svetiMartin

Sveti Martin - vojnik, biskupSveti Martin, biskup iz naroda: Vojnik koji je postao svetac, prvi koji nije bio mučenik. Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka. Uvijek je bio blizak siromašnima i progonjenima zbog čega se u 27 godina biskupstva suočava s brojnim progonima i pritiscima. Život je posvetio brizi oko jedinstva Crkve i skrbi za najpotrebnije. Siromašan, skroman i blag ušao je u nebo nakon bitke za Božju stvar koju je vodio cijeloga života.Sveti Martin je prvi svetac koji nije bio mučenik. Rođen je kao sin rimskog vojnika u današnjoj Mađarskoj 315. godine. Protiv svoje volje postaje vojnik, prema očevoj želji. Iz tog vremena  postoji zgoda kada siromahu daje dio svog plašta jer kod sebe nije imao novaca. Iduće  je noći usnio Krista zaogrnuta njegovom polovicom plašta koji mu je rekao: “Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin”. Nakon što je uspio izaći iz vojske, Martin  je najprije bio egzorcist i djeluje na području Panonije. Odlazi u Milano, gdje se žestoko borio protiv arijanske hereze koja niječe Kristovu istobitnost s Ocem. Martin biva protjeran iz Milana nakon čega se povlači u kontemplativni život. Godine 370. je posvećen za biskupa Turona. Htio je to izbjeći, pa se sakrio u prostoriju punu gusaka. Počele su gakati i tako otkrile Martinovo sklonište. Martin je, za ono doba, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin svoju biskupsku brigu posvetio selu i seljacima. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela. A, da bi to mogao ostvariti, trebao je dobro pripremljene svećenike. U Marmoutieru, nedaleko od Toursa, otvorio je neku vrstu centra za odgoj budućih svećenika, koji bismo mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji, pa i u Europi. Posebnu je važnost polagao na zajednički život, pa je želio da i njegovi svećenici žive što je više moguće povezano, u zajednici, slično monasima, kojima je Martin ostavio svoju prvu ljubav. Osim toga, sveti je biskup znao da bez dolične naobrazbe nema uspjeha, pa je od svećenika tražio da vole pisanu riječ, posebno Sveto pismo. Zahtijevao je od njih da čitaju crkvene oce i tumače Božje riječi. Martina su posebno voljeli siromašni i odbačeni ljudi, kojima je uvijek ostao blizak. Nešto manje su ga voljeli bogati ljudi, koje je stalno opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je Martin doživio mnoga poniženja i vrijeđanja, čak su ga i klevetali. Ljudi su svetog biskupa cijenili i voljeli zbog neumorne aktivnosti, neutažive revnosti i nesebičnog života. Umro je 8. studenoga 397. godine, kad je bio u posjetu jednom selu. Njegov sprovod, tri dana kasnije, bila je prava apoteoza odanosti i poštovanja. U povorci je stupao bezbrojan puk, seljaci i siromasi pokazali su da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica. Blagdan sv. Martina, 11. studenoga, dugo je pratilo pučko veselje ne samo u nekim zemljama Europe već i u mnogim našim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. U Italiji i danas živi poslovica: “II nuovo vino si beve a San Martino! (“Mlado vino pije se na Svetog Martina!”). I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan sv. Martina “krsti” mlado vino.  