TOMISLAVIVANČIĆ

Bio je početak mjeseca kolovoza. Stajao sam ispred kuće u rano prije podne. Iz susjedne kuće čuo se glas dječaka u dobi između sedam i osam godina. Majka ga je uvjeravala da treba poći u prodavaonicu kupiti nešto za kuću. Stavila mu je naprtnjaču na leđa i ponavljala što treba kupiti. Dječak je bio snen, nije mu se išlo. Izašao je iz dvorišta, ali oborene glave, s rukama u džepovima, nešto je mrmljao. Dok je dolazio, majka mu je govorila da ne zaboravi put do prodavaonice. On joj je rekao da ga zna. Upozorila ga je da pazi da ne izgubi novac, a on je klimajući glavom odgovarao da sve zna. Govorila mu je da se brzo vrati, a on je na sve odgovarao nekako mrmljajući, oborene glave. Vidjelo se da između njega i majke još nije ostvareno pravo povjerenje. Majka je izgledala odlučno. Zapovjednim tonom je govorila što treba činiti. Kao da je izgurala sina iz kuće, puna samosvijesti i osjećaja brige za kuću i djecu. Dječak je izgledao kao da je istjeran iz kuće. U njemu je nešto gorjelo, osjećala se neka nepravda, neki nesporazum, nešto je davalo dojam da su njih dvoje dva svijeta koja se ne razumiju. Dječak je naizgled slušao, ali je iznutra činio drukčije.Roditelji su ljubav iz koje je dijete izišlo i u kojoj može ući u svijet. Roditelji su nježnost u kojoj dijete kao biljka i nježna klica može rasti. Roditelji su prostor u kojemu dječji problemi mogu naći rasterećenje i dječja pitanja odgovor, gdje dječja podsvijest želi biti izrečena i shvaćena. Dijete ima svoj svijet koji roditelji ne mogu do kraja shvatiti. Roditelji obično imaju vlastiti plan za djecu. Oni točno znaju kako ih treba odgajati, kako im naređivati, što im je činiti. Oni shvaćaju dijete kao mehanizam koji treba istrenirati da bi funkcioniralo u životu. No dijete može naizgled biti izvrsno izvježbano, može činiti što mu roditelji kažu, ali istodobno u njemu može kuhati, mogu se stvarati protesti, bjesovi koji će se prije ili kasnije pokazati na površini i tada će razarati sve odnose prema ljudima, a osobito prema roditeljima. Pravi odgoj najprije treba čuti dijete iznutra, osjetiti kamo ga vode njegove unutarnje snage i njegovi pozivi, treba razumjeti originalnost djeteta kao osobe, čuti njegove unutarnje odraslosti. Dijete je u biti samostalna osoba. Ono ima svoje planove. Ono ima svoj etos i Svoj dinamizam. Dijete ima Zvanje i plan koje je Bog utisnuo u njegovo biće. Roditelji ne mogu raspolagati djetetom. Ono ne pripada njima, ono kod njih smije samo odrasti i s njima biti.Prolazio sam kraj dječjeg igrališta. Jedan je petogodišnji dječak stajao u pijesku i nešto slagao. Pokraj njega su bile igračke koje su donijeli on i njegova majka. Nakon nekog vremena dječak je ustao i počeo nogama gaziti igračke.Bilo je strano i neobično od kuda tolika razaračka volja u njemu. Majka je za to vrijeme sjedila na klupi pokraj dječaka. Nije se uopće zanimala za njega, za njegova pitanja, nego je čitala i bavila se svojim problemima. Vidjelo se da joj je čuvanje sina muka i dužnost, a ne ljubav i zadovoljstvo. Dječak je to doživljavao. Majka i otac bili su bogati. Kupovali su mu previše igračaka. No dječak je osjetio da mu kupuju igračke kako bi ga one zabavile, da se oni ne bi morali baviti njime. Osjećao se izbačenim iz obitelji. Bio im je teret. Nije nikome mogao izreći svoje misli, nije se mogao isplakati, nije mogao nikome izreći svoje radosti, nije se imao kome pohvaliti ako je uspio napraviti kućicu u pijesku, izdupsti bunarić, napraviti mali kolosijek, cestu, seoce ili čovjeka.On je ostajao u svom svijetu. Bio je prognanik. Iz toga progonstva može se shvatiti njegov