TOMISLAVIVANČIĆ

Jednog jesenskog prijepodneva pristupila mi je u šetnji nepoznata žena i zamolila me za pomoć. Zastao sam, zagledao se u nju s pitanjem što je to muči i što treba. Rekla je da je boli duša, da osjeća kao da je mrtva i da se nikako ne može osloboditi grižnje savjesti. "Teško mi je to reći. Nisam to nikad htjela, ali prilike su bile takve da sam morala abortirati dijete. Muž je na to pristao i, dapače, nagovarao me. Bili smo siromašni, u iznajmljenoj podstanarskoj sobici. Već smo imali jedno dijete i smatrali smo da bi još jedno bilo previše. Osim toga osjećala sam se bolesno i jadno, te sam se bojala hoću li moći iznijeti dijete. Sad nemam mira, već je tome više od godinu dana. Muči me savjest, već sam psihički bolesna, pokušavam poći psihijatru i psihologu da mi pomognu. Smatram da se taj grijeh ne može oprostiti i da za mene više nema spasa", rekla je gospođa i počela gorko plakati. Zašutio sam i pričekao da se smiri kako bi me mogla čuti. Onda sam joj rekao da nema grijeha, koji Bog ne može oprostiti ako se mi kajemo i odlučimo nikad ga više ne činiti. "Nikad to više ne bih učinila", brzo je odgovorila, "gorko se kajem, baš nikada ne bih, pa da ne znam kako bude, jer sad znam što znači ubiti sebe. Ne može se ubiti nevinog čovjeka i sam ostati živ." Upitao sam je: "Jeste li se već ispovijedili?" Odgovorila je: "Jesam, ali ne osjećam da mi je oprošteno. Kao da me krivica još više pritišće na zemlju i kao da sad imam dokaz da se ne mogu ispovjediti i da mi Crkva ni Bog ne mogu oprostiti." Pitao sam je oprašta li sama sebi. Odgovorila je da na to ne zna odgovora, htjela bi da bude bez krivice, ali se optužuje kako je mogla nešto takvo učiniti. Sva je u nutrini smućena i nemoguće je da se snađe želi li ili ne želi sebi oprostiti. Morao sam joj puno toga protumačiti. Najprije da je Bog voli, da je Bog njezin Otac i da čezne da mu se ona vrati. Nema tog zločina i grijeha koji Bog ne bi oprostio, ako vjerujemo da je Bog jači od našeg zločina i da je njegovo milosrđe veće od naše zloće. Prema tome, njezin grijeh je oprošten, ispovijed je ispravna i Bog je nikada neće zbog toga suditi niti osuditi. No, drugo je ono što je nastalo u njoj tim grijehom. Grijeh je, naime, ostavio ranu u njoj, a ona je otvorena i izaziva nove grižnje savjesti i ne da joj vjerovati da joj Bog prašta. Rekao sam da se ne smije ubiti čovjeka makar je obitelj siromašna. "Ne smijemo ubiti dijete, ako smo u jednoj sobici, ako nam je teško i moramo se mučiti da prehranimo još jedna usta. Da smo ne znam kako bolesni, ne smijemo zbog toga ubiti nekog drugog. Pa i kad je tko zaražen opasnom bolešću, čak za cijelo društvo, a ne samo za jednu obitelj, nikakva vlast ne smije zbog toga ubiti tog čovjeka, nego će "ubiti" njegovu bolest, to znači njega izliječiti, a ne osuditi na smrt." Treba, dakle, liječiti stanje njihova siromaštva, tražiti način kako da se oslobode podstanarske sobice, tražiti pomoć ljudi, Crkve, karitasa, jer se tako može riješiti taj problem. No, sada je rana tu i treba pomoći. Kako? "Najprije je potrebno", rekao sam gospođi, "da to dijete koje ste abortirali od srca zavolite. Ono je vaše dijete, ono je otišlo s ovog svijeta, ali živi u vječnom, čeka na vašu ljubav i želi da ga volite kako vas ne bi osuđivalo i kako kroz čitavu vječnost ne bi bilo protiv vas. Zagrlite ga svojom dušom, svim svojim osjećajima i svojom molitvom budite uz to dijete. Tako ćete ga spasiti. Osim toga, dajte mu ime, tako da to dijete ne bude bezimeno, da ima po vama ime i prezime. Možete dati za njega služiti svetu misu. Za njega molite, činite pokoru i molite Boga da bi vaše krštenje bilo i njegovo krštenje. Molite u duhu to dijete da vam oprosti, da mu tako budete prijatelj i ono vas nikad neće osuđivati, jer ste se sada počeli za njega brinuti, jer ga sada ljubite i ljubit ćete ga čitavu vječnost." Nove suze su počele teći, ali sada osloboditeljske, iz njezinih očiju. Polako ih je brisala, a onda mi je zahvalila i otišla. Na njezinu licu bila je neka čudesna vedrina i sloboda. Njezine riječi: "Hvala vam, od srca", bile su znak da će sada živjeti jer se samo u ljubavi može preživjeti. #HAGIOTERAPIJA #TOMISLAVIVANČIĆ

Suvremeni zaručnici trebaju bolju pripravu za brak nego zaručnici u patrijarhalnim sredinama. U obiteljima su živjela tri ili četiri naraštaja - pradjedovi, djedovi, roditelji i djeca - te je mnoštvo trauma i problema bivalo riješeno međugeneracijski, obiteljskim se ambijentom usmjeravalo prema rješenjima. U takvoj kući jedni drugima pomažu.No, danas se mladi brakovi osjećaju napušteni, a još nisu naučili jedno drugom pomagati i razumjeti se. U nama leži još uvijek uvjerenje o posebnim ženskim i posebnim muškim poslovima. Smatramo često da neke poslove može samo žena dobro napraviti, a druge samo muškarac. Stidimo se kada muškarac radi tzv. ženske poslove, ili kada žena postane muškarača radeći ono što "treba" raditi muškarac. Tako se danas bračni drugovi, odijeljeni od višegeneracijskih obitelji, osjećaju osamljenima, bespomoćnima u zadaćama koje trebaju izvršiti. To prerasta u strah i tjeskobu pred životom u braku, u frustriranost ispunjenu tjeskobom. Traži se preokret, nov način gledanja na život i nov način suživota. Žena ne može postati muškarac ni muškarac žena.