Kako do slobode nakon pobačaja
Jednog jesenskog prijepodneva pristupila mi je u šetnji nepoznata žena i zamolila me za pomoć. Zastao sam, zagledao se u nju s pitanjem što je to muči i što treba. Rekla je da je boli duša, da osjeća kao da je mrtva i da se nikako ne može osloboditi grižnje savjesti.
"Teško mi je to reći. Nisam to nikad htjela, ali prilike su bile takve da sam morala abortirati dijete. Muž je na to pristao i, dapače, nagovarao me. Bili smo siromašni, u iznajmljenoj podstanarskoj sobici. Već smo imali jedno dijete i smatrali smo da bi još jedno bilo previše. Osim toga osjećala sam se bolesno i jadno, te sam se bojala hoću li moći iznijeti dijete. Sad nemam mira, već je tome više od godinu dana. Muči me savjest, već sam psihički bolesna, pokušavam poći psihijatru i psihologu da mi pomognu. Smatram da se taj grijeh ne može oprostiti i da za mene više nema spasa", rekla je gospođa i počela gorko plakati.
Zašutio sam i pričekao da se smiri kako bi me mogla čuti. Onda sam joj rekao da nema grijeha, koji Bog ne može oprostiti ako se mi kajemo i odlučimo nikad ga više ne činiti.
"Nikad to više ne bih učinila", brzo je odgovorila, "gorko se kajem, baš nikada ne bih, pa da ne znam kako bude, jer sad znam što znači ubiti sebe. Ne može se ubiti nevinog čovjeka i sam ostati živ."
Upitao sam je: "Jeste li se već ispovijedili?"
Odgovorila je: "Jesam, ali ne osjećam da mi je oprošteno. Kao da me krivica još više pritišće na zemlju i kao da sad imam dokaz da se ne mogu ispovjediti i da mi Crkva ni Bog ne mogu oprostiti."
Pitao sam je oprašta li sama sebi. Odgovorila je da na to ne zna odgovora, htjela bi da bude bez krivice, ali se optužuje kako je mogla nešto takvo učiniti. Sva je u nutrini smućena i nemoguće je da se snađe želi li ili ne želi sebi oprostiti. Morao sam joj puno toga protumačiti. Najprije da je Bog voli, da je Bog njezin Otac i da čezne da mu se ona vrati.
Nema tog zločina i grijeha koji Bog ne bi oprostio, ako vjerujemo da je Bog jači od našeg zločina i da je njegovo milosrđe veće od naše zloće. Prema tome, njezin grijeh je oprošten, ispovijed je ispravna i Bog je nikada neće zbog toga suditi niti osuditi. No, drugo je ono što je nastalo u njoj tim grijehom. Grijeh je, naime, ostavio ranu u njoj, a ona je otvorena i izaziva nove grižnje savjesti i ne da joj vjerovati da joj Bog prašta. Rekao sam da se ne smije ubiti čovjeka makar je obitelj siromašna.
"Ne smijemo ubiti dijete, ako smo u jednoj sobici, ako nam je teško i moramo se mučiti da prehranimo još jedna usta. Da smo ne znam kako bolesni, ne smijemo zbog toga ubiti nekog drugog. Pa i kad je tko zaražen opasnom bolešću, čak za cijelo društvo, a ne samo za jednu obitelj, nikakva vlast ne smije zbog toga ubiti tog čovjeka, nego će "ubiti" njegovu bolest, to znači njega izliječiti, a ne osuditi na smrt."
Treba, dakle, liječiti stanje njihova siromaštva, tražiti način kako da se oslobode podstanarske sobice, tražiti pomoć ljudi, Crkve, karitasa, jer se tako može riješiti taj problem.
No, sada je rana tu i treba pomoći. Kako? "Najprije je potrebno", rekao sam gospođi, "da to dijete koje ste abortirali od srca zavolite. Ono je vaše dijete, ono je otišlo s ovog svijeta, ali živi u vječnom, čeka na vašu ljubav i želi da ga volite kako vas ne bi osuđivalo i kako kroz čitavu vječnost ne bi bilo protiv vas. Zagrlite ga svojom dušom, svim svojim osjećajima i svojom molitvom budite uz to dijete. Tako ćete ga spasiti. Osim toga, dajte mu ime, tako da to dijete ne bude bezimeno, da ima po vama ime i prezime. Možete dati za njega služiti svetu misu. Za njega molite, činite pokoru i molite Boga da bi vaše krštenje bilo i njegovo krštenje. Molite u duhu to dijete da vam oprosti, da mu tako budete prijatelj i ono vas nikad neće osuđivati, jer ste se sada počeli za njega brinuti, jer ga sada ljubite i ljubit ćete ga čitavu vječnost."
Nove suze su počele teći, ali sada osloboditeljske, iz njezinih očiju. Polako ih je brisala, a onda mi je zahvalila i otišla. Na njezinu licu bila je neka čudesna vedrina i sloboda. Njezine riječi: "Hvala vam, od srca", bile su znak da će sada živjeti jer se samo u ljubavi može preživjeti.
