Odgoj je ljubav koja zrači između roditelja i djece.
Vapaj djece za ljubavlju i razgovorom
Šetali smo u podnožju Zagrebačke gore. Oni su roditelji četvero djece. "Kršćanski smo roditelji ali nismo sigurni odgajamo li ispravno svoju djecu", rekli su mi.
Najstarija kći sve češće zahtijeva da na večer ode sama na neki tulum ili proslavu. Roditelji znaju da dijete ima na to pravo, ali se boje neće li to negativno utjecati na nju, neće li se nešto ružno dogoditi, neće li tu dijete biti neizlječivo ranjeno, neće li se u nju uvući sumnja i klica zla koja se više ne može iskorijeniti. Često se vrati iz grada u smradu cigareta. Kad je pitamo puši li uvrijeđeno dogovara da što mi to mislimo, gdje bi ona takvo što činila. Nije li dijete već počelo lagati?"
Možda je prestalo povjerenje u roditelje, možda čini nešto što oni ne bi htjeli. Često u kući izaziva diskusije. Roditelji se ne snalaze. Svijet mladih im je već postao stran. Oni ne razumiju ni taj način govora, ni mišljenja, ni doživljavanja svijeta. Majka se pokušava sjetiti svoga djetinjstva i mladosti, pa uvidjeti koja su načela njezinih roditelja njoj koristila kad je sa sela otišla u grad, koje su majčine riječi nju držale cijelog života, koje je roditeljsko ponašanje njoj dalo snagu da ne padne. Otac pokušava urazumiti kćer, on joj želi dokazati da nije on toliko star da ne bi razumio njezine zahtjeve. I on je pokušao izraziti svoje mladenaštvo u zloći, u prkosu, agresivnosti, cigaretama i alkoholu, ali je uvidio da to ne vodi zadovoljstvu i da mu to ne daje mirne noći niti zdravo disanje. Zato smatra da mu i kći ne bị trebala lutati pa tek onda pronaći pravi put. On pokušava razumjeti kćer i istovremeno biti prema njoj strog, smatrajući da dijete najprije treba naučiti disciplini, da treba uočiti gdje je za nju pravi put.
Shvatio sam da stanje između njih i najstarije kćeri još uvijek nije kritično, ali da se zaoštrava. Ono je postalo tipično za odnos roditelja i djece, a to je da roditelji imaju svoj svijet, a kći svoj, sasvim drukčiji. Također je tipično da roditelji ne mogu vadeći primjere iz svog djetinjstva i mladosti, pomoći svojoj kćeri, jer je sad drugi mentalitet, drugi svijet, drukčiji nazor na život, drukčiji uvjeti života. S jedne strane se roditelji osjećaju nesigurni, a s druge strane kći jednakom nesigurnošću osjeća da joj roditelji ne znaju pomoći, da je ne razumiju, da na kraju mora sama tražiti svoj put. Uočavajući da oni ne poznaju njezinu situaciju i mentalitet mladih, ona osjeća neku vrstu prezira prema njima, kao da ih je nadišla, kao da su konzervativni, kao da pripadaju prošlosti. Njoj se čini da joj oni nemaju što reći.
U odgoju treba razlikovati načela od promjenjivih uvjeta situacije. Postoji naime u svim naraštajima mladih nešto nepromjenljivo, načelno jednako, ali istovremeno postoji u svakoj generaciji nešto novo, drukčije, neki novi aspekti istih stvari, novi uvjeti u kojima treba živjeti ta ista nepromjenjiva načela. Tako u svim naraštajima mladi dišu, jedu i piju, odijevaju se, uče, hodaju i spremaju se za život. U svim se školama treba učiti, svugdje se treba trsiti, disciplinirano pisati zadaće, slušati u školi, naučiti svaku zadaću, dobro dogovarati, iako nije isto gradivo, niti ista škola.
Kao što naše tijelo treba hranu, piće i zrak, tako naša duša i naša savjest trebaju hranu, piće, zrak, hod. Dokazano je s više eksperimenata da djeca bez iskazivanja nježnosti i ljubavi od strane roditelja teško obole, pa čak mogu i umrijeti. Prema tome, svima treba ljubavi. Od ljubavi živi duša i čovjekov duh. Djeci treba razgovor s roditeljima, roditeljska iskustva iz njihova života, dobra riječ, povjerenje i podrška, roditeljsko razumijevanje i toplina, ali istovremeno oni očekuju od roditelja da će ih naučiti disciplini, da će od njih zahtijevati da uče, da jedu, da budu uredni, da si znaju pospremiti svoje stvari, pomoći u kući, uredno se odjenuti, počešljati i slično. Oni će im pomoći da nauče moliti, pa će zato zajedno s njima to činiti, ali će im roditelji i govoriti o svojim iskustvima molitve, o tome što za njih znači Bog.
Prema tome, odgoj djece nije u tome da se djeci kaže što se smije, a što ne smije, da im se jedno zabrani, a drugo dopušta, jer oni nisu sposobni ni shvatiti, ni otkriti gdje su moralne vrjednote, gdje su kulturne vrijednosti, gdje su ljepote života, gdje je odvažnost, hrabrost i pravednost, gdje je darežljivost, toplina, osjećaj za siromaha i bolesnika. Djeci treba pomoći da to vide, otvarati im oči duha, pomoći im da se izliječi njihova duša, te tako postanu zdravi.
Odgoj je ljubav koja zrači između roditelja i djece.
(#TOMISLAVIVANČIĆ - Čovjek, brak i obitelj)