bijes i njegova uništavajuća energija. Bjesnio je na igračke jer je htio roditelje. Njemu ne trebaju mrtve stvari, nego živa majka kojoj će moći pričati, kojoj će moći sjesti u krilo i izreći sebe, treba mu otac kojega bi pitao i koji bi mu protumačio kako izgleda svijet, kako se vozi automobil, zašto zrakoplovi lete.Potrošačko društvo zapada djecu i ljude drži smetnjama u skupljanju blaga i stvari koje se mogu kupiti. Najvažnije je nagomilati što više novca, kako bi se moglo kupiti svaku sitnicu u prodavaonici i čuvati je u svojoj kući, iako ona samo skuplja prašinu. Djeca su teret na tom putu. Zato su mnoge žene bijesne kada se u Crkvi i u državi počne govoriti o tome da treba imati više djece.Svatko ima pravo živjeti svojim životom, misle one. No i djeca koja bi htjela doći na ovaj Svijet imaju pravo preko nas i kraj nas ućí u svijet i živjeti. Kako spojiti te dvije potrebe, ta dva krika za životom? Bez ljubavi nema života ni odgovora na sva životna pitanja, a bez žrtve i podmetanja leđa pod teret Života nema ljubavi. Samo ljubav je prostor u kojemu odrasli i djeca mogu preživjeti. Potraži danas tu Ljubav.(Ostati uspravan – Tomislav Ivančić) #Hagioterapija #TomislavIvančić

Upisan si u Božji dlanBog zna kako sve treba funkcionirati. Ali ono što Bog kroz sve hoće, kuda nas Bog hoće provesti, to je samo jedno: vjeruj, uzdaj se, ojunači se, čvrsto neka bude tvoje srce. U Boga se uzdaj, kaže psalam.Oni koji su se u Boga uzdali sve im je išlo na dobro. Onomu koji vjeruje, sve je moguće, kaže Isus. Da je naša vjera kao zrno gorušice, ništa ne bi bilo nemoguće. Bog je dopustio da nas napastuje zlo. Bog zna zašto. Pokazao je to u svome sinu Isusu. Isus je mimo rekao: „Odlazi, sotono! Jer samo se Bogu treba klanjati.“ Ili: „Ne živi čovjek samo o kruhu!“ Dakle, Isus nije dao da ga itko kuša u odnosu na Boga, on se nije dao otkinuti i ustuknuti ni za jedan milimetar. On je znao: ja sam siguran, moj Bog uvijek spašava. Moj Bog živi i moj Bog je onaj koji me uvijek drži u svojoj ruci. Ja znam da sam na njegovu dlanu i znam da je moje ime urezano u njegov dlan, u njegovu ruku.Pogledamo li u dlan Božji, vidjet ćemo da tamo pišu naša imena. Piše Ana, Marija, Luka, Marko, Jozo, Ivan, Tomislav.. Tvoje ime piše u njegovu dlanu. On kaže: „Imenom sam te zazvao, ti si moj!“Kad gledamo Isusa, onda vidimo da je on bio najžalosniji stoga što su se apostoli svaki čas bojali.- „Zašto se bojite?“, pita ih Isus.- „Kako se ti ne uzrujavaš?“, odgovaraju mu apostoli protupitanjem.- „A zašto se vi uzrujavate? Što vam je?“- „Pa vidi Gospodine, valove!", i dalje su apostoli puni straha.- „Pa što, zar nisam ja u čamcu?", pokušava ih Isus ohrabriti.I kad je trebao umrijeti, Isus ih opet pokušava osloboditi straha: "Ma zašto se bojite?“Dok su apostoli bili u Getsemanskom vrtu, došli su vojnici i stražari s bakljama želeći uhvatiti Isusa. Apostoli se boje, prestrašeni su. Petar vidi da nema izlaza, nego uzima mač da rastjera vojnike i stražare, no odsječe samo uho jednom sluzi. Vidjevši da je sve gotovo, svi se razbježaše.A Isus mirno pita vojnike:- „Koga tražite?“- „Isusa iz Nazareta.“, odgovoriše.Rekavši to, padoše na tlo, srušiše se. Kao da su se u nevjerici pitali: „Tko je ovaj?“ Dakle, Isus pokazuje da on ima moć i da oni ne mogu njega uhvatiti zato što su oni jači, nego što im on to dopušta, jer želi umrijeti za nas. Želi ući u sve naše strahove, tjeskobe i muke, grijehe i zlo, i mržnju. U sve ono najgore u životu, u sve najteže patnje i boli. U sve je ušao, da se više nigdje ne bismo bojali.Tako on, dakle, već u Getsemanskom vrtu pokazuje da se apostoli ne trebaju bojati. "Zar ne vidite da sam ja gospodar?" Ali ovo je čas tmina. Bog je dopustio da ovaj čas bude kušnja. Bog hoće da na trenutak izgleda kao da zlo trijumfira, da bismo u životu naučili da mu ne vjerujemo i onda kada najviše trijumfira, da ne vjerujemo da ono zaista ima zadnju riječ. Jer nema.