Žena ne može imati fizičku snagu kakvu ima muškarac, ali ni muškarac ne može postići onu sposobnost intuicije i empatije kako to može žena. Svjesni smo da muškarac lakše razumijeva tehničke probleme, motore i strojeve, te ih lakše popravlja. Za teške naporne poslove na građevini, u podizanju nasipa, u rudnicima, kamenolomima i teškim radnim mjestima očito se traži jači spol. No, pri njegovanju bolesnika, djece i staraca, žena se bolje snalazi i sposobnija je. Muškarac neće moći pjevati sopran, niti žena bas, neće muškarac moći biti majka i rađati djecu, ni žena postati otac i prepustiti muškarcu da rodi dijete. Muškarci i žene su različiti. Bog ih je takve stvorio.Biblija nas izvještava da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, i to naglašava, da je upravo na svoju sliku Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. Kao što su Otac, Sin i Duh Sveti neka vrsta božanske obitelji, tako su otac, majka i djeca zemaljska obitelj. Možemo reći da je zemaljska obitelj stvorena prema uzoru na nebesku. Kao što Otac ne može postati Sin ni Sin Otac, tako ni žena ne može postati muškarac ni muškarac žena. Slično ne može dijete roditi roditelje, nego roditelji dijete. To je zakonitost koja je stavljena u prirodu za koju vjerujemo da ju je Bog položio u čovjeka i u svijet. Poštujući tu zakonitost postajemo sposobni da se obogaćujemo, međusobno cijenimo, volimo, jedni od drugih učimo, jedni druge pomažemo i tako, dijeleći svatko od svoga bogatstva i svojih sposobnosti, izražavamo međusobnu ljubav, poštovanje i vjernost. No, važno je premostiti jaz i odijeljenost između muža i žene u braku. Pomažući jedno drugom oni premošćuju taj jaz i odijeljenost koja može biti među njima. Suvremeni brak treba ljubavi i razumijevanja. To je škola koju prijašnje generacije nisu mogle naučiti. To je situacija u kojoj žena i muškarac trebaju dopustiti da se mijenjaju, da se prilagođuju novim potrebama i poslovima, da budu napredni, a to znači žive u skladu s novim potrebama, novim situacijama i da budu sposobni rješavati probleme koje nose nova vremena. Kada žena i muž jedno drugom postanu najvažniji, kada shvate da je njihovo nebo u tome da budu jedno za drugo, da se jedno u drugo uživljavaju, da jedno drugom pomažu, da jedno drugo tješe i zaštićuju, da se ne dijele nego približuju i spajaju, tad će biti riješeni mnogi problemi koje nameće suvremeni brak.Biti moderan znači živjeti u skladu s vremenom, s potrebama koje nameće ovaj trenutak. Bog je moderan, kaže teologija. On je uvijek tamo gdje su problemi. Ako mi preživjelim sredstvima želimo rješavati sadašnje probleme, onda Bog nije s nama. Treba biti suvremen, kako bismo mogli surađivati s Bogom i tako uskladiti svoj brak, učiniti od njega da bude zajednički dom zadovoljstva, sreće i života koji nikad ne prestaje. #Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ

Brak je osnovna ljudska zajednica. To su dvoje ljudi koji jedno drugom vjeruju, jedno drugom se predaju i jedno drugo zaštićuju. Brak je otvaranje vrata intimi u koju muškarac i žena ulaze. To je nježnost kojom se muškarac i žena pokrivaju. Brak je vjernost u kojoj muž i žena postaju sigurni. Brak je primanje i davanje, to je prihvaćanje druge osobe i davanje vlastite osobe drugoj osobi. To je razmjena osobnosti i darova gdje žena sve ono što ona jest daruje mužu, a muž sve ono što mu je Bog darovao predaje ženi. Tako se muškarac i žena jedno u drugom izgube, kao da jedno u drugom nestanu, a opet ostanu osobe. Na taj način muškarac sebe prepoznaje u ženi, a žena sebe prepoznaje u mužu. Oni postaju jedno tijelo, kaže Isus. Ljubav ih je spojila u jedinstvo. A Bog je ljubav. Zato Isus kaže: "Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja". Brak nije neki izvanjski ugovor u kojem će njih dvoje surađivati na zajedničkom uzdržavanju i rađanju djece. Brak uopće nije neka ljudska ustanova. Brak je narav samog čovjeka. Čovjek je u svojoj biti brak, on je muškarac ili žena, a to znači da svoj smisao nalazi u drugom spolu, a ne u samome sebi. Muškarac svoje ostvarenje vidi u ženi, žena vidi svoju veličinu i smisao u muškarcu. Ne biraju muškarci i žene brak, nego brak izabire njih. Brak nastaje tamo gdje se jedno i drugo zagledaju, jedno drugo zavole te iznutra osjete da su sposobni živjeti jedno za drugo i jedno u drugom. Njih je nešto iznutra izabralo jedno za drugo, a nisu oni razmišljajući, promatrajući i birajući jedno drugo izabrali. Oni su izabrani, a nisu izabirali. Oni su ljubljeni, a nisu prije ljubili. I muž i žena su doživjeli zaljubljenost, a to znači neki nutarnji žar, neku privlačnost, simpatiju i čežnju, neku nutarnju čarobnost srca i duše, simpatiju jednog prema drugom, privlačnost i smisao da žive jedno u drugom. To je nešto što je bilo u njih stavljeno i što je Stvoritelj čovjeka zakopao u njihovo srce da izrastu jedno za drugo. Brak je, dakle, svestrano Stvoriteljevo djelo. Stvarajući muškarca i ženu, Bog je već stvorio brak. No, stvarajući među njima zaljubljenost, on stvara konkretan brak. Ustanovljujući pak sakrament ženidbe, Isus Krist osigurava taj brak i njegovu ljubav. Zato je brak poslušnost Stvoritelju, ostvarenje onoga što je Bog stavio u naše biće, to je poslušnost Bogu i vlastitoj naravi. Kao što je ljubav privukla muškarca i ženu, tako im ljubav omogućuje da zajedno žive. No, iskustvo pokazuje da zaljubljenost brzo prolazi. Zaljubljenost je preslaba da bi mogla nositi probleme, nesuglasice i nesporazume, različitosti, razočaranja, bolesti, tegobe, strahove i strepnje u braku. Stoga zaljubljenost obično brzo prolazi, a nakon toga bi trebala doći ljubav. Zaljubljenost je dao Bog čovjeku ne pitajući ga, no ljubav Bog daje ako ga čovjek za nju moli. Početak ljubavi je tamo gdje počinju problemi, gdje počinju sumnje u brak, gdje se dvoje ljudi počnu odvajati, jedno drugo optuživati, upirati prstom jedno u drugo, gdje počinje razočaranje, strahovi pri pomisli na rastavu. To je trenutak u kojem muž i žena trebaju zavapiti Bogu, zaviknuti za pomoć. Ljubav dolazi kad se čovjek osjeća napušten, kao da ga je Bog prepustio njegovim vlastitim silama, kao da se s njime sile zla i prirode poigravaju. Tada se ljubav, kao netko zreo i dobrohotan, netko svemoguć i sveznajući, netko sveobuhvatan, silan i ljubazan, približava čovjeku. Ljubav počinje tamo gdje muškarac može reći da će sada, unatoč svemu, još više ljubiti svoju suprugu. Ljubav dolazi kada žena može reći da nema toga zla, bolesti i razočaranja nad mužem koji bi u njoj mogli izazvati sumnju u ljubav i njihov brak. Ljubav je pobjeda nad svim što nas želi uništiti. Ljubav je jača od smrti. #Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ

Odlučili smo hodočastiti na Mariju Bistricu pješice od Zagreba. Neki su smatrali da je to nerazumno jer je predaleko, drugi su bili oduševljeni. Na određeni dan bilo nas je više od pedeset. Išli smo putem preko Sljemena. Šutjeli smo i čitav prvi sat razmatrali, molili, dohvaćali smisao hodočašća.Na prvom odmorištu žamor je bio velik, svi su bili oduševljeni. Na najstrmijem usponu neki su uzdisali, zastajali, a drugi im pomagali. Kad smo ulazili u Mariju Bistricu bili smo sretni, ali umorni, teški, šutljivi, no iznutra duboko radosni što smo na cilju. Sveta misa nas je odmorila, neki su htjeli i natrag pješice. Ponos je sjao na svim licima što su izdržali težinu puta. Kad smo se sljedećih dana susretali, jedan mi je rekao: "Dosadno je kad se nikamo ne ide. Morat ćemo organizirati izlete, putovanja, poslove i zajedničke pothvate, kako bi život imao smisla" rekao je dalje.Jer čovjek živi od toga da svaki dan nekamo ode, da svlada neki napor, učini korak dalje. Najteže je gledati kako dani odlaze kao prazne košare, ne imati kamo poći, ne imati što učiniti, ne pobijediti bar jedno zlo. Mislim da je pakao nemogućnost da čovjek radi. Nezaposlenost u suvremenom svijetu predstavlja pomalo odsjev paklenske vatre. Ne imati što raditi, to je kao ne imati za što živjeti. Promatram brojne umirovljenike kako ne znaju što bi sa sobom. Izađu, sastanu se, pripovijedaju, šeću se, ali njihovi razgovori ostaju samo riječi. Osjeća se da venu, takav život nema smisla. Ako se svaki dan nešto ne učini, ne postane bolji, ne napravi neki plan i nema neki cilj, pa čemu bi se onda i živjelo?Sjećam se čovjeka kojemu su u sedamdesetoj godini rekli da više ne može živjeti. Srce mu je bilo potpuno klonulo, a imao je samo jedno plućno krilo. No, on je u to vrijeme smogao snage i sagradio novu kuću, preuredio dvorište, radio svaki dan, pomagao ljudima do zadnjeg dana. Tri puta je umirao, padao u nesvijest, ali se opet dizao i radio. Doživio je i osamdesetčetvrtu, protiv svih prognoza pa čak i protiv svoje vlastite nade. Postao je uzor mnogima. Pravo na rad je pravo na život. "U radu je spas", kažu ljudi. "Tko radi, ne boji se gladi." Stvarajući nas Otac neba je htio da mu budemo suradnici.On nije stvorio gotovu prirodu, nego nedovršenu, da bismo je mi dovršavali. Tko radi osjeća se blizak Bogu. Njegov život ima smisao i on zna čiji je. Tko nema što raditi, osjeća se prezren, izbačen iz ljudske zajednice, kao da nema pravo na svagdašnji kruh, a time i na život. Trebalo bi uvesti neke posebne poslove i za umirovljenike. Ne smije ih se prepustiti neradu, jer to nije odmor, nego još dublji duševni umor. Neka nova, njima prikladna kreativnost, morala bi se ostvariti. To je prava borba za njih i njihove živote. Da ostanu cijeli život kreativni. Jer je tužno kad ih se počne smatrati teretom društva. Čovjek ne može živjeti na lovorikama. Ne možemo živjeti od zasluga prošlosti. Čovjek svaki dan jede i diše te je potrebno da svaki dan nešto radi, stvara, čini, misli, biva bolji. Za Mojsija se kaže da je do stotridesete godine bio životan. On je mogao raditi, misliti i voditi narod. Čovjek je rođen da stvara. Ne, nije rođen da bude radnik, nego stvaratelj. Razlika je to. Postoji ropski rad, koji nije častan za čovjeka, ali postoji stvaralački posao koji čovjeka uzvisuje i kojim čovjek ostvaruje nešto što nije postojalo. Raditi znači ljubiti i biti ljubljen. To znači biti koristan, zapažen i pohvaljen od drugih. Samo se od ljubavi živi. #Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ Foto: tourist.hr

"Svatko je kovač svoje sreće", kaže poslovica. "Život je borba", tvrdi Sveto pismo. "Samo se kroz trnje stiže do zvijezda", stara je latinska poslovica. Čovjek je stvoren kao aktivno biće. Na njemu je da se trsi, da radi, da se bori, da se odupire i da napokon pobijedi. Zemlja je poput arene u kojoj treba pobijediti. Gledaju nas ljudi, gledaju nas nebo i anđeli, gledaju nas pokojni prijatelji. U toj borbi nismo sami. Isus je sišao među nas, zaodjenuo se ljudskom naravi, uzeo sve naše probleme i naše bolesti na sebe, naše krivice pokopao u grob, noseći križ ispred nas, sve do uskrsnuća. Nitko od ljudi ne treba očajavati, svatko može stići na cilj. Moguće je posrnuti, ali ne i pasti. Ako i padneš, opet se možeš dići. Čovjek je stvoren da nogama stoji na tlu, a da su mu glava, razum i volja usmjereni prema nebu. On živi na zemlji, ali mu je cilj nebo. On prolazi zemljom, da bi ušao u nebo. Na zemlji mu je potrebna zemaljska hrana, ali od te hrane se ne preživljava smrt. Zemlja je mjesto čovjekove kušnje, patnje i smrti. Isus nas je upozorio da zemljom vlada knez ovoga svijeta kojega je Isus osudio i koji će biti izbačen. Knjiga Otkrivenja nas upozorava da je s neba zbačen tužitelj naše braće, Sotona, i bačen na zemlju da se do kraja svijeta bori s vjernima Isusu. Iz toga slijedi logičan zaključak za naš život i rad na zemlji. Htjednemo li posjedovati zemlju, vežemo li se uz bilo što na zemlji i to nam postane najvažnije, tada se vežemo i uz kneza ovoga svijeta. Nasuprot toga, ako smo sposobni odijeliti se od svega, osloboditi srce od svega uza što se ono vezalo i uza što ono prianja, ako smo spremni radije umrijeti i poginuti negoli povrijediti savjest i ubiti duha u sebi, tada smo oslobođeni od vlasti kneza ovoga svijeta, tada smo slobodni i vječni. Isus je došao da u nama uništi đavolska djela, došao je pobijediti grijeh, smrt i davla. Poslanica Hebrejima nas upozorava da je potrebno gledati u začetnika i dovršitelja vjere, u Isusa Krista, kako ne bismo uzdrhtali, izgubili nadu i bili poraženi. Stoga moramo sami sebe upozoravati da se ne zagledamo u zemlju, nego u nebo. Potrebno je da se neprestano odvajamo od svega što nas želi pričvrstiti uz materijalno i ovozemaljsko, a vežemo se uz ono što je vječno, plemenito, humano, što je spremno žrtvovati se za ljude i nikada ne prodati vlastitog života. Potrebno je nikad ne dopustiti da nas zahvati snaga i sila kneza ovoga svijeta, da nas njegove čete ne bi vezale i prisilile da mu budemo robovi. Čim smo spremni svega se odreći i, s druge strane, prihvatiti svaku bol i patnju, pa