Duhovni život čovjeka
Treba u čovjeku razlikovati svjesnu, podsvjesnu i nesvjesnu razinu. Smatra se da tek 15-25% pripada svjesnom čovjekovu dijelu. To znači da više od 70% čovjekove osobnosti i događanja u njemu ne poznamo. Nema sumnje da je to područje nužno istraživati.
Prije nekoliko stoljeća, nismo poznavali ni čovjekov organizam. Drugim riječima, živjeli smo nesvjesni onoga što se događa u želucu, jetri, mozgu, što se sve odigrava preko živaca, žila, kostiju, kako funkcioniraju uho, oko, srce i pluća. Kad smo to istražili, tad smo toga postali svjesni. Do tada nam je to bila tajna, a sad je otajstvo, to znači tajna koja nam je otkrivena. Slično nam je mnogo toga iz duhovnog života postalo otajstvo, otkriveno nam je putem Objave, putem Svetog pisma ili našim istraživanjem, a još puno toga stoji pred nama da ga dokučimo istražujući Objavu i naš odnos prema njoj.
Što se u nama dogodi u molitvi? Ili što se dogodi krštenjem, primanjem sakramenata uopće? Čovjek koji se pričestio ni po čemu se izvana ne razlikuje od ateista, grešnika ili čovjeka koji ništa ne zna o euharistiji. Čovjek koji je molio izvana se ni po čemu ne razlikuje od onoga koji uopće ne moli. Pitamo se, gdje su te milosti o kojima govori kršćanska teologija i pastoral Crkve, o kojoj govori Sveto pismo. Je li se dogodila ta promjena da smo iz smrti prešli u život, da smo iz mraka prešli u svjetlo, kako kaže sveti Pavao, da smo od ljudske djece postali Božja djeca, da smo baštinici kraljevstva nebeskog i da Duh Sveti prebiva u nama? Je li to samo tlapnja, je li to samo prazna riječ i dobra želja Crkve ili je to stvarnost?
Znamo samo za ono čega smo svjesni. Izvanjski vidimo samo ono što se može prepoznati našim sjetilnim sposobnostima te našim razumom. Da bi se što moglo na izvanjski način spoznati ono mora postati izvanjski vidljivo, opipljivo, mjerljivo, proučljivo. Ako u nama postoje podsvjesni i nesvjesni dijelovi, znači da o tome ne znamo i da je to izvana nevidljivo.
Što je podsvijest i naš nesvjesni dio? Freud je mislio da je to sve čega se bojimo, od čega bježimo i što potiskujemo u svome životu. To znači da bi podsvjesni dio nas bilo ono što je opasno, ono što smo maknuli da ne gledamo u to, ono što je u nama bolesno, nepoželjno, grješno, zlo, čega se stidimo i bojimo. No, već je Jung otkrio da podsvijest i nesvijest nisu samo to. U njima se nalaze prostori koji se religioznim putem u čovjeku posvješćuju i koji postaju temeljem ozdravljenja čovjeka u srednjim godinama, njegov smisao i snaga od koje može dalje živjeti, smatra Jung. Frankl je pak u svojoj logoterapiji otkrio da su podsvijest i nesvijest zapravo duhovna područja, da je to duhovna dimenzija, da je to duhovni supstrat ili, kako on kaže, da je to "Bog podsvijesti". To je dakle pozitivna snaga, to je ono od čega čovjek može živjeti.
Iz dosadašnjih istraživanja je jasno da su naša podsvijest i nesvijest duhovne stvarnosti. Istina je da se u tom podsvjesnom i nesvjesnom dijelu nalaze i naši potisnuti kompleksi, kompleksi manje vrijednosti, da je tu sve čega se stidimo, bojimo i plašimo. Prema tome, dio se te podsvijesti i nesvijesti doista može smatrati bolesnim. No, ne sve. Očito je da tu postoji i zdrav, božanski, svet dio čovjeka. U svakom se čovjeku, naime, krije i dobro i zlo. I u najgorem razbojniku ima dobra, pa i najsvetiji čovjek ima zla. Ako je neki razbojnik zao, ne znači da u njegovim dubinama, u njegovom duhovnom, nesvjesnom ili podsvjesnom dijelu nema i nešto dobro što ga potiče da se obrati, da ne bude takav.
Iz tog razloga je i sveti Pavao mogao reći u Poslanici Rimljanima da čini ono što ne bi htio, a da ne može činiti ono za čim mu duša čezne. "Činim zlo koje ne želim, a ne činim dobro koje bih htio. Jadan li sam ja čovjek", žali se sveti Pavao. Očito je u dubinama doživljavao milost Kristovu i dubinu svoje duše koja čezne za tim da bi on bio dobar, pravedan, svet. Očito je, dakle, da istočni grijeh nije skroz pregazio čovjeka, nije ga usmrtio, nije ga učinio potpuno nesposobnim da čini dobro. Ostalo je nešto čime čovjek vapi za Bogom, ali on to ne može sam u sebi ostvariti. Ostao je, dakle, vapaj za Bogom, ali ne i mogućnost da se do Boga stigne.
Tako nam istočni grijeh opisuje Biblija. Bog je čovjeka istjerao iz raja nakon što je dirnuo u drvo spoznaje dobra i zla, kako ne bi dirnuo i u drvo života te postao zauvijek proklet. Očito je Bog u čovjeku ostavio ostatak dobroga, onaj njegov podsvjesni ili nesvjesni dio koji za Bogom vapi, da bi svaki čovjek Boga tražio i imao priliku da se spasi. Zbog te šanse došao je Isus Krist te čovjeka izvukao iz njegove propasti. Zato je On spasitelj čovjeka. Taj nesvjesni i podsvjesni čovjekov dio očito u njemu djeluju, iako on toga nije svjestan. Kao što čovjeka vode njegove navike i kad ih nije svjestan, kao što postaje gladan i kad toga nije svjestan, ali kad je svjestan, nastoji utažiti glad. Čovjek je bolestan i bol je u njemu prisutna i onda kada je medicinskim putem uklonio svijest da ga boli.
Čovjek je, dakle, malo toga svjestan, ali se u njemu zbog toga ne događa manje. Tako se i milost sakramenata, iako nevidljiva, u nama događa.
(#TomislavIvančić - Čovjek, brak i obitelj)