„Smrt će sada samu sebe ubiti“, kaže Isus. „To je trenutak. I zašto se bojati? Zar može Bog umrijeti? Zar može neka bolest, neko zlo biti jače od Boga?“ Dakle, ako vjerujemo da sve od Boga dolazi, onda možemo opušteno upitati: „Pa zašto sam se onda tako uznio?"Zlo ne može biti jače od Boga. Stoga ako imaš gripu, pa što onda? Ako misliš da će te izbaciti s posla, pa očito Bog ima neki plan za tebe. Naš problem je u tome što se počnemo bojati, strašiti i zapravo napuštamo Boga i tražimo sami rješenja. A kušnje su trenuci kad trebamo tražiti Boga. Mi smo puni straha, umjesto da kažemo: "Bogu hvala. Krasno, divno što je opet došla nova neprilika, krasno što me opet zamrziše. Divno, u novinama su me opet okaljali. Opet me izbaciše s posla. Opet me muž natjerao u zlo. Opet me moja žena ne voli. Opet mi je umro onaj, opet stradao ovaj..." Na ovoj zemlji nismo da živimo, tu smo da rastemo u vjeri, da idemo kući, natrag. Kao što odeš u Njemačku zaraditi i onda se vratiti natrag kući, ne tamo ostati. Na zemlji smo samo da na njoj zaspemo. To se zove smrt. I onda prelazimo tamo, opet natrag. Tada ćeš opet kazati Bogu: ,,Oče, stigao sam!" A kad stigneš gore andeli će ti kazati: „Jao tebi, sram te bilo! Zašto si se bojao onog običnog čovjeka? Tamo je bilo malo tame, ti si odmah izgledao kao da si umro od straha. Pa od tebe se tražilo samo da uzmeš mikrofon i pročitaš nedjeljna čitanja, a ti - evo drhtave ti noge i ruke. Sram te bilo! Trebalo je samo jednu noć probdjeti, a ti si se bojao. Trebalo je samo otići na jedno hodočašće. Četrdeset, pedeset kilometara pješice, a ti se već bojiš. Trebalo je samo nešto oprostiti, trebalo je nešto zahvalno reći. Ti se bojiš muke, tjeskobe, operacije. Zar te nije sram?“Ali ako si se ti iskazao na zemlji, ako si Bogu vjerovao i ako si uvijek Bogu gledao u oči, i rekao u svakoj neprilici: "Da, Bože, znam, ti si tu!", ako si shvatio da je svaka nesreća, bolest, kušnja, strah samo prilika da Bog na trenutak kao da prekrije svoje lice da izgleda kao da ga nema, to znači da tvoja vjera raste.Kao ono kad se majka sakrije iza stabla da je dijete traži. A ti pitaš: “Joj, zar te nema?" A Otac nebeski je tu.(#TOMISLAVIVANČIĆ - Iz straha u povjerenje)

Vapaj djece za ljubavlju i razgovoromŠetali smo u podnožju Zagrebačke gore. Oni su roditelji četvero djece. "Kršćanski smo roditelji ali nismo sigurni odgajamo li ispravno svoju djecu", rekli su mi.Najstarija kći sve češće zahtijeva da na večer ode sama na neki tulum ili proslavu. Roditelji znaju da dijete ima na to pravo, ali se boje neće li to negativno utjecati na nju, neće li se nešto ružno dogoditi, neće li tu dijete biti neizlječivo ranjeno, neće li se u nju uvući sumnja i klica zla koja se više ne može iskorijeniti. Često se vrati iz grada u smradu cigareta. Kad je pitamo puši li uvrijeđeno dogovara da što mi to mislimo, gdje bi ona takvo što činila. Nije li dijete već počelo lagati?"Možda je prestalo povjerenje u roditelje, možda čini nešto što oni ne bi htjeli. Često u kući izaziva diskusije. Roditelji se ne snalaze. Svijet mladih im je već postao stran. Oni ne razumiju ni taj način govora, ni mišljenja, ni doživljavanja svijeta. Majka se pokušava sjetiti svoga djetinjstva i mladosti, pa uvidjeti koja su načela njezinih roditelja njoj koristila kad je sa sela otišla u grad, koje