i smrt, prihvatiti svaki strah, tada smo slobodni od kneza ovoga svijeta. No, čim zbog straha prihvaćamo pogaziti savjest, čim smo zbog nekog imutka i užitka spremni učiniti zlo, čim zaboravimo da je naša domovina na nebu i da je naš jedini Otac onaj na nebu, tada padamo u zamke Zloga i postajemo ovisnici o zemlji, o zlu, o smrti. Tad nas strah mori i tad nemamo kamo. Potrebno se znati boriti. U svakom trenu života podignuti pogled prema gore, vidjeti oblake i sunce i znati da je gore naš dom. Potrebno je zato i u sebi neprestano promatrati krjeposti, humanost, dobrotu, vjernost, umjerenost, čistoću, savjest i ne dati se otrgnuti od puta svjetlosti. Čim nas je nešto vezalo treba se brzo pokajanjem ili odricanjem odvezati. Isus nas je upozoravao da će se tamo gdje bude strvina skupljati i orlovi. Tamo, dakle, gdje mi i naš život postanu strvina, gdje mi postanemo mrtvi, jer smo počinili grijeh i jer smo se vezali uza zemlju, tamo se okupljaju zvijeri i ptičurine koje raznose naše biće, uništavaju naš život i razaraju našu budućnost. Na nama je da letimo, a ne da se vežemo uza stijenu, uza svagdašnji kruh i novac. Na nama je da svaki dan pokušamo učiniti bar jedno dobro djelo, da bar danas nekome oprostiš, da bar jedan grijeh okaješ, da bar jednog čovjeka utješiš, da bar neko dijete lijepo pogledaš, da bar nekoga nazoveš i rekneš mu toplu ljudsku riječ. U tome je pobjeda nad smrću, nad depresijama, nad bolešću. Kad više ništa ne možeš, tada bar možeš izreći riječi: "Isus je Gospodin." Ponavljaj to svojoj duši i osjetit ćeš da su se raskinuli tvoji okovi. Dovoljno je da se neprestano podsjećaš da si dijete Božje, da je Bog na nebesima tvoj Otac, da je On svemoguć i da je njegov Sin jedini Gospodar neba i zemlje. Kad te uhvati tjeskoba i muka, dovoljno je da zavapiš i Gospodin će te čuti. "Jer tko god zazove ime Božje biva spašen", kaže prorok Joel. Najteži problemi naše psihe i duha nastaju kad ne znamo izlaz iz depresija i anksioznosti. Potrebno je stog znati moliti, odreći se zla i prihvatiti dobro i Božju ispruženu ruku. Potrebno je to iskušati, jer tek tako se postaje iskusan vjernik i čovjek, te se onda i drugima može pomoći. #Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ

Dobro je svaki dan tražiti sunce. Treba podizati pogled od onoga što nas straši, prema onome što nas oslobađa.Zagledani u izloge, u parkove, ceste i automobile, zagledani smo previše u ljudska djela, te možemo postati robovi samih sebe. Zbog toga ne vidimo krošnje drveća, zvjezdano nebo i mjesečinu, ne zapažamo ljepote pročelja zgrada, tornjeva crkava iznad grada ili sela, te zbog toga ne vidimo bol u očima drugih ljudi, ispruženu ruku na pomoć i šutnju koja odaje da čovjek trpi. Zarobe nas poslovi i imanje. Djetetu ispadne čaša iz ruku i već na njega vičemo. Netko nam je uzeo cvijet iz dvorišta i već mrmljamo. Netko je došao nešto posuditi, a nama se srce stislo. Susjed ili rođak kupi novi komad namještaja, bolji auto, dobije bolju plaću, a nama se u grlu stisne te ne možemo s njim razgovarati, uhvati nas ljubomora ili počnemo izmišljati kako je on to na nepravedan način postigao. Naljute nas rupe na cesti, nestanak struje, premaleno povećanje plaće. Ljuti smo jer nas je zaboljela glava, osjećamo se umornima zbog reume, kritiziramo državu i Crkvu, susjede i bračnog druga. A sve samo zato što bismo htjeli da nam se na zemlji ispune sve želje. A ovdje nismo da nam se ispune želje, nego da ispunjavamo želje drugih. Ovdje nismo da budemo ljubljeni, nego da ljubimo. Ovdje nismo da skupljamo blago, nego da ga drugima dijelimo. Ovdje nismo da ostanemo, nego da odavde putujemo kući. Nije ovdje naša domovina, ona je na nebesima. Sve što želimo, za čim čeznemo na što mislimo, smatramo da sve treba ovdje imati. Tako smo se vezali uz zemlju, postali ovisnici o željama i stvarima. Robovi smo umjesto slobodni. Čovjek je postao jeftin. Države traže povećanje profita i smanjenje inflacije, ali se slabo brinu da zaposle sve ljude, da pruže socijalnu pravdu. Pitam se imamo li kruha za tijelo, a jedva se tko pita kad se zadnji put "nahranio" duhom čiste savjesti, dobrote, povjerenja, poštenja, kad je dao svojoj duši da se zasiti i napije vrlina i pozitivnog mišljenja. Tražimo od Boga da ispuni našu molitvu, da nagradi svake naše dobro djelo, a da nikada nismo Bogu uslišali jednu njegovu zapovijed i riječ, da se nismo približili k njemu. Od Boga smo učinili neprijatelja, a tražimo da nam ispuni naše želje. Bog želi da budemo kao on, blizu njega, ravnatelji njegove baštine.Htjeli bismo da nas Bog sačuva od nesreće, bolesti, da budemo sigurni u prometu i u uredu, na poslu i u zaradi. Želimo da nas Bog nosi na rukama da mi budemo njegovi gospodari. Krivo smo postavili stvari i svijet. Zato nam se sve odupire i sve nas ranjava. Htjeli bismo sve blago svijeta i s njime nebo. A Isus nas je učio da ne možemo služiti Bogu i mamonu, ne možemo sjediti na dvije stolice, ne možemo biti prijatelji Bogu i robovi bogatstvu. Ili ćemo prihvatiti bogatstvo i baštinu neba, ili ćemo prihvatiti ponudu kneza ovoga svijeta da posjedujemo njegov svijet i slavu, ali tad ćemo umrijeti i propasti zajedno sa svijetom. Bez odluke nema života. Fundamentalna opcija se traži. U svijetu smo da se opredijelimo. Životnu odluku je lakše napraviti ako se podsjetimo čiji smo, odakle smo i kamo idemo. Tko je satkao tvoje tijelo, tko ti je darovao inteligenciju, životno zvanje, tko daje zrak, funkcioniranje organizma i misli? Kamo ideš, postoji li život poslije smrti, u čijoj ruci stoji cvijet, stablo, šuma, zvijezde i more? Kome ti odgovaraš za djela, u čijoj se prirodi nalaziš? Ako danas temeljito upoznaš da je sve što imaš došlo od Boga, ništa te neće smesti ni uzdrmati, tvoji su putevi otvoreni i tvoja vrata nitko ne može zaključati. Važno je izdržati kušnje u pustinji zemlje. #Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ

Suvremeno doba traži cjelovite ljude. Ako smo čitavim bićem u poslu, ako cijeli živimo ono što jesmo, možemo uspjeti. Na duhovnom planu novi religiozni pokreti i sekte se natječu s Crkvom da pruže ljudima mir, zdravlje duha i tijela da bi se dokazali i skupili što više sljedbenika. U životu svakoga od nas zlo se natječe s dobrim, bolesti nastoje spriječiti zdravlje, kritike obeshrabruju, neuspjesi tjeraju u očaj, a borba ljude neotporne na grubost, bezočnost, klevetu i laž ranjava i ostavlja na pola puta. Mnogi dobri i vjerni angažirani u politici iznenađeni su grubošću protivnika te se prestraše i brzo daju ostavku na svoje mjesto, a time prepuštaju društvo onima koji razaraju čovjeka i politiku. Ljudi koji pošteno rade u poduzećima i ustanovama misle da će zbog svog poštenja i čestitosti biti dočekani podrškom, a tamo ih različiti pretendenti na njihov položaj nastoje obeshrabriti ili oklevetati njihov moral, te ih tako oslabiti i pobijediti. Kao nikad traži se danas u društvenom i privatnom životu građanska hrabrost. A da bi se to postiglo čovjek mora biti oslonjen na nešto iznad ljudi, što je jače od kritika, podlosti, laži i besramnosti. Čovjek treba biti oslonjen na Boga. Od Boga smo sišli u svijet, on nam je darovao sposobnost za mjesto na kojem se nalazimo, k njemu idemo i on će biti jedini sudac naših djela. On je svemoguć i može nas štititi od napada i grubosti. Tko se oslanja samo na ljude, past će. Već nas je na to Sveto pismo upozorilo: "Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka". Ni najbolji ljudi ne mogu pružiti zaštitu, jer su samo ljudi. Bog će dati snage da se borimo. On će nas prosvijetliti da vidimo pozadinu zbivanja, napada, kritika i kleveta. S Bogom vidimo perspektivu borbe, bivamo sposobni preskočiti ljudske razloge i namjere, ne očekivati pljesak i pohvale, nego se predati borbi u svijesti da kujemo sigurnu budućnost naroda i neba. Treba biti onaj koji jesi. Ne može se biti vjernik od prije, hvaliti se prošlim patnjama, nego živjeti u ovom trenutku. Ne očekivati na zemlji nagradu za bol i patnje. Društvo neće ići naprijed, pravda se neće uspostaviti, mira neće biti među ljudima, sloga i ravnopravnost neće se održati, ako ne bude ljudi koji su hrabri i vjerni poslu koji im je zadan. Vjernik treba biti svjestan da je njegova budućnost u tome da ostane pravedan, pošten i vjeran. Sve što je protivno vrlinama, propast će. Zlo se ne isplati činiti jer donosi višestruk gubitak. Važno je svaki dan imati "otvor" za transcendenciju i blizinu svemogućega i svepravednoga Boga. To su prostori molitve, meditacije i šutnje. Kao što imamo vrijeme doručka, ručka i večere, vrijeme toaleta, susreta s ljudima i posla, vrijeme sna i šetnje, tako treba odrediti strogo vrijeme molitve, uranjanja u svijet humanosti i poštenja. Potrebno je nekoliko dana izdržati u održavanju toga vremena. Neka to vrijeme bude odabrano tako da nas nikakav posao ili posjet u tome ne ometu. Čim uđemo u vrijeme šutnje važno je opustiti se, usmjeriti pogled duha prema onome koji je vječan i koji nas je poslao u svijet, pokloniti mu se i povezivati čežnje svoje duše i savjest s Njime. Dobro je u mašti vidjeti kako će sve proći, ali bit će najvažnije utvrditi jesmo li ostali vjerni savjesti. Polako se otkidati od svega što nas sputava, zarobljava i čega se bojimo, a usmjeriti se prema onome koji traži našu odluku za njega. Treba imati ispred sebe pregled života i povijesti da bismo uočili da se isplati biti čestit jer to otvara vrata budućnosti. Nakon toga približiti se Bogu da duša povjeruje da je Bog voli, da joj oprašta grijehe, da joj želi uliti snage. Budući da se radi o duhovnom području, potrebno je biti opušten, miran, tih, slobodan. Najvažnije je, sve sposobnosti usmjeriti na onoga s kim želimo razgovarati. Dobro je tada reći koju riječ, zazvati Boga, zamoliti ga da ti pomogne, da ti oprosti, da te oslobodi strahova, tjeskoba i umora. Nakon toga pogledati koji dijelovi tebe su negativni, gdje si postao zao, gdje si "pretanak" u poštenju, gdje si se vezao uz ljude i uz njihove primjedbe i želje. Polako se od svih otkidati, ulaziti u područje koje će ti dati snagu da se temeljito odmoriš, da osjetiš snagu i volju da se dalje boriš za boljitak na tvome radnom mjestu, u tvojoj obitelji i u tvojoj osobnosti. Tako cjelovito povezani s nebom i zemljom u sebi možemo izdržati sve suvremene izazove. #Hagioterapija #TOMISLAVIVANCIC

Svatko ima svoj križni put. Poznati su nam križni putovi našeg naroda. Brojni su osobni križni putevi koji su drugima nepoznati. Svi se oni oslanjaju na križ Isusa Krista. Bogočovjek Isus iz Nazareta je prvi prošao križnim putem, ušao u sve tegobe, boli i nepravde, podmetnuo lice da ga ćuškaju i pljuskaju, dopustio da ga ismijavaju i obezvređuju, kleveću i lažu protiv njega, podmetnuo svoj život da bi naš život oživio, te tako postao oslonac svakom patniku, uzor križnih puteva, pomoćnik i ponos svih koji pate, sigurna nada u sjajni smisao patnje. U patnji je najpotrebnije zadržati povjerenje u smisao. Postoji Bog. On je znao za patnju kad je stvarao čovjeka. On je solidaran sa svakim patnikom. Od Isusove patnje, patnja postaje privilegij. Po patnji se produbljuju naši životi, patnja nas skreće s površnih puteva i utvrđuje korijene naših života, preobražava mišljenje i otvara odlučnost za nove inicijative i nove puteve. Patnja angažira misao i volju, čini nas sposobnima osjetiti boli drugih, očvrsnuti pleća noseći vlastiti križ. No patnja nas povezuje s Isusom Kristom, čini nas solidarnima s njime i sa svakom jedinkom ljudske povijesti. Patnjom ulazimo u prijateljstvo s Isusom, patnjom postajemo njegovi prijatelji u njegovim najtežim prilikama. Patnja najdublje sjedinjuje čovjeka i Boga. Patnja nas otkida od sitnih ciljeva, oslobađa od samosažaljenja, postavlja nam egzistencijalna pitanja, koji je smisao svega. Kroz patnju čovjek je sposoban upoznati Boga, njegovu prisutnost. Patnja nas uči gubiti, ne zaustavljati se na sitnim dobicima, ne plakati za neuspjesima zbog prezira i osame. Patnja otvara vrata iza kojih možemo vidjeti smisao života, postati filozofski produbljeni, doći do mističkih