brak je, dakle, svestrano Stvoriteljevo djelo. Stvarajući muškarca i ženu, Bog je već stvorio brak. No, stvarajući među njima zaljubljenost, on stvara konkretan brak. Ustanovljujući pak sakrament ženidbe, Isus Krist osigurava taj brak i njegovu ljubav. Zato je brak poslušnost Stvoritelju, ostvarenje onoga što je Bog stavio u naše biće, to je poslušnost Bogu i vlastitoj naravi.
Kao što je ljubav privukla muškarca i ženu, tako im ljubav omogućuje da zajedno žive. No, iskustvo pokazuje da zaljubljenost brzo prolazi. Zaljubljenost je preslaba da bi mogla nositi probleme, nesuglasice i nesporazume, različitosti, razočaranja, bolesti, tegobe, strahove i strepnje u braku. Stoga zaljubljenost obično brzo prolazi, a nakon toga bi trebala doći ljubav. Zaljubljenost je dao Bog čovjeku ne pitajući ga, no ljubav Bog daje ako ga čovjek za nju moli.
Početak ljubavi je tamo gdje počinju problemi, gdje počinju sumnje u brak, gdje se dvoje ljudi počnu odvajati, jedno drugo optuživati, upirati prstom jedno u drugo, gdje počinje razočaranje, strahovi pri pomisli na rastavu. To je trenutak u kojem muž i žena trebaju zavapiti Bogu, zaviknuti za pomoć. Ljubav dolazi kad se čovjek osjeća napušten, kao da ga je Bog prepustio njegovim vlastitim silama, kao da se s njime sile zla i prirode poigravaju. Tada se ljubav, kao netko zreo i dobrohotan, netko svemoguć i sveznajući, netko sveobuhvatan, silan i ljubazan, približava čovjeku. Ljubav počinje tamo gdje muškarac može reći da će sada, unatoč svemu, još više ljubiti svoju suprugu. Ljubav dolazi kada žena može reći da nema toga zla, bolesti i razočaranja nad mužem koji bi u njoj mogli izazvati sumnju u ljubav i njihov brak. Ljubav je pobjeda nad svim što nas želi uništiti. Ljubav je jača od smrti.