Taj dan, 11. studenoga, u srednjem vijeku bio je i veliki sajmeni dan kad su se izmirivali dugovi i sklapali posljednji poslovi uoči Adventa. Bio je to i početak tada uvriježenog zimskog posta pa i posljednja prilika za dobar zalogaj. Od tuda najvjerojatnije i običaj da se  Martinje najčešće slavi uz gusku. Sveti Martin zaštitnik je Francuske u kojoj mu je posvećeno više od 3.600 crkava i kapelica. Dugo vremena na Zapadu je sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas. A, njegova gesta nesebične ljubavi, kad još nije ni bio punopravni kršćanin, pretvorio je u pučkoj mašti lik revnog biskupa u vječno mladog konjanika, koji mačem sječe svoj plašt u dva dijela, da bi pokrivanjem promrzlog namjernika ublažio djelovanje zime koja je već počela gristi. U nas su ga za zaštitnika uzeli Beli Manastir, Dugo Selo, Virje i čepinski Martinci. Neka mjesta poput Martinaca imaju nazive po Sv. Martinu kao Sveti Martin na Muri u Međimurju te Sumartin na Braču. Zaštitnik je i vinara i vinogradara te liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde, vojnika, konjanika, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera i gostioničara. Slave ga i protestanti u Njemačkoj. U likovnoj je umjetnosti obično prikazan katkad kao mladi konjanik, sam ili u društvu prosjaka kojeg je zaogrnuo polovicom svoga plašta, a katkad kao stariji biskup. Spomendan mu je 11. studenoga i taj se dan slavi kao Martinje: u skladu s običajima i tradicijom, za slavlje se peče martinjska guska, a tijekom slavlja krsti mlado vino. U sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji na dan sv. Martina se njeguje tradicionalni pučki običaj simboličkog prevođenja mošta u mlado vino, tzv. »krštenje vina« (»krščenje mošta«) odnosno blagoslov vinograda. U mjestima u kojim je sveti Martin zaštitnik priređuju se najveće tradicionalne glazbene i folklorne zabave na gradskim trgovima. 5 stvari koje možemo naučiti od svetog MartinaNikad ne znate kamo vas Bog može odvesti u životu – možete prvo biti vojnik, a onda biskup.Ne trebaju vam veliki planovi i strukture da biste činili dobro – siromah se “slučajno” našao na putu.I mačem se mogu činiti dobra djela – npr. presjeći svoj plašt i dati ga siromahu.Koliko god se oko nečega trudili, ljudi vas mogu povezati s nečim desetim – umjesto braniteljem vjere, ljudi vas mogu smatrati vinskim biskupom.Ne možete nekoga suditi po njegovu imenu – ime vam može nekoga podsjećati na rat, a možete biti pravi mirotvorac!Blagoslov vinograda. U mjestima u kojim je sveti Martin zaštitnik priređuju se najveće tradicionalne glazbene i folklorne zabave na gradskim trgovima.Pročitajte još: Životopis sv. MartinaMolitva svetom MartinuSveti Martine iz ToursaLitanije svetom Martinu#svetiMartin

Sveti MartinKad je Sulpicije Sever prvi put sreo Martina iz Toursa, bio je zapanjen. Ne samo da mu je biskup ponudio gostoprimstvo u svojoj rezidenciji - redovničkoj ćeliji u pustinji umjesto u palači - nego je Martin oprao Sulpiciju ruke prije večere i noge navečer. Ali Sulpicije je bio upravo osoba kojoj je Martin ukazivao najveću čast -- skroman čovjek bez ikakvog položaja ili privilegija. Ljude od plemstva i položaja odvraćale su od njegove opatije kredne litice, iz straha od iskušenja ponosa. Od tog posjeta Sulpicije je postao Martinov učenik, prijatelj i biograf. Malo se zna o mnogim svecima koji su umrli u ranim godinama kršćanstva, ali zahvaljujući Sulpiciju, koji je napisao svoju prvu Martinovu biografiju prije smrti sveca i koji je razgovarao s većinom ljudi koji su bili uključeni u njegov život, imamo neprocjenjiv zapis Martinova života. Rođen 315. ili 316. godine u Panoniji, rimskoj provinciji koja uključuje modernu Mađarsku, Martin je došao na svijet tijekom tranzicije. Kršćani više nisu bili progonjeni od strane Rimskog carstva, ali kršćanstvo još uvijek nisu svi prihvaćali. Martinov otac, rimski vojni časnik koji je napredovao kroz činove, ostao je vjeran staroj