U Boga se uzdaj

Upisan si u Božji dlan

Bog zna kako sve treba funkcionirati. Ali ono što Bog kroz sve hoće, kuda nas Bog hoće provesti, to je samo jedno: vjeruj, uzdaj se, ojunači se, čvrsto neka bude tvoje srce. U Boga se uzdaj, kaže psalam.

Oni koji su se u Boga uzdali sve im je išlo na dobro. Onomu koji vjeruje, sve je moguće, kaže Isus. Da je naša vjera kao zrno gorušice, ništa ne bi bilo nemoguće. Bog je dopustio da nas napastuje zlo. Bog zna zašto. Pokazao je to u svome sinu Isusu. Isus je mimo rekao: „Odlazi, sotono! Jer samo se Bogu treba klanjati.“ Ili: „Ne živi čovjek samo o kruhu!“ Dakle, Isus nije dao da ga itko kuša u odnosu na Boga, on se nije dao otkinuti i ustuknuti ni za jedan milimetar. On je znao: ja sam siguran, moj Bog uvijek spašava. Moj Bog živi i moj Bog je onaj koji me uvijek drži u svojoj ruci. Ja znam da sam na njegovu dlanu i znam da je moje ime urezano u njegov dlan, u njegovu ruku.

Pogledamo li u dlan Božji, vidjet ćemo da tamo pišu naša imena. Piše Ana, Marija, Luka, Marko, Jozo, Ivan, Tomislav.. Tvoje ime piše u njegovu dlanu. On kaže: „Imenom sam te zazvao, ti si moj!“

Kad gledamo Isusa, onda vidimo da je on bio najžalosniji stoga što su se apostoli svaki čas bojali.

- „Zašto se bojite?“, pita ih Isus.

- „Kako se ti ne uzrujavaš?“, odgovaraju mu apostoli protupitanjem.

- „A zašto se vi uzrujavate? Što vam je?“

- „Pa vidi Gospodine, valove!", i dalje su apostoli puni straha.

- „Pa što, zar nisam ja u čamcu?", pokušava ih Isus ohrabriti.

I kad je trebao umrijeti, Isus ih opet pokušava osloboditi straha: "Ma zašto se bojite?“

Dok su apostoli bili u Getsemanskom vrtu, došli su vojnici i stražari s bakljama želeći uhvatiti Isusa. Apostoli se boje, prestrašeni su. Petar vidi da nema izlaza, nego uzima mač da rastjera vojnike i stražare, no odsječe samo uho jednom sluzi. Vidjevši da je sve gotovo, svi se razbježaše.

A Isus mirno pita vojnike:

- „Koga tražite?“

- „Isusa iz Nazareta.“, odgovoriše.

Rekavši to, padoše na tlo, srušiše se. Kao da su se u nevjerici pitali: „Tko je ovaj?“ Dakle, Isus pokazuje da on ima moć i da oni ne mogu njega uhvatiti zato što su oni jači, nego što im on to dopušta, jer želi umrijeti za nas. Želi ući u sve naše strahove, tjeskobe i muke, grijehe i zlo, i mržnju. U sve ono najgore u životu, u sve najteže patnje i boli. U sve je ušao, da se više nigdje ne bismo bojali.

Tako on, dakle, već u Getsemanskom vrtu pokazuje da se apostoli ne trebaju bojati. "Zar ne vidite da sam ja gospodar?" Ali ovo je čas tmina. Bog je dopustio da ovaj čas bude kušnja. Bog hoće da na trenutak izgleda kao da zlo trijumfira, da bismo u životu naučili da mu ne vjerujemo i onda kada najviše trijumfira, da ne vjerujemo da ono zaista ima zadnju riječ. Jer nema.

„Smrt će sada samu sebe ubiti“, kaže Isus. „To je trenutak. I zašto se bojati? Zar može Bog umrijeti? Zar može neka bolest, neko zlo biti jače od Boga?“ Dakle, ako vjerujemo da sve od Boga dolazi, onda možemo opušteno upitati: „Pa zašto sam se onda tako uznio?"

Zlo ne može biti jače od Boga. Stoga ako imaš gripu, pa što onda? Ako misliš da će te izbaciti s posla, pa očito Bog ima neki plan za tebe. Naš problem je u tome što se počnemo bojati, strašiti i zapravo napuštamo Boga i tražimo sami rješenja. A kušnje su trenuci kad trebamo tražiti Boga. Mi smo puni straha, umjesto da kažemo: "Bogu hvala. Krasno, divno što je opet došla nova neprilika, krasno što me opet zamrziše. Divno, u novinama su me opet okaljali. Opet me izbaciše s posla. Opet me muž natjerao u zlo. Opet me moja žena ne voli. Opet mi je umro onaj, opet stradao ovaj..." Na ovoj zemlji nismo da živimo, tu smo da rastemo u vjeri, da idemo kući, natrag. Kao što odeš u Njemačku zaraditi i onda se vratiti natrag kući, ne tamo ostati. Na zemlji smo samo da na njoj zaspemo. To se zove smrt. I onda prelazimo tamo, opet natrag. Tada ćeš opet kazati Bogu: ,,Oče, stigao sam!" A kad stigneš gore andeli će ti kazati: „Jao tebi, sram te bilo! Zašto si se bojao onog običnog čovjeka? Tamo je bilo malo tame, ti si odmah izgledao kao da si umro od straha. Pa od tebe se tražilo samo da uzmeš mikrofon i pročitaš nedjeljna čitanja, a ti - evo drhtave ti noge i ruke. Sram te bilo! Trebalo je samo jednu noć probdjeti, a ti si se bojao. Trebalo je samo otići na jedno hodočašće. Četrdeset, pedeset kilometara pješice, a ti se već bojiš. Trebalo je samo nešto oprostiti, trebalo je nešto zahvalno reći. Ti se bojiš muke, tjeskobe, operacije. Zar te nije sram?“

Ali ako si se ti iskazao na zemlji, ako si Bogu vjerovao i ako si uvijek Bogu gledao u oči, i rekao u svakoj neprilici: "Da, Bože, znam, ti si tu!", ako si shvatio da je svaka nesreća, bolest, kušnja, strah samo prilika da Bog na trenutak kao da prekrije svoje lice da izgleda kao da ga nema, to znači da tvoja vjera raste.

Kao ono kad se majka sakrije iza stabla da je dijete traži. A ti pitaš: “Joj, zar te nema?" A Otac nebeski je tu.

( - Iz straha u povjerenje)

Podijelite da i drugi pročitaju
  • 1427
  • Više
Komentari (0)
Prijavite se ili registrirajte da biste komentirali.