su majčine riječi nju držale cijelog života, koje je roditeljsko ponašanje njoj dalo snagu da ne padne. Otac pokušava urazumiti kćer, on joj želi dokazati da nije on toliko star da ne bi razumio njezine zahtjeve. I on je pokušao izraziti svoje mladenaštvo u zloći, u prkosu, agresivnosti, cigaretama i alkoholu, ali je uvidio da to ne vodi zadovoljstvu i da mu to ne daje mirne noći niti zdravo disanje. Zato smatra da mu i kći ne bị trebala lutati pa tek onda pronaći pravi put. On pokušava razumjeti kćer i istovremeno biti prema njoj strog, smatrajući da dijete najprije treba naučiti disciplini, da treba uočiti gdje je za nju pravi put.Shvatio sam da stanje između njih i najstarije kćeri još uvijek nije kritično, ali da se zaoštrava. Ono je postalo tipično za odnos roditelja i djece, a to je da roditelji imaju svoj svijet, a kći svoj, sasvim drukčiji. Također je tipično da roditelji ne mogu vadeći primjere iz svog djetinjstva i mladosti, pomoći svojoj kćeri, jer je sad drugi mentalitet, drugi svijet, drukčiji nazor na život, drukčiji uvjeti života. S jedne strane se roditelji osjećaju nesigurni, a s druge strane kći jednakom nesigurnošću osjeća da joj roditelji ne znaju pomoći, da je ne razumiju, da na kraju mora sama tražiti svoj put. Uočavajući da oni ne poznaju njezinu situaciju i mentalitet mladih, ona osjeća neku vrstu prezira prema njima, kao da ih je nadišla, kao da su konzervativni, kao da pripadaju prošlosti. Njoj se čini da joj oni nemaju što reći.U odgoju treba razlikovati načela od promjenjivih uvjeta situacije. Postoji naime u svim naraštajima mladih nešto nepromjenljivo, načelno jednako, ali istovremeno postoji u svakoj generaciji nešto novo, drukčije, neki novi aspekti istih stvari, novi uvjeti u kojima treba živjeti ta ista nepromjenjiva načela. Tako u svim naraštajima mladi dišu, jedu i piju, odijevaju se, uče, hodaju i spremaju se za život. U svim se školama treba učiti, svugdje se treba trsiti, disciplinirano pisati zadaće, slušati u školi, naučiti svaku zadaću, dobro dogovarati, iako nije isto gradivo, niti ista škola.Kao što naše tijelo treba hranu, piće i zrak, tako naša duša i naša savjest trebaju hranu, piće, zrak, hod. Dokazano je s više eksperimenata da djeca bez iskazivanja nježnosti i ljubavi od strane roditelja teško obole, pa čak mogu i umrijeti. Prema tome, svima treba ljubavi. Od ljubavi živi duša i čovjekov duh. Djeci treba razgovor s roditeljima, roditeljska iskustva iz njihova života, dobra riječ, povjerenje i podrška, roditeljsko razumijevanje i toplina, ali istovremeno oni očekuju od roditelja da će ih naučiti disciplini, da će od njih zahtijevati da uče, da jedu, da budu uredni, da si znaju pospremiti svoje stvari, pomoći u kući, uredno se odjenuti, počešljati i slično. Oni će im pomoći da nauče moliti, pa će zato zajedno s njima to činiti, ali će im roditelji i govoriti o svojim iskustvima molitve, o tome što za njih znači Bog.Prema tome, odgoj djece nije u tome da se djeci kaže što se smije, a što ne smije, da im se jedno zabrani, a drugo dopušta, jer oni nisu sposobni ni shvatiti, ni otkriti gdje su moralne vrjednote, gdje su kulturne vrijednosti, gdje su ljepote života, gdje je odvažnost, hrabrost i pravednost, gdje je darežljivost, toplina, osjećaj za siromaha i bolesnika. Djeci treba pomoći da to vide, otvarati im oči duha, pomoći im da se izliječi njihova duša, te tako postanu zdravi.Odgoj je ljubav koja zrači između roditelja i djece.(#TOMISLAVIVANČIĆ - Čovjek, brak i obitelj)

