Svaki dan se mijenjati
Čovjek je u biti stvorenje. On je od drugoga, ovisan o silama prirode i o Stvoritelju. Čovjek nije gospodar, nego čuvar prirode, upravitelj, odgovoran onome koji mu je darovao upravu. Besmisao je stoga otkidati se od Boga i biti o njemu neovisan.
Brojne prirodne sile, bolesti pa i sama smrt, ratovi, mržnja i terorizam, zloća i očaj jači su od čovjeka. Ako on nije u savezu sa Stvoriteljem koji vidi preko granica smrti, koji zna dokle seže svemir, u čijoj ruci stoji vrijeme i kraj ljudske povijesti, koji jedini zna zašto je stvorio čovjeka, zašto dopušta patnju, onda čovjek ne može preživjeti, onda će ga njegova djela progutati. Temeljna čovjekova ludost je odvajati se od Stvoritelja i sebe proglasiti stvoriteljem i gospodarom svega. Osnovna je čovjekova spoznaja da je stvorenje i, prema tome, postoji Stvoritelj o kojem čovjek ovisi.
Zakon prirode je biti u dosluhu i prijateljstvu s Bogom.
Tu leži čovjekovo ostvarenje i pobjeda nad zlom. Kad uspostavimo kontakt s Bogom, tada sve u prirodi dobiva svoj red. Kad smo u neprijateljstvu s Bogom, tada nam se suprotstavlja cijela priroda. Ona u nama vidi neprijateljstvo, udaljenost od Boga, oholost i stoga nas se boji. Naš spas je u tome da uklonimo zlo iz srca, da uspostavimo svemirski red u ljubavi s Bogom. Kad smo s Bogom u dosluhu, tada sve u prirodi doživljava da je u nama ljubav i tada nam se sve približava, sve nas voli, sve nam služi, sve je na našoj strani. Tada čitava priroda biva u redu. Drugim riječima, nered je u prirodu unio čovjek. Iz toga slijedi da red, blagostanje i rješenje problema života leži u čovjekovu srcu. Kao što je rješenje svih problema u čovjekovu srcu, tako je u njemu i problem braka. Ako muž poštuje Boga, on nastoji uvečer okupiti obitelj da se Bogu moli, ako se trsi da stekne iskustvo Božje blizine, ako surađuje sa Stvoriteljem, ako se uključuje u savez s Bogom, ako poznaje Sveto pismo, svjestan je zašto ide u crkvu, čisti svoju savjest i disciplinirano radi da bude u skladu sa zakonom duhatada će ga slušati djeca i poštivati supruga, jer u njemu mogu naći oslonac. Kad je muž u skladu s Bogom, tada će žena biti u ljubavi, nježnosti i skladu s mužem.
To misli sveti Pavao kad kaže: "Muž je glava ženi, a glava mužu je Krist, kao što je Bog glava Kristu".
Drugim riječima, kao što se Isus pokorava Ocu, tako treba da se muž pokorava Isusu Kristu da bi se žena mogla pokoravati njemu, a djeca i majci i ocu. To nije ropska pokornost, nije nezrela poslušnost, nego prirodna zakonitost, ljubavi i povjerenja, nježnost oslonca i zaštite jednog u druŽenina je radost što se muž oslanja na Boga, radost je djece što se otac i majka oslanjaju jedno na drugo. gom. Djeca trebaju majčinu nježnost i očevu zaštitu. No, majka treba odnekud dobiti nježnost, toplinu i mir, da bi ih mogla pružiti djeci. Ona to može dobiti od muža. Ako muž očekuje da supruga bude nježna prema djeci, onda bi on trebao biti nježan prema supruzi. On bi se trebao svestrano za nju brinuti, pomagat joj, nositi je u srcu i na rukama, štititi je, braniti, zagovarati i biti na njezinoj strani, imati vremena da s njom razgovara, da izrazi ono što je u njegovu srcu i da čuje što ona misli.
Mužu bi žena trebala biti najvažnija u životu, tada se ona može posve na njega osloniti i iz te punine ljubavi dijeliti djeci. Djeca će tada osjećati zaštitu oca i majke, njihovu ljubav i sigurnost.
Da bi se to moglo, traži se nov zaokret u srcu muža i žene. S vjerom od jučer ne možemo preživjeti danas, s molitvom od prekjučer ne može se danas puno napraviti. Treba znati uvijek drukčije, bolje, dublje moliti se Bogu, uvjerljivije se oslanjati na Boga, očitije štovati Boga i iz te ljubavi darivati se ljudima. Opet je Bog postao najvažnija čovjekova potreba.
