Posljedice bračnih brodoloma
Sve je više brodolomaca u bračnom životu. Statistike pokazuju da se u Americi svaki drugi brak ubrzo raskine, a u Hrvatskoj svaki treći ili četvrti. Muž i žena postaju brodolomci, a većinom s njima i djeca. Bračni brodolomci postaju duhovno bolesni. Oni su možda fizički i psihički zdravi, ali su duhovno teško oštećeni i ranjeni.
Između muža i žene nastaje većinom mržnja. I kad se čini da su se sporazumno rastali, ostaje osjećaj razočaranja, napuštenosti, neuspjeha, sramote i frustriranih čežnji. Srušio se dom koji su gradili, i sad treba sve ispočetka. Ostale su povrede. Svatko se od njih pita zašto ga je drugi napustio, zašto ne mogu skupa. Pa i kad je jedno od njih zadovoljno što su se rastavili, jer je partner bio težak psihički ili fizički, opet ostaju rane i osjećaj da se nije moglo izdržati, da se nije moglo pomoći, da se moralno nije moglo ostati hrabro u ljubavi. Pogotovo su teške traume u slučaju kad je do sloma braka došlo jer je jedna stranka učinila preljub, napustila brak i otišla drugom.
Tad je bol duboka, razočaranje vodi do očaja, ranjenost srca i duše je prevelika. To je iznenadan udarac koji stoga jače boli. Ostaju pitanja, što dalje? Koji još smisao ima život? Djeca pak ostaju bez doma. Sud ih je dodijelio ocu ili majci. Djeca znaju da nisu bila ljubljena nego zakonom dodijeljena. Oni se počinju kod oca ili majke osjećati kao da imaju tutore i hranitelje. Djeca više nemaju tatu i mamu, ne mogu gledati njihovu ljubav, njihovu različitost, a opet jedinstvenost, više se ne mogu osloniti na tatu koji ih štiti pred svijetom i nevoljama, ne mogu se uvući u naručaj i nježnost majke, ne mogu iskreno razgovarati s ocem i majkom, ne mogu se s njima posvađati, raspravljati, razbjesniti i onda se voljeti još dublje. Njima je razoren ambijent u kojem su trebali rasti.
To je kao da smo još nedoraslo pile izbacili iz jajeta, kao da smo ribu izbacili iz vode. U njima ostaje dubok osjećaj da do kraja života više nemaju tatu ni mamu, nemaju dom, nemaju skrovitost života. Oni su osakaćeni. Osjećaj je to da im je tlo izmaklo ispod nogu, da je egzistencija upitna, da se moraju početi brinuti za sebe, za uspjeh u školi, u životu, da moraju sami tražiti smisao. Većinom se takva djeca počinju trsiti da budu bolja nego prije, prerano moraju odrasti, brzo počnu misliti misli odraslih. Neka djeca postanu agresivna, vladaju se nedolično, u školi su nemirna, tuku se, zadirkuju druge, kradu, svađaju se ili psuju. Ili se povuku u sebe i postanu tužna, samosažaljiva i depresivna. Izgube volju za život, nemaju snage za učenje.
Djeca tako nevoljena ne mogu shvatiti da postoji Bog, jer se brodolom dopustio u njihovu životu. Oni traže ljubav na sve strane. No, moraju prije ili kasnije uvidjeti da je nemoguće nadoknaditi roditeljsku ljubav. Ranjena je egzistencijalna ljubav koju može liječiti samo Bog. Takva djeca, i takav bračni par, trebaju pomoć. Tjelesne i psihičke boli i rane možemo ublažiti, pa čak i izliječiti. No duhovne nisu dostupne nama, nego Bogu i njegovoj milosti. U trenutku raskida, razočaranja i očaja, potreban je čovjek na čije se rame može osloniti, potreban je razgovor s nekim. A onda treba početi razmišljati u drugom smjeru. Vrijeme liječi mnoge rane. Treba izdržati neko vrijeme da rane sjednu u podsvijest, da ne budu akutne i ubojite. No one nisu izliječene. Prije ili kasnije trebat će duhovna terapija.
Čvrst oslonac na Boga u slomljenom braku početak je liječenja braka i odnosa prema djeci. Važno je znati da je moguće duhovno pomoći i da se ne mora s očajem prepustiti neizrecivoj boli ili gubitku. No, najprije možemo mijenjati sebe, izliječiti svoju dušu, dolaziti Bogu, čitati njegovu riječ, tražiti ono što nas tješi, hrabri, što nam ulijeva povjerenje, njegovu prisutnost, njegovu ljubav. Može to biti neka duhovna knjiga ili Sveto pismo, može to biti sveta misa u kojoj čovjek osjeti da ga dodiruje Isusova prisutnost. Može biti molitva hvale ili vapaj Bogu, može biti molitva u kojoj je čovjek svjestan da je Bog tu i da ga gleda. Tako duh počne doživljavati prisutnost Boga i ljepotu njegove nježne ruke, prisutnost njegova vodstva. To je početak koji treba razvijati. Važno je ne odustajati od cilja, ne predati se zlu.
"Onomu koji vjeruje sve je moguće."