vjeri i sumnjičav prema ovoj novoj sekti, kao i Martinova majka. Stoga je Martinova vlastita duhovna čežnja i glad bila ta koja ga je navela da potajno pokuca na vrata mjesne kršćanske crkve i moli da bude proglašen katekumenom - kada je imao deset godina. U kontemplativnoj molitvi nalazio je vrijeme da bude nasamo s Bogom za kojim je čeznuo. U raspravi o misterijama pronašao je istinu kojoj se nadao. Još uvijek je bio nekršteni katekumen kad je bio prisiljen pridružiti se vojsci s 15 godina. Rimska vojska je očito imala zakon koji je zahtijevao od sinova veterana da služe u vojsci. Ipak, Martin je smatrao da je to toliko daleko od njegove želje da bude kršćanski redovnik da je morao biti u okovima prije polaganja vojne prisege. Nakon što je prisega dana, osjećao se dužnim poslušati. Dodijeljen je ceremonijalnoj konjičkoj jedinici koja je štitila cara i rijetko je sudjelovala u borbama. Poput svog oca, postao je časnik i na kraju mu je dodijeljena garnizonska dužnost u Galiji (današnja Francuska). Čak i u vojsci Martin je pokušao živjeti životom redovnika. Iako je imao pravo na slugu jer je bio časnik, inzistirao je na zamjeni uloga sa svojim slugom, čisteći slugi čizme umjesto obrnuto!Na toj garnizonskoj dužnosti u Amiensu dogodio se događaj koji je kroz stoljeća prikazivan u umjetnosti. Jednog jako hladnog zimskog dana, mladi tribun Martin ujahao je kroz vrata, vjerojatno odjeven u regalije svoje postrojbe - blistav, savitljiv oklop, rebrastu kacigu i prekrasan bijeli ogrtač čiji je gornji dio bio podstavljen janjećom vunom. Dok je prilazio vratima, ugledao je prosjaka, u toliko otrcanoj odjeći da je bio praktički gol. Mora da se prosjak tresao i modrio od hladnoće, ali nitko nije pružio ruku da mu pomogne. Martin, obuzet samilošću, skinuo je svoj ogrtač. Jednim je brzim potezom mačem prerezao ljupki ogrtač na dva dijela, polovicu dao ledenom čovjeku, a ostatak omotao na svoja ramena. Mnogi u gomili mislili su da je ovo toliko smiješan prizor da su se smijali i rugali, ali neki su shvatili da su vidjeli kršćansku dobrotu. Te noći Martin je sanjao da je vidio Isusa u poluogrtaču koji je dao prosjaku. Isus reče anđelima i svecima koji su ga okruživali, "Vidi! Ovo je plašt koji mi je dao Martin, a ipak katekumen." Kad se probudio, Martina je potaknuo "još katekumena" i on je odmah otišao krstiti se. Imao je osamnaest godina. Ne znamo mnogo o dvije godine koje su uslijedile, ali njegovo krštenje mora da je hranilo njegovu rastuću želju da se potpuno posveti Kristu, predanost koja je bila u sukobu s njegovom vojnom ulogom. Ovaj sukob je došao na vrhunac kada su nomadski Franci i Alemani napali carstvo. Tada je bila praksa da se vojnicima prije bitke daje novac, kako bi se kod vojnika ulila veća ljubav prema domovini i želja za borbom. Kad je Julijan postrojio vojnike u Galiji kako bi ih nagradio, Martin je odbio primiti novac - i boriti se - rekavši: "Stavite me na čelo vojske, bez oružja i oklopa; ali neću potegnuti mač opet. Postao sam Kristov vojnik." Čini se da nema dokaza da je Martin prije bio u borbi pa možda nikada nije morao pomiriti svoja kršćanska uvjerenja s ratom. U svakom slučaju, čini se da je to bilo nesretno vrijeme za donošenje takve odluke. Julian, bijesan na ono što je smatrao kukavičlukom, rekao je Martinu da će mu ispuniti želju i staviti ga usred bitke sljedeći dan. Dok je čekao bitku, Martina je dao zatvoriti. Međutim, protiv svih predviđanja i svih objašnjenja, nomadi su poslali poruku da žele pregovarati o miru i bitka je odgođena. Martin je tada pušten i iz zatvora i iz