Treba u čovjeku razlikovati svjesnu, podsvjesnu i nesvjesnu razinu. Smatra se da tek 15-25% pripada svjesnom čovjekovu dijelu. To znači da više od 70% čovjekove osobnosti i događanja u njemu ne poznamo. Nema sumnje da je to područje nužno istraživati.Prije nekoliko stoljeća, nismo poznavali ni čovjekov organizam. Drugim riječima, živjeli smo nesvjesni onoga što se događa u želucu, jetri, mozgu, što se sve odigrava preko živaca, žila, kostiju, kako funkcioniraju uho, oko, srce i pluća. Kad smo to istražili, tad smo toga postali svjesni. Do tada nam je to bila tajna, a sad je otajstvo, to znači tajna koja nam je otkrivena. Slično nam je mnogo toga iz duhovnog života postalo otajstvo, otkriveno nam je putem Objave, putem Svetog pisma ili našim istraživanjem, a još puno toga stoji pred nama da ga dokučimo istražujući Objavu i naš odnos prema njoj.Što se u nama dogodi u molitvi? Ili što se dogodi krštenjem, primanjem sakramenata uopće? Čovjek koji se pričestio ni po čemu se izvana ne razlikuje od ateista, grešnika ili čovjeka koji ništa ne zna o euharistiji. Čovjek koji je molio izvana se ni po čemu ne razlikuje od onoga koji uopće ne moli. Pitamo se, gdje su te milosti o kojima govori kršćanska teologija i pastoral Crkve, o kojoj govori Sveto pismo. Je li se dogodila ta promjena da smo iz smrti prešli u život, da smo iz mraka prešli u svjetlo, kako kaže sveti Pavao, da smo od ljudske djece postali Božja djeca, da smo baštinici kraljevstva nebeskog i da Duh Sveti prebiva u nama? Je li to samo tlapnja, je li to samo prazna riječ i dobra želja Crkve ili je to stvarnost?Znamo samo za ono čega smo svjesni. Izvanjski vidimo samo ono što se može prepoznati našim sjetilnim sposobnostima te našim razumom. Da bi se što moglo na izvanjski način spoznati ono mora postati izvanjski vidljivo, opipljivo, mjerljivo, proučljivo. Ako u nama postoje podsvjesni i nesvjesni dijelovi, znači da o tome ne znamo i da je to izvana nevidljivo.Što je podsvijest i naš nesvjesni dio? Freud je mislio da je to sve čega se bojimo, od čega bježimo i što potiskujemo u svome životu. To znači da bi podsvjesni dio nas bilo ono što je opasno, ono što smo maknuli da ne gledamo u to, ono što je u nama bolesno, nepoželjno, grješno, zlo, čega se stidimo i bojimo. No, već je Jung otkrio da podsvijest i nesvijest nisu samo to. U njima se nalaze prostori koji se religioznim putem u čovjeku posvješćuju i koji postaju temeljem ozdravljenja čovjeka u srednjim godinama, njegov smisao i snaga od koje može dalje živjeti, smatra Jung. Frankl je pak u svojoj logoterapiji otkrio da su podsvijest i nesvijest zapravo duhovna područja, da je to duhovna dimenzija, da je to duhovni supstrat ili, kako on kaže, da je to "Bog podsvijesti". To je dakle pozitivna snaga, to je ono od čega čovjek može živjeti.Iz dosadašnjih istraživanja je jasno da su naša podsvijest i nesvijest duhovne stvarnosti. Istina je da se u tom podsvjesnom i nesvjesnom dijelu nalaze i naši potisnuti kompleksi, kompleksi manje vrijednosti, da je tu sve čega se stidimo, bojimo i plašimo. Prema tome, dio se te podsvijesti i nesvijesti doista može smatrati bolesnim. No, ne sve. Očito je da tu postoji i zdrav, božanski, svet dio čovjeka. U svakom se čovjeku, naime, krije i dobro i zlo. I u najgorem razbojniku ima dobra, pa i najsvetiji čovjek ima zla. Ako je neki razbojnik zao, ne znači da u njegovim dubinama, u njegovom duhovnom, nesvjesnom ili podsvjesnom dijelu nema i nešto dobro što ga potiče da se obrati, da ne bude takav.Iz tog razloga je i sveti Pavao mogao reći u Poslanici Rimljanima da čini ono što ne bi htio, a da ne može činiti ono za čim mu duša čezne. "Činim zlo koje ne želim, a ne činim dobro koje bih htio. Jadan li sam ja čovjek", žali se