Dobro je svaki dan tražiti sunce. Treba podizati pogled od onoga što nas straši, prema onome što nas oslobađa.
Zagledani u izloge, u parkove, ceste i automobile, zagledani smo previše u ljudska djela, te možemo postati robovi samih sebe. Zbog toga ne vidimo krošnje drveća, zvjezdano nebo i mjesečinu, ne zapažamo ljepote pročelja zgrada, tornjeva crkava iznad grada ili sela, te zbog toga ne vidimo bol u očima drugih ljudi, ispruženu ruku na pomoć i šutnju koja odaje da čovjek trpi. Zarobe nas poslovi i imanje.
Djetetu ispadne čaša iz ruku i već na njega vičemo. Netko nam je uzeo cvijet iz dvorišta i već mrmljamo. Netko je došao nešto posuditi, a nama se srce stislo. Susjed ili rođak kupi novi komad namještaja, bolji auto, dobije bolju plaću, a nama se u grlu stisne te ne možemo s njim razgovarati, uhvati nas ljubomora ili počnemo izmišljati kako je on to na nepravedan način postigao. Naljute nas rupe na cesti, nestanak struje, premaleno povećanje plaće. Ljuti smo jer nas je zaboljela glava, osjećamo se umornima zbog reume, kritiziramo državu i Crkvu, susjede i bračnog druga. A sve samo zato što bismo htjeli da nam se na zemlji ispune sve želje. A ovdje nismo da nam se ispune želje, nego da ispunjavamo želje drugih.
Ovdje nismo da budemo ljubljeni, nego da ljubimo. Ovdje nismo da skupljamo blago, nego da ga drugima dijelimo. Ovdje nismo da ostanemo, nego da odavde putujemo kući. Nije ovdje naša domovina, ona je na nebesima. Sve što želimo, za čim čeznemo na što mislimo, smatramo da sve treba ovdje imati. Tako smo se vezali uz zemlju, postali ovisnici o željama i stvarima. Robovi smo umjesto slobodni. Čovjek je postao jeftin. Države traže povećanje profita i smanjenje inflacije, ali se slabo brinu da zaposle sve ljude, da pruže socijalnu pravdu. Pitam se imamo li kruha za tijelo, a jedva se tko pita kad se zadnji put "nahranio" duhom čiste savjesti, dobrote, povjerenja, poštenja, kad je dao svojoj duši da se zasiti i napije vrlina i pozitivnog mišljenja. Tražimo od Boga da ispuni našu molitvu, da nagradi svake naše dobro djelo, a da nikada nismo Bogu uslišali jednu njegovu zapovijed i riječ, da se nismo približili k njemu. Od Boga smo učinili neprijatelja, a tražimo da nam ispuni naše želje.
Bog želi da budemo kao on, blizu njega, ravnatelji njegove baštine.
Htjeli bismo da nas Bog sačuva od nesreće, bolesti, da budemo sigurni u prometu i u uredu, na poslu i u zaradi. Želimo da nas Bog nosi na rukama da mi budemo njegovi gospodari. Krivo smo postavili stvari i svijet. Zato nam se sve odupire i sve nas ranjava. Htjeli bismo sve blago svijeta i s njime nebo. A Isus nas je učio da ne možemo služiti Bogu i mamonu, ne možemo sjediti na dvije stolice, ne možemo biti prijatelji Bogu i robovi bogatstvu. Ili ćemo prihvatiti bogatstvo i baštinu neba, ili ćemo prihvatiti ponudu kneza ovoga svijeta da posjedujemo njegov svijet i slavu, ali tad ćemo umrijeti i propasti zajedno sa svijetom. Bez odluke nema života. Fundamentalna opcija se traži. U svijetu smo da se opredijelimo.
Životnu odluku je lakše napraviti ako se podsjetimo čiji smo, odakle smo i kamo idemo. Tko je satkao tvoje tijelo, tko ti je darovao inteligenciju, životno zvanje, tko daje zrak, funkcioniranje organizma i misli? Kamo ideš, postoji li život poslije smrti, u čijoj ruci stoji cvijet, stablo, šuma, zvijezde i more? Kome ti odgovaraš za djela, u čijoj se prirodi nalaziš? Ako danas temeljito upoznaš da je sve što imaš došlo od Boga, ništa te neće smesti ni uzdrmati, tvoji su putevi otvoreni i tvoja vrata nitko ne može zaključati. Važno je izdržati kušnje u pustinji zemlje.