dubina. Patnja može iskopati talente književnih i umjetničkih sposobnosti, misaonih puteva i stvaranja novih inicijativa u društvu i prijateljstava sa patnicima. Patnja nas odvezuje od svijeta, od ljudi, od kratkotrajnog ljudskog života. Patnja nas ponese visoko iznad svega, pokaže besmisao malih ciljeva, neukusnost laži i sažaljenja, težnji za sitnim pohvalama i kratkotrajnim uspjesima. Tako patnja postaje blagoslov. Ona može osloboditi od ovisnosti i ropstava, a istovremeno voditi u visine i u dubine. Tako u visinama svojeg duha dokučujemo riječ Božju, Sveto pismo nam postaje jasno i transparentno. Odlazeći u dubine susrećemo Duha Svetoga koji vodi u dubine našeg duha, našeg bića i naših čežnji. Tako nas križni putevi vode sve do uskrsnuća. Oni su svjedoci da bez umiranja malim ciljevima nema dospjeća do trajnih ciljeva. Dobro je poći u crkvu i tu od postaje do postaje križnog puta poći s Isusom preko izrugivanja i niskih udaraca, sve do njegove smrti. Ne smijemo zaboraviti poći do petnaeste postaje križnog puta, do uskrsnuća. Bez uskrsnuća patnja nema smisla. Bez ozdravljenja operacija je besmislena. Bez ljubavi i praštanja suze nemaju smisla. Danas se prošeći svojim križnim putem. #Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ (Čovjek, brak i obitelj)

U teologiji morala nabraja se sedam glavnih grijeha. Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i pilu, srditost, lijenost. To je ono što čovjek ne bi trebao ili ne bi smio činiti.Čini li to, ispada iz zakonitosti morala, a to znači osobne slobode. No, nigdje ne nabrajamo, pa čak ni u crkvenom vjeronauku, kako izbjeći tih sedam glavnih grijeha ili kako ih se možemo osloboditi. Naime, mogu pobijediti oholost tek ako postanem ponizan. Škrtosti se mogu riješiti samo kroz darežljivost. Iz bludnosti se može prijeći u spolnu čistoću. Od zavisti se može osloboditi kroz velikodušnost. Od neumjerenosti u jelu i pilu prelaskom u umjerenost, od srditosti u blagost, od lijenosti u marljivost. Ne postoje, naime, prostori između oholosti i poniznosti, između grijeha i vrline. Ne može se čovjek odreći oholosti, a da ne postane ponizan. On nema drugog izbora. Stoga je daleko važnije izgrađivati vrline koje su u suprotnosti od sedam glavnih mana i grijeha. Trebalo bi već od djetinjstva učiti kako biti ponizan, darežljiv, spolno čist i velikodušan, umjeren, blag i marljiv.Drugim riječima, ne griješiti ne znači fizički ne učiniti neko zlo. Zapovijed "Ne ubij" ne znači da možeš u mislima, u srcu i riječima željeti i gotovo planirati ubojstvo drugog čovjeka, ali je važno da ga fizički ne ubiješ. Isus govori o tome da je u srcu bit čovjekova morala i ako je srce čisto i slobodno od ubojstva, nikad se neće dogoditi fizičko ubojstvo. No ako je čovjek samo razumski toliko suzdržljiv da zaista ne učini ubojstvo, onda je on farizej i dvoličnik. Samo čitav čovjek je moralan čovjek. Inače bismo zločince po zatvorima ubrzo mogli nazvati kreposnim i svetim ljudima jer oni tamo fizički ne ubijaju.Vrlina je snaga koju čovjek dobiva opredjeljujući se za pošteno, čestito, humano. Vrlina je svjetlo u kojem čovjek ide. Vrline su poput očiju i poput ušiju, poput osjećaja, to je svojevrstan ambijent, okruženje, dakle, i mentalitet u kojem čovjek živi. Krepost i vrlina je preobražaj čovjeka od poroka grijeha ili od smrti na život. Vrlina je zapravo svjetlo u kojem društvo može živjeti, vrlina je snaga u kojoj čovjek može savladati katastrofične, korupcijske, ovisničke, zločinačke opsesije. Krepost je sol zemlje i kvasac boljega društva. Znači, tko se odluči za krepost taj je sebe, a to znači i društvo, načinio boljim. #TOMISLAVIVANČIĆ #hagioterapija (Tomislav Ivančić - Budi odvažan)

Težnja za moći sve je veća u svijetu. Na Zapadu to pojedinac ostvaruje putem materijalnog imanja, novcem ili pak stu panjem na političku scenu, uzimanjem u ruke moći i vlasti, postajanjem takvim da ga se drugi boje i trebaju mu se klanjati. Sve je manje čovjekoljubivosti i nježnosti, a sve više grubosti, napadanja, dijeljenja društva i agresivnosti u medijima. U Njemačkoj takav stav razdire cijelo društvo, ali osobito Crkvu. Slično i u Austriji i u drugim zapadnim zemljama. Tzv. konzervativci agresivno napadaju napredne, a tzv. progresisti udaraju po tradicionalnima, feministkinje napadaju Crkvu, muškarce tradicionalne forme društva, a ovi uzvraćaju sličnim i jednakim načinom boreći se protiv uzimanja moći ili vlasti u svoje ruke. Prije se do vlasti dolazilo policijom i vojskom, oružjem i novcem, a danas to razne skupine na Zapadu pokušavaju činiti dobivanjem podrške za sebe raznim anketama i skupljanjem potpisa na crkvenim i školskim vratima. Tako se postaje moćan jer se maše snagom potpisanih glasova. Sigurno je da u svijetu ima puno ne pravdi, osobito prema ženama i djeci, i da to treba ispraviti. Borba za pravdu je dakako dobra. No, borba u kojoj se drugi napadaju, u kojoj se drugi ponižavaju i preziru, kad se bacaju u blato i odbacuju svi koji nisu na istoj strani, takva borba ne može uspjeti jer je nepravedna. Ne pobjeđuje se time da se druge ubije, ponižava, nego tako da se vlastita dobra pozicija na neki prikladan i pošten način svima izloži i tako nametne, da prevladaju razumijevanje i dobro. Kad se zloupotrebljavaju razne krizne situacije u društvu, kad se zloupotrebljavaju nevolje, plač, tuga, bolest, siromaštvo i progonstvo ljudi da bi se neka skupina nametnula društvu i došla do moći, onda je to nepravda i ne ljudsko djelovanje. A to je ono čega se na Zapadu stručnjaci sve više pribojavaju i što sve više zapažaju. Zanimljivo je da je A. Huxley još prije šezdeset godina predvidio to riječima: "Kada započne "taj vrli novi svijet" nestat će iz našeg jezika riječ majka. Jer, upotrebljavati tu riječ u anomiziranom, potpuno automatiziranom, potpuno kolektiviziranom društvu bit će potpuno nepristojno." Ako pratimo tendencije na Zapadu on da ćemo vidjeti da se već približavamo tome stanju. Sve se više tabuizira riječ majka. Tako u konačnom zaključku povelje Ujedinjenih naroda