sveti Pavao. Očito je u dubinama doživljavao milost Kristovu i dubinu svoje duše koja čezne za tim da bi on bio dobar, pravedan, svet. Očito je, dakle, da istočni grijeh nije skroz pregazio čovjeka, nije ga usmrtio, nije ga učinio potpuno nesposobnim da čini dobro. Ostalo je nešto čime čovjek vapi za Bogom, ali on to ne može sam u sebi ostvariti. Ostao je, dakle, vapaj za Bogom, ali ne i mogućnost da se do Boga stigne.Tako nam istočni grijeh opisuje Biblija. Bog je čovjeka istjerao iz raja nakon što je dirnuo u drvo spoznaje dobra i zla, kako ne bi dirnuo i u drvo života te postao zauvijek proklet. Očito je Bog u čovjeku ostavio ostatak dobroga, onaj njegov podsvjesni ili nesvjesni dio koji za Bogom vapi, da bi svaki čovjek Boga tražio i imao priliku da se spasi. Zbog te šanse došao je Isus Krist te čovjeka izvukao iz njegove propasti. Zato je On spasitelj čovjeka. Taj nesvjesni i podsvjesni čovjekov dio očito u njemu djeluju, iako on toga nije svjestan. Kao što čovjeka vode njegove navike i kad ih nije svjestan, kao što postaje gladan i kad toga nije svjestan, ali kad je svjestan, nastoji utažiti glad. Čovjek je bolestan i bol je u njemu prisutna i onda kada je medicinskim putem uklonio svijest da ga boli.Čovjek je, dakle, malo toga svjestan, ali se u njemu zbog toga ne događa manje. Tako se i milost sakramenata, iako nevidljiva, u nama događa.(#TomislavIvančić - Čovjek, brak i obitelj)

Prihvatiti sebe znači pristati da budeš to što jesiNema ljudi zadovoljnih samima sobom, koji su sebe potpuno prihvatili. Jer, prihvatiti sebe znači tako raditi da sebe spasiš, da čuvaš zdravlje, čistoću svoje savjesti, da paziš da ti duh ne bi upao u mrak.Prihvatiti sebe znači pristati da budeš to što jesi, da ne očajavaš zbog svojih nesposobnosti, da uočavaš gdje si slab, a gdje jak, koji te strahovi muče, u čemu je tvoja radost. To znači svoje biće oslobađati od patnji, od zaraza, od bolesti, od mržnje i nečovječnosti.Prihvatiti sebe znači reći svom Autoru: Hoću postojati, lijepo je što si me stvorio, pristajem da živim. Prihvatiti sebe ne znači uspoređivati sebe s drugima, biti drugima zavidan što su oni drugačiji od tebe. Prihvatiti sebe znači ne mrmljati na Boga što te takvog stvorio, nego s onim što imaš početi živjeti, raditi, stvarati i ostvarivati svoj originalan život. Prihvatiti sebe znači zavoljeti čitavo svoje biće. Zavoljeti sebe znači zavoljeti svoj način govora i ponašanja, svoj spol, narod, ambijent u kojem živiš, svoje čežnje, želje, zavoljeti svoju obitelj, djetinjstvo, mladost, budućnost.Zavoljeti sebe znači čuvati sebe, biti spreman i umrijeti za sebe, da spasiš svoj život i da živiš zauvijek. Voljeti sebe znači po svaku cijenu sve dati samo da sebe ne izgubiš.(#TomislavIvančić - Ako oprostiš)

Nemoguće je izbjeći situacije u kojima te drugi napadaju, ogovaraju i stvaraju o tebi tračeve.Nekada se o tome govorilo na sva usta, a danas o tome piše tisak, osobito onaj žuti. Takav je današnji tisak, tek nekoliko stranica istinskih informacija o životu i javnosti, niz reklama, a sve ostalo je više ili manje razotkrivanje tuđih života, gledanje kroz ključanicu, razgolićavanje čovjeka i njegove duše, lažno prosuđivanje i okrivljavanje čovjeka. Nije potrebno biti korumpiran pa da te takvim proglase. Možeš biti savršen i svet, a zli će ljudi ipak o tebi napisati ili izgovoriti nešto što ti se ni u snu nije događalo. Mučno je zato biti čovjek. Tako je teško stvoriti javni imidž, doći do javnog ugleda, postići da te drugi smatraju čestitim i vrijednim povjerenja. Paklenski jezici su posvuda prisutni i prljaju ono najčistije.Važno je stoga znati