vojske. Tražeći smjer u svom novom životu, Martin je završio u Poitiersu, tražeći vodstvo i primjer svetog Hilarija. Hilarije je želio tog perspektivnog mladića učiniti svećenikom, ali je Martin iz poniznosti odbio čak i zaređenje za đakona. Napokon je pristao biti zaređen za egzorcista (netko tko je izvodio rituale za one koji su bili bolesni ili opsjednuti) kada mu je Hilarije reklao da njegovo odbijanje znači da misli da je predobar za tako nizak posao. Na putovanju preko Alpa kako bi posjetio roditelje, napali su ga pljačkaši koji ne samo da su htjeli ukrasti ono što posjeduje, već su mu prijetili i životom. Smiren i nepomućen, Martin je govorio razbojnicima o Bogu. Jedan je bio toliko impresioniran da se obratio i postao građanin koji je poštovao zakone i ispričao svoju priču Sulpiciju godinama kasnije.Ali Martin je pronašao još više problema u svom rodnom gradu. Iako se njegova majka obratila, otac je to tvrdoglavo odbijao. Kad je Martin počeo javno osuđivati arijanske heretike koji su tada bili na vlasti diljem carstva - čak i unutar Crkve - Martin je bičevan i protjeran iz vlastitog rodnog grada! Nije mogao pobjeći nevoljama odlaskom. Kada je otkrio da je i Hilarije prognan iz Poitiersa iz istog razloga, Martin je otišao na otok blizu Milana živjeti kao pustinjak. Arijanci su ubrzo otkrili da je Hilariju još veća nevolja u progonstvu, zbog pisanja koje je pisao, i pustili su ga da se vrati. Kad se Hilarije vratio u Poitiers, Martin je bio tamo da obnovi njihovo staro prijateljstvo. Kako bi ispunio Martinov poziv na samoću, Hilarije je Martinu dao utočište u pustinji. Kako su učenici dolazili Martinu po smjernice, on je za njih osnovao samostan nazvan Liguge. Tamo je učinio prvo od mnogih čuda. Kad je katekumen umro prije krštenja, Martin se položio nad tijelo i nakon nekoliko sati čovjek je oživio. Sulpicije je također razgovarao s tim čovjekom koji se odmah krstio, ali je živio mnogo godina nakon toga. Martin je ostao u ovom samostanu u blizini svog učitelja i prijatelja sve do Hilarijeve smrti. To je još bilo doba kada je biskupe birao narod, a kada je biskup Toursa umro, ljudi su odlučili da žele primjer svetosti kao svog novog biskupa. Zbog toga je njihov izbor bio jednostavan - Martin. No, kao što su poznavali njegovu svetost, znali su i da nikada neće pristati biti biskup pa su smislili trik. Martinu je došao građanin Toursa i molio ga da dođe posjetiti njegovu bolesnu ženu. Kad je dobrodušni Martin stigao u Tours, mnoštvo ljudi izašlo je iz skrovišta i okružilo ga. Pošto nije mogao pobjeći, odveli su ga u grad. Ljudi su bili oduševljeni njihovim izborom, ali tamošnji biskupi koji su posvetili novog biskupa izjavili su da ih odbija ovaj prljavi, otrcani, razbarušeni Martin. Ljudi su odgovorili da Martina nisu izabrali zbog njegove frizure, koju bi mogao popraviti svaki brijač, nego zbog njegove svetosti i siromaštva, koje može donijeti samo dobročinstvo i milost. Shrvani voljom mnoštva, biskupi nisu imali izbora nego posvetiti Martina. Umjesto da živi u palači, Martin je svoj prvi dom kao biskup stvorio u ćeliji pridruženoj crkvi u nadi da će moći zadržati svoj stil života kao redovnik. Ali u to su vrijeme biskupi bili više od duhovnih pastira. Dok se administracija Carstva raspadala pod vanjskom invazijom i unutarnjim sukobima, često je jedina vlast u gradu poput Toursa bio biskup. Ljudi su neprestano dolazili Martinu s pitanjima i nedoumicama koje su se ticale svih zbivanja na tom području. Kako bi povratio dio svoje samoće, Martin je pobjegao izvan grada i živio u kolibi napravljenoj