izrađene na Svjetskoj konferenciji u Pekingu 1996. godine riječ "majka" ili "majčinstvo" uopće se ne upotrebljava. Umjesto toga uvedena je nova definicija žene majke. Prema tom tekstu Ujedinjenih naroda riječ je "o ženama za vrijeme odgoja djece". A to znači da majka i majčinstvo nije nešto što pripada ženinoj prirodi, nego je to samo njezina uloga koju žena tek neko vrijeme povremeno treba preuzeti. To je vrijeme kad ona treba privremeno preuzeti obvezu odgoja djeteta i da to što prije treba obaviti i opet izići iz kuće i tu svoju ulogu završiti. Očito je riječ o trendu koji je nastao na Zapadu koji će uskoro doći k nama, ali za koji bismo trebali biti spremni. Želimo li postati društvo ljudi koji se poštuju i cijene, koji se međusobno prepozna ju, razumiju i koji traže da među njima vlada jednakost, pravda, sloboda i osobi to da među njima vlada ljubav i da svatko može do krajnjih granica sebe ostvariti onda se potrebno sasvim drukčije po staviti jer ćemo se naći na istom rubu zla na kojem se nalazi Zapad. Čovjek je slika Božja kao muško i žensko. Ostvaruje li sebe svestrano kao muškarac, odnosno kao žena, ako se svaki od nas osjeća potpuno ljubljen, prihvaćen i u mogućnosti da se razvija, tada nastaje život koji prožima čitavo društvo, a pojedinci se osjećaju sretnima. Danas se sve može kupiti. Sloboda tržišta je preuzela maha i prodajom ljudi i predmeta. Potplaćeni novinar ili javni radnik će zastupati plaćene tuđe ideje i neljudske stavove, pošten čovjek će izići na ulicu i demonstrirati za plaćene ide je, te ćemo se svi naći u vrtlogu prijevare. Život ne čini novac, sreća nije u bogatstvu bez čovjekoljubivosti, slava nije u visokom položaju bez karaktera, moć ni je u političkom položaju koji izdaje državu i narod, nego u pravednom i poštenom pregovaranju, u poštivanju čovjeka i dragocjenosti djece, u dubokoj povezanosti s Bogom, u strpljivom podnošenju patnji, i borbi protiv zla, besmisla i napadanja čovjeka, u ljubavi za obitelj, posao i u povjerenju u ljude i Boga. Svaki dan možemo biti vrjedniji. Važno je ne prodavati čast, srce i narod. Tad ćemo biti kvasac nove Europe i radost svojoj budućnosti. Odgovorno je biti čovjek, Hrvat, katolik. #TomislavIvančić #Hagioterapija Tomislav Ivančić - Čovjek brak i obitelj

Čovjek uči dok je živ i na kraju spozna da premalo zna. Tko se hvali da sve zna, tko misli da je spoznao da nema Boga, da on jedini ima pravo na svijetu, očito je još ispod razine osmoškolarca.Još je M. De Montaigne rekao: "Treba puno učiti da bi se spoznalo kako se malo zna." Poznamo tek mali segment svijeta i prirode. Ne poznajemo sami sebe, ne razumijemo vlastite reakcije, ne poznajemo što se sve s nama događa i zašto smo u tom svijetu. Ne poznajemo brojne neizlječive bolesti, kako fizičke tako i psihičke, te se još uvijek mučimo s temeljnim pitanjima čovjeka. Još uvijek je previše gladi na svijetu, neistrebljive su naše bolesti, u lice smrti se još nismo zagledali, a kamoli da bismo je zaustavili. Ne znamo zašto smo jedni protiv drugih, zašto se dijelimo, mrzimo, masakriramo. Naše spoznaje su tako male, a naše snage još manje i naša nemoć prevelika. No, trebalo bi svakako otkriti zašto je tako. Zašto je neprijateljstvo u samom čovjeku, ali i među ljudima? Još važnije je pitanje zašto je u prirodi neprijateljstvo, zašto uopće postoji zlo? Spoznajemo da zlo postoji u nama, da nas ono tjera protiv nas, da nas ono sili na samoubojstvo, ali i na ubojstvo drugih. Mržnja je jača od nas, ovisnosti još jače, spoznajemo da je smrt najjača i iznad svih nas. No, istovremeno spoznajemo da mora postojati netko tko nije podložan smrti, koji je potpuno neovisan i slobodan, koji je apsolutno dobar i nježan, netko tko ne ubija, nego oživljuje, netko tko ne mrzi nego ljubi, netko tko liječi, a ne udara. Možda je najveće zlo u čovjeku upravo u tome što ne želi čuti Boga i što se razne sile u svijetu i skupine ljudi trse da nas odijele od Boga. Tako postajemo plijenom svoga vlastitog zla. Ljudi se pozivaju na samoostvarenje i samootkupljenje, ali onda završavaju u samoubojstvu. Budući da čovjek nije načinio sebe, kako bi mogao sebe ostvariti? Ako se čovjek ne može spasiti od smrti, kako može reći da se otkupljuje? Zavedenost čovjeka je najveće zlo. Treba čovjeka spašavati od njega samoga, izvesti ga iz zla njegova vlastita srca, pomoći mu da vidi i ukloni svoje predrasude. Najteže je prepoznati neprijatelja u samome sebi. Kad to jednom proniknemo, onda se lako boriti protiv zla. Sigurno je da čovjek ne može sam sebe spasiti i samog sebe održati. E. Kästner piše: "Znak je slabosti ako se netko uzdržava samo vlastitim djelima." Za ljubav i međuljudske odnose treba hrabrosti. Čim vidim nekoga da se trsi po svaku cijenu biti dobar, da je nesretan ako ga nitko nije pohvalio, da prigovara ljudima što ga ne posjećuju, ne cijene, ne vole, ne pitaju kako mu je - tada shvaćam da je on duboko ranjen, da je bespomoćan, da nema snage da se iz toga izvuče i da bude kreativan. Sjećam se župnika koji je svoje poglavare upozoravao zašto ga ne premjeste, zašto ga ne posjećuju, zašto ne pitaju kako mu je. Kad su ga napokon htjeli premjestiti na drugu župu, on nije imao snage da tamo prijeđe, nego je tražio da ostane u staroj. Jedino što će nas Bog pitati nakon naše smrti jest jesmo li ljubili ljude. Jer, ljubiti znači prepustiti se onome koga ljubimo i koji nas voli. Velika je to lekcija života, naučiti se prepustiti Bogu, ljudima, majci, partneru, prijatelju i životu. Ch. Morgenstern kaže: "Mislim da će opet jednom doći veoma velika bol na cijelo čovječanstvo kad spoznaju da se nisu ljubili onako kako su se trebali ljubiti". Spoznaja i ljubav su bitne za život. Što više spoznajemo to imamo više potrebe da ljubimo, ali istovremeno više potrebe da budemo ponizni. No, tek poniznost nas dovodi do toga da možemo prihvatiti ljubav drugoga čovjeka, da prihvaćamo njegovu nježnost i zaštitu. Bit istočnog grijeha je oholost. Ljudi su htjeli sjesti na Božje prijestolje, oni su sebe htjeli uzdignuti do Boga. To