preživjeti sve te napade. Potrebno je ponajprije ne obazirati se na uvredljive napise, ignorirati ih, no još je važnije u svome umu imati odgovore na razna pitanja, razumski se postaviti - ne obrambeno, nego pozitivno, usmjeravati se da činiš, misliš i govoriš čestito, pošteno i pravedno te će razumni ljudi ubrzo prepoznati kako su te htjeli oklevetati. Osim toga, potrebno je znati da je Isus Krist bio na svaki način oklevetan, izrugan, ispremlaćen, do kraja uništen u svom ugledu. Tvoja slava nije u tome što ljudi o tebi misle i govore i hoće li biti spremnis tobom surađivati, nego u tome kako se ti postavljaš i kakav si u sebi, jesi li odvažan i hrabar, gledaš li u Boga i znaš li da će te on proslaviti i da samo on može zatvoriti klevetnička usta i pokazati svu divnu slavu i veličinu koja je u tebi. U konačnici, čak i da u ovom svijetu ne dođeš do svoje prave časti, umreš li izrugan, oklevetan i prezren, misli na to da život počinje tek nakon smrti i da ćeš u vječnosti neprestano uživati ugled, da ćeš primiti stostruku naknadu za nepravdu koju si trpio, da će ti se klanjati i moliti te za oproštenje svi oni koji su te ovdje izazivali i mrzili. To znači da je konačna pobjeda tvoja, a važna je ona zadnja riječ.Neka ti je pogled usmjeren prema toj posljednjoj stvarnosti vječnog života i tada ćeš moći nositi sve. Važno je ne prepustiti se samosažaljenju, ne predati se depresiji, nego naprotiv misliti pozitivno, stvarati nove planove, činiti nešto novo, uvijek poduzimati novo. I da o svima govoriš čestito, da opraštaš svojim neprijateljima i da čak ljubiš one koji ti čine zlo. Napokon, moleći za njih, ti ćeš u srcu stvarati prostore mira, opuštenosti, kreativnosti i superiornosti nad zlom koje ti čine. Ponekad je potrebno samo se malo izdignuti iznad niskih udaraca koje ti zadaju i već je sve drugačije, već si pobjednik. (#TomislavIvančić - Lijepo je što postojiš)

Koji su ljudi genijalniKad ne uspiju u tebi ugasiti svjetlo, kad te ne uspiju izvesti na zlo i zavesti na krive puteve, na psovku i alkoholizam, na mržnju i ogovaranje, krađu i pronevjeru, pokušat će te zaustaviti ogovaranjem: klevetama i prijetnjama. U životu je najopasniji ljudski obzir. Najopasnije je željeti činiti onako kako drugi žele. Jer, ljudi, podložni grijehu, zavidni su, ljubomorni i uvijek misle da su, pametniji od tebe i tvoga puta. Trebaš biti jako diskretan i čvrst na putevima kojima si krenuo, svagda se povezivati s Bogom kroz molitvu, post, pokoru, sakramente, da bi uspio uspeti se prema svjetlu.Ljudski je obzir razorio bezbrojne ljude. Koliko je ljudi palo u depresiju, zaustavilo na pravom putu, skrenulo s prave staze, samo zato jer su ih drugi ogovarali ili im čak prijetili. Zaboravili su, da si ti original, da te nisu ljudi stavili u svijet i da tvoja budućnost ne ovisi o njima. Načiniti što veliko u životu, postati slavan i svijetao, postati uzor drugima možeš samo ukoliko se ne osvrćeš ni na koga, nego slijediš glas svoje savjesti i Božju riječ ispred tebe. Čim počneš i pomišljati da je važno činiti onako, kako misle ljudi, ti posrćeš i past ćeš. Genijalni su ljudi koji su imali hrabrosti ići vlastitim putem ne slušajući što svijet priča. Genijalni su ljudi koji su imali hrabrosti iskopati vlastite talente i s njima graditi i raditi ne pitajući što drugi o njima misle.