U teologiji morala nabraja se sedam glavnih grijeha. Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i pilu, srditost, lijenost. To je ono što čovjek ne bi trebao ili ne bi smio činiti.
Čini li to, ispada iz zakonitosti morala, a to znači osobne slobode. No, nigdje ne nabrajamo, pa čak ni u crkvenom vjeronauku, kako izbjeći tih sedam glavnih grijeha ili kako ih se možemo osloboditi. Naime, mogu pobijediti oholost tek ako postanem ponizan. Škrtosti se mogu riješiti samo kroz darežljivost. Iz bludnosti se može prijeći u spolnu čistoću. Od zavisti se može osloboditi kroz velikodušnost. Od neumjerenosti u jelu i pilu prelaskom u umjerenost, od srditosti u blagost, od lijenosti u marljivost. Ne postoje, naime, prostori između oholosti i poniznosti, između grijeha i vrline.
Ne može se čovjek odreći oholosti, a da ne postane ponizan. On nema drugog izbora. Stoga je daleko važnije izgrađivati vrline koje su u suprotnosti od sedam glavnih mana i grijeha. Trebalo bi već od djetinjstva učiti kako biti ponizan, darežljiv, spolno čist i velikodušan, umjeren, blag i marljiv.
Drugim riječima, ne griješiti ne znači fizički ne učiniti neko zlo. Zapovijed "Ne ubij" ne znači da možeš u mislima, u srcu i riječima željeti i gotovo planirati ubojstvo drugog čovjeka, ali je važno da ga fizički ne ubiješ. Isus govori o tome da je u srcu bit čovjekova morala i ako je srce čisto i slobodno od ubojstva, nikad se neće dogoditi fizičko ubojstvo. No ako je čovjek samo razumski toliko suzdržljiv da zaista ne učini ubojstvo, onda je on farizej i dvoličnik.
Samo čitav čovjek je moralan čovjek. Inače bismo zločince po zatvorima ubrzo mogli nazvati kreposnim i svetim ljudima jer oni tamo fizički ne ubijaju.
Vrlina je snaga koju čovjek dobiva opredjeljujući se za pošteno, čestito, humano. Vrlina je svjetlo u kojem čovjek ide. Vrline su poput očiju i poput ušiju, poput osjećaja, to je svojevrstan ambijent, okruženje, dakle, i mentalitet u kojem čovjek živi. Krepost i vrlina je preobražaj čovjeka od poroka grijeha ili od smrti na život. Vrlina je zapravo svjetlo u kojem društvo može živjeti, vrlina je snaga u kojoj čovjek može savladati katastrofične, korupcijske, ovisničke, zločinačke opsesije. Krepost je sol zemlje i kvasac boljega društva. Znači, tko se odluči za krepost taj je sebe, a to znači i društvo, načinio boljim.
#TOMISLAVIVANČIĆ #hagioterapija (Tomislav Ivančić - Budi odvažan)