je očito potpuni besmisao, totalna frustracija čovjeka, posvemašnja nemoć, ali je činjenica da se to neprestano rađa u našim srcima i da neprestano kako pojedinac tako i cijela društva, upravo za tim teže, a da to ne izriču niti žele priznati. Ljubiti i biti ljubljen, spoznavati i dopustiti da te drugi spoznaju, to je jedini način da nas život zahvati i da mi uronimo u život. Dopustiti drugima da te prepoznaju, znati im izreći sebe i istovremeno nastojati da drugi budu tebi simpatični i priznati da si ti simpatičan drugima, eto puta do blaženstva i sreće. Što više spoznajemo ljude to smo svjesniji da ne postoji tuda patnja, nego da je svaka patnja i naša patnja, ali i svaka radost pripada nama. Svi smo mi grane jednog stabla, svi mi nosimo u sebi istog božanskog duha, u svima nam je čežnja za Ocem i izgubljenim rajem. Tko ima hrabrosti biti dovoljno ponizan da već ovdje na zemlji iskusi Božju prisutnost, da nauči srcem moliti, taj je doista našao biser koji drugi uzalud traže. No, svima je moguće da ga nadu. Možda je najvažnije da ga traže. #TomislavIvančić #Hagioterapija Čovjek brak i obitelj

Tko nas ljubi, taj nam to i izrazi. Tek što se dijete rodi, a majka mu već tepa, otac uzme u naručaj sina ili kćer i već mu se smiješi, govori mu, iako se čini da dijete ne razumije.Nitko ne može uputiti toliko pisama sinu u daljini kao majka. Ona su većinom nenapisana, ali izgovorena u srcu, izrečena u molitvama, željama i čežnjama za djetetom. Nitko nas neće toliko puta nazvati, htjeti razgovarati s nama, pisati nam ili čeznuti za nama kao otac u tuđini, zarobljeništvu ili logoru, na nekom dalekom poslu, izvan kuće, izvan grada, izvan domovine. Ponestalo bi papira i olovaka kada bi se sve to pisalo. Čovjek komunicira s drugim čovjekom ne samo pisanom riječju, ne samo razgovorom i govorom, ne samo telefonom i znakovima, nego još više svojim osjećajima, željama, dubokim čežnjama, plačem i smijehom, sjećanjima, razmišljanjima i planiranjima. Koliki se dijalozi odvijaju u srcu majke u dugim noćima dok misli na svoje dijete kojemu ide slabo na fakultetu. Koliko jauka, plača, molitava i krunica izmoli starica očekujući bar neki glas sina iz zarobljeništva, koliki očevi dugo dolaze na rivu ili u luku očekujući da će se vratiti sin izdaleka. Koliki roditelji šute i nijemu gledaju u pod razmišljajući zašto se sin predao drogi, zašto se kći krivo udala, zašto su djeca ostavila roditelje posve same kod kuće. Koliko je uzdaha u dugim noćima kada otac razočaran tiho jeca što su mu djeca napustila očevinu, što će nakon njegove smrti opustjeti kuća, polja i vinogradi se pretvoriti u šikarje. Koliko razočaranja, koliko neizrečenih tuga i koliko upitnika samo na licu, u pogledu i zgrčenim rukama majke kada vidi da se više ne može razumjeti sa svojom kćerkom, da ona više nema sluha za ono što je dobro, za ono što se živi u kući i za ono što je majka davala suze i žuljeve cijelog života. Prijatelji se razumiju čim se vide, zaljubljeni mladi iz daleka se razumiju i nešto ih silovito i čarobno vuče jedno k drugome. Dijete tek rođeno prepoznaje siguran zagrljaj svoje majke, napušteno dijete osjeća hladnoću svoje majke i pita se zašto ga je napustila. Rastavljen bračni partner u sebi razgovara sa svojim bračnim drugom i neprestano ponavlja duge razgovore i pregovore u svome srcu, postavlja pitanja na koja nekako u srcu čuje odgovor. Razgovaraju ljudi i kad to ne znaju, pregovaraju i kada misle da se to ne čuje. Ljudi su u dijalogu i jedno drugome su "ti" i kad su daleko, kada misle da se ne čuju, ne razumiju i da nisu skupa. Kad šute usta, govori duša, kad ne čuju uši, čuje duh. Kad se lome osjećaji nekom profinjenom vibracijom prenosi se to u srca onih koji su nam blizu ili daleko. Nema uzaludno izgovorenih riječi, nema nečujnih osjećaja, misli i sjećanja, nema ničega što bi bilo uzaludno. U našem duhu se odigravaju veličanstveni vrtlozi događaja, u našoj duši su komplicirane stanice koje primaju i odašilju, naša duša je središte neba i zemlje. Iz te vrtložne riznice fenomena, slika, govora, riječi, ljubavi i povjerenja "vade" umjetnici, književnici, glazbenici i skladatelji, te stvaraju čudesna umjetnička djela. U toj vrtložnoj tržnici naše nutrine, nalazi se izbor našeg života, svakog zadovoljstva, mira, naše veličine i našeg cilja. Svaki je čovjek na neki način u sebi cijeli svijet. Duh, naime ne pozna granice, duh je istovremeno posvuda, te odasvud prima poruke i posvuda ih šalje. Čovjek neizrecivo nadilazi sebe, čovjekova veličina nije u tome što jest, nego u tome što može biti. Potrebno je stoga upoznati samoga sebe. Dobro je stoga čuti da je Isus rekao kako je došao da bismo imali život, u izobilju da bismo ga imali. Ili još više čuti poruku da je On došao i umro za nas, da je Bog dao svog jedinog Sina da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni. Isus nas je upozoravao da se ne bojimo, jer iako nam se čini kako smo malo stado, Otac je odlučio dati nam kraljevstvo. Učio nas je da odbacimo male sitne brige kojima se bavimo, da dadnemo svoje male torbice, vrećice, džepove, novčanike, a da uzmemo torbe koje ne stare, u koje može stati kraljevstvo, vječnost, neotuđivost i mir. Isus je došao da nam pokaže tko smo, da bi nas upoznao s nam samima, da bi nas uvjerio da se njemu isplatilo postati čovjekom i čak poginuti za nas, te uskrsnuti, da bi spasio u nama ono veličanstveno. Božja objava je otkriće čovjeka i Boga. Zadaća Crkve je ljudima otkriti njihovo dostojanstvo i pokazati izvor tog dostojanstva. Među nama se neprestano čuje veličanstveni govor, silovito događanje odnosa "ja" - "ti", neprestani susreti, dozivi, stalni pozivi Boga čovjeku. Zapravo, svi ti mnogoliki glasovi i pozivi samo su odašiljači jednih usta, jednog jedinog srca - Stvoriteljeva. Preko svega nam se javlja Bog, svemu nam govori i po svemu nam neprestano pristupa veličanstveno srce Isusa iz Nazareta i njegova Oca, Stvoritelja neba i zemlje. Treba imati srce koje zna slušati. #TomislavIvančić #Hagioterapija Čovjek brak i obitelj