„ČUJEŠ LI PRIJETNJE LJUDI, NJIHOVA OGOVARANJA I KLEVETANJA, OHRABRI SE I ZNAJ DA SI NA PRAVOM PUTU…“Jer, doći će tvoji najbliži, koji će ti reći da bi trebao izabrati koje drugo zvanje, a ne ono koje imaš, da bi se trebao drugačije oženiti, da bi trebao drugačije raditi, da ono što ti radiš ne donosi novca ni životnog zadovoljstva. Ali, ti znaš da imaš jednu savjest, i da je samo jedan Bog i da je jedan život na zemlji, ti znaš da ti je taj Bog darovao tvoj talent i da je tvoja sreća samo u tome da ga uložiš i za sebe izvučeš stostruko. Ti si dragocjenost, jer nitko u povijesti čovječanstva nije bio kao ti. I samo zato ti možeš svijetu, domovini i sebi dati to što je u tebe stavio Bog. Čuješ li prijetnje ljudi, njihova ogovaranja i klevetanja, ohrabri se i znaj da si na pravom putu. Ali, ne osvrći se ni lijevo ni desno, ne gledaj u ljude, nego naprijed prema Bogu i prema svojoj savjesti. Okreneš li se ljudima, upropastit ćeš i ovaj i vječni život. Prestrašiš li se njihovih prijetnji, onda te više nema tko zaštititi. Jedina šansa da ostaneš siguran i spašen jest gledati naprijed, ići svojim putem i očekivati od Boga pomoć…(#TomislavIvančić - Putovi puni nade)

Bog ne može činiti niti željeti zlo. U pakao se čovjek može bacati jedino sam, svojom odlukom protiv Boga i svoje savjest. A to znači da Bog neće čovjeka pustiti u grijeh ili ostaviti u grijehu ako to čovjek ne želi. Bog dopušta bolesti, tjeskobe, smrt, nedaće radi čovjekova dobra, sreće, zdravlja, života. On time želi čovjekovo obraćenje.  Čovjekov strah od nesreće i bolesti, od đavla i grijeha otvara ga tim negativnostima. Kome čovjek vjeruje, onaj njime vlada. Strah je znak da čovjek vjeruje kako je đavao jači od Boga ili da će ga Bog prepustiti Zlome i grijehu. Zato je potrebno samo se Boga bojati, samo u Boga imati povjerenje, jer je on čovjeka htio, on je za njega poslao u smrt vlastitog Sina, on ga "ludo" ljubi. Čim se otvara povjerenju u Boga, čim u svoju maštu, misli i osjećaje unese pozitivno gledanje na život i budućnost, čovjek se otvara Bogu i Bog u njemu djeluje i čini ga radosnim, čistim, zdravim i sretnim.Dok je u Božjim rukama, ljudi mu ne mogu ništa. Strah od ljudi stvara nemoć da im čovjek oprosti i da ih ljubi. A upravo neopraštanje unosi traume i bolesti. Isus je pobijedio svijet. I zato pokušaji da se osiguramo od ljudi mržnjom, bijegom, zaključavanjem, ogovaranjem, šutnjom, zakonom stvaraju nove sukobe i bojazni. Mržnja rađa mržnju. Zato, htjeti se protiv čovjeka osigurati oružjem, neprijateljstvom, osvetom - to stvara samo još veće ugrožavanje, to stvara lančanu reakciju sve do propasti svijeta. Oprostiti, pomiriti se, razoružati se, dopustiti da te netko udari i po drugom obrazu, ne opirati se Zlome zlim, nego se oružati Božjom silom - to stvara mogućnost novih, sigurnih odnosa među ljudima. Ako se čovjek želi osloboditi neprijatelja i živjeti u miru, onda neka počne ljubiti svoje neprijatelje. To je Isusova logika i put k slobodi. (#TomislavIvančić - Susret sa živim Bogom)

Pokušaj se barem na trenutak sjetiti tko si ti? Daj vrati se sebi. Opipaj svoje ruke i lice i reci: "da to sam ja!" Samo ono što si ti to ostaje i to je ono što će odgovarati na svim sudovima svijeta i neba. To je ono što ti jedino treba i što je tvoje, sve drugo nije tvoje. Znaš li barem kako se zoveš? Možeš li barem izgovoriti svoje ime? Pokušaj čuti kako Bog izgovara tvoje ime, kako Bog tebe zove? U trenutku začeća Bog te pozvao po imenu.Bog ti je dao duhovnu dušu i dao ti je da obučeš tijelo u utrobi tvojih roditelja i Bog će u trenutku smrti tražiti da svučeš to tijelo, kao što se navečer svlači odijelo i da pođeš samo kao duhovna duša u vječnost. Je li uviđaš kako je najbitnije sa njime biti prijatelj. Jesi li konačno spoznao da svijet nije tvoj, ne pripada ni Vladi Hrvatskoj ni Europskoj, ni tvojim roditeljima ni susjedima.(#TomislavIvančić - Transkript "Nova godina")