od granja. Tamo je privukao čak osamdesetak učenika koji su ga željeli slijediti i osnovao samostan Marmoutiers. S Toursom je održavao vezu preko predstavnika svećenika koji su mu odgovarali i izvršavali njegove upute i dužnosti s narodom.Iz ovoga se može činiti da se Martin nije upleo u ono što se događalo, ali Martin je bio duboko predan svojim odgovornostima. Jedna od tih odgovornosti bila je, smatrao je, misionarsko obraćenje onih koji su se još uvijek držali raznih nekršćanskih uvjerenja. U tim prvim danima kršćanstva takva stara vjerovanja preživjela su u izobilju. Nije pokušao obratiti te ljude s visoke propovjedaonice ili izdaleka. Njegova je metoda bila da putuje od kuće do kuće i govori ljudima o Bogu. Zatim bi organizirao obraćenike u zajednicu pod vodstvom svećenika ili redovnika. Kako bi im dao do znanja o svojoj trajnoj ljubavi i kako bi ih zadržao u vjeri, redovito bi posjećivao te nove zajednice. Naravno da je naišao na otpor. U jednoj prilično smiješnoj sceni, mještani su mu se odlučili osvetiti tako što su se obukli u bogove. Tako su ga usred noći posjetili vragolasti brbljivi Merkur, mlakonja Jupiter i oduševljena gola Venera, ali i razni "šumski duhovi". Nepotrebno je reći da ga ova emisija nije uvjerila. U jednom gradu, kada je pokušao uvjeriti mještane da posjeku bor koji su obožavali, oni su pristali - ali samo ako Martin sjedne tamo gdje će drvo pasti! Martin je sjeo točno ispod staze nagnutog stabla, a građani su počeli rezati s druge strane. Međutim, baš kad se stablo počelo prevrtati, Martin se prekrižio i stablo je palo u suprotnom smjeru - dovoljno polako da promaši građane koji su bježali. Martin je toga dana osvojio mnoge obraćenike. Martin je srušio mnoge nekršćanske hramove i uvijek gradio kršćansku crkvu na njihovom mjestu kako bi ukazao na istinsko štovanje i dao ljudima pravu zamjenu za njihove lažne idole. U jednom slučaju kada ogromna kula nije bila srušena po njegovoj naredbi, munja je došla da je uništi nakon njegovih molitvi.Martin je bio posvećen i oslobađanju zatvorenika, toliko da su vlasti, pa čak i carevi, kada bi čuli da dolazi, odbili da ga vide jer su znali da će za nekoga tražiti milost, a oni to neće moći odbiti. Martin je bio toliko predan da je malo tko izbjegao njegove molbe. Jedan od onih koji nije mogao odbiti Martina bio je general po imenu Avitianus koji je stigao u Tours s redovima zatvorenika koje je namjeravao mučiti i pogubiti sljedeći dan. Čim je Martin čuo za ovaj okrutni plan, napustio je samostan i otišao u grad. Iako je tamo stigao iza ponoći, otišao je ravno do kuće u kojoj je boravio Avitijan i bacio se na prag vičući iz sveg glasa. Sulpicije nam kaže da je anđeo probudio Avitijana da mu kaže da je Martin vani. Sluge, o kojima je izvjesni Avitianus sanjao, uvjerile su ga da vani nema nikoga (a da nisu pogledale). Ali nakon što ga je anđeo drugi put probudio, Avitianus je sam izašao van i rekao Martinu: "Nemoj ni riječi više reći. Znam što ćeš zahtijevati. Svaki će zarobljenik biti pošteđen." Zanimljivo je da je Sulpicije ovu priču dobio od samog Avitijana, koji ju je volio pričati. Martin je bio čovjek i griješio je. Unatoč onome što znamo o ljudima u ranijim počecima kršćanstva, mnogi su bili skeptični prema njegovim vizijama demona, vjerujući da dolaze od previše posta. Također je osam godina prije smrti objavio da je Antikrist rođen. Ali njegove su vizije, bez obzira na izvor, ipak poučne. U jednom trenutku pojavio mu se đavao odjeven u veličanstvenu haljinu, optočenu zlatom i draguljima, i objavio da je on Isus i da mu