Odlučili smo hodočastiti na Mariju Bistricu pješice od Zagreba. Neki su smatrali da je to nerazumno jer je predaleko, drugi su bili oduševljeni. Na određeni dan bilo nas je više od pedeset. Išli smo putem preko Sljemena. Šutjeli smo i čitav prvi sat razmatrali, molili, dohvaćali smisao hodočašća.

Na prvom odmorištu žamor je bio velik, svi su bili oduševljeni. Na najstrmijem usponu neki su uzdisali, zastajali, a drugi im pomagali. Kad smo ulazili u Mariju Bistricu bili smo sretni, ali umorni, teški, šutljivi, no iznutra duboko radosni što smo na cilju. Sveta misa nas je odmorila, neki su htjeli i natrag pješice. Ponos je sjao na svim licima što su izdržali težinu puta.

Kad smo se sljedećih dana susretali, jedan mi je rekao: "Dosadno je kad se nikamo ne ide. Morat ćemo organizirati izlete, putovanja, poslove i zajedničke pothvate, kako bi život imao smisla" rekao je dalje.

Jer čovjek živi od toga da svaki dan nekamo ode, da svlada neki napor, učini korak dalje. Najteže je gledati kako dani odlaze kao prazne košare, ne imati kamo poći, ne imati što učiniti, ne pobijediti bar jedno zlo. Mislim da je pakao nemogućnost da čovjek radi. Nezaposlenost u suvremenom svijetu predstavlja pomalo odsjev paklenske vatre. Ne imati što raditi, to je kao ne imati za što živjeti. Promatram brojne umirovljenike kako ne znaju što bi sa sobom. Izađu, sastanu se, pripovijedaju, šeću se, ali njihovi razgovori ostaju samo riječi. Osjeća se da venu, takav život nema smisla.

Ako se svaki dan nešto ne učini, ne postane bolji, ne napravi neki plan i nema neki cilj, pa čemu bi se onda i živjelo?

Sjećam se čovjeka kojemu su u sedamdesetoj godini rekli da više ne može živjeti. Srce mu je bilo potpuno klonulo, a imao je samo jedno plućno krilo. No, on je u to vrijeme smogao snage i sagradio novu kuću, preuredio dvorište, radio svaki dan, pomagao ljudima do zadnjeg dana. Tri puta je umirao, padao u nesvijest, ali se opet dizao i radio. Doživio je i osamdesetčetvrtu, protiv svih prognoza pa čak i protiv svoje vlastite nade. Postao je uzor mnogima.

Pravo na rad je pravo na život. "U radu je spas", kažu ljudi. "Tko radi, ne boji se gladi." Stvarajući nas Otac neba je htio da mu budemo suradnici.

On nije stvorio gotovu prirodu, nego nedovršenu, da bismo je mi dovršavali. Tko radi osjeća se blizak Bogu. Njegov život ima smisao i on zna čiji je. Tko nema što raditi, osjeća se prezren, izbačen iz ljudske zajednice, kao da nema pravo na svagdašnji kruh, a time i na život. Trebalo bi uvesti neke posebne poslove i za umirovljenike. Ne smije ih se prepustiti neradu, jer to nije odmor, nego još dublji duševni umor. Neka nova, njima prikladna kreativnost, morala bi se ostvariti. To je prava borba za njih i njihove živote. Da ostanu cijeli život kreativni. Jer je tužno kad ih se počne smatrati teretom društva. Čovjek ne može živjeti na lovorikama. Ne možemo živjeti od zasluga prošlosti. Čovjek svaki dan jede i diše te je potrebno da svaki dan nešto radi, stvara, čini, misli, biva bolji. Za Mojsija se kaže da je do stotridesete godine bio životan. On je mogao raditi, misliti i voditi narod. Čovjek je rođen da stvara. Ne, nije rođen da bude radnik, nego stvaratelj. Razlika je to. Postoji ropski rad, koji nije častan za čovjeka, ali postoji stvaralački posao koji čovjeka uzvisuje i kojim čovjek ostvaruje nešto što nije postojalo. Raditi znači ljubiti i biti ljubljen. To znači biti koristan, zapažen i pohvaljen od drugih. Samo se od ljubavi živi.

#Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ

Foto: tourist.hr