se Martin treba klanjati. Martin je odmah uvidio pogrešku koju je đavao napravio (i koju je morao učiniti) i upitao: "Gdje su tragovi čavala? Gdje je probadanje koplja? Gdje je trnova kruna? Kad vidim tragove Muke, ja ću obožavati moga Gospodina." Isus neće doći u bogatstvu nego sa znakovima svoje patnje i siromaštva.Martinovo suosjećanje bilo je jednako poznato kao i njegova čuda. Samo u jednom od mnogih slučajeva otac mu je došao ožalošćen što mu kći nije progovorila. Martin ju je izliječio tražeći od nje da kaže ime svog oca -- što je ona i učinila. Međutim, ta su suosjećanja i milosrđa doveli do onoga što je smatrao svojom najvećom pogreškom. Biskupi iz Španjolske, uključujući biskupa po imenu Ithacius, otišli su do cara tražeći njegovu pomoć u uništavanju nove hereze koju je naučavao čovjek po imenu Priscillian. Martin se u potpunosti slagao da Priscilijan naučava krivovjerje (između ostalog, odbijao je brak, te govorio da je svijet stvorio đavao) i da ga treba ekskomunicirati. Ali bio je užasnut činjenicom da se Itacius obratio svjetovnim vlastima za pomoć, a još više ga je uznemirilo što je Itacius zahtijevao smaknuće Priscilijana i njegovih sljedbenika. Martin je požurio intervenirati kod cara Maksima, kao i Ambrozije Milanski. Martin je naveo svoj slučaj da je to crkvena stvar i da svjetovna vlast nema moć intervenirati te da je izopćenje heretika dovoljna kazna. Otišao je vjerujući da je pobijedio u raspravi i spasio heretike, ali nakon što je otišao Ithacius je ponovno počeo manipulirati, a Priscillian i drugi zatvorenici su mučeni i pogubljeni. Ovo je bio prvi put da je izrečena smrtna kazna za herezu -- užasan presedan. Martinova greška je tek dolazila. Požurio je natrag kako bi spriječio pokolj Priscilijana. Tamo je apsolutno odbio zajedništvo s biskupima koji su ubijali narod. Bila je to snažna izjava koja je odbacila biskupe progonitelje kao dio zajedništva Crkve. Nažalost, car Maksimus znao je ključ Martinova srca. Imao je zarobljenike koji su podržavali bivšeg cara Gracijana u zatočeništvu i znao je da Martin želi milost za njih. Maksimus je rekao da će osloboditi ove zatvorenike ako se Martin pričesti s Itacijem. Martin je pristao na to, ali je poslije bio toliko svladan sramom i krivnjom što je popustio takvom zlu da više nikada nije išao ni na jednu skupštinu biskupa. Na putu kući, još uvijek opterećen osjećajem da je sagriješio komunicirajući s Itacijem, imao je viziju anđela koji mu je rekao da, iako je bio u pravu što je požalio što je učinio, nije bio u pravu što je razmišljao o svojim greškama. "Nisi vidio drugog izlaza", rekao je anđeo. "Opet se ohrabri: povrati svoju običnu čvrstinu; inače nećeš ugroziti svoju slavu nego svoje spasenje." Ovaj bismo savjet svi trebali zapamtiti ako se previše bavimo svojim pogreškama. Martin je umro u dobi od preko 80 godina 8. studenoga. Povjesničari se ne slažu točno oko godine smrti i navode razdoblje između 395. i 402. godine. Blagdan mu je 11. studenoga, na dan kada je pokopan, po svojoj želji, na groblju siromaha. #svetiMartin

Bože Oče, koji si posinio svetog Martina u vjeri, Gospodine smiluj se. Bože Sine, koji si učinio Martinovo srce revno u svećeničkoj službi, Kriste, smiluj se. Bože Duše Sveti, koji si nadahnuo sv. Martina za evangelizaciju, Gospodine smiluj se. Sv. Martine, blagoslovljen srcem punim ljubavi i milosrđa, moli za nas. Sv. Martine, čije je srce razapeto zbog odbačenosti od ovoga svijeta, moli za nas. Sv. Martine, čije je srce puno ljubavi za nebeske stvari, moli za nas. Sv. Martine, koji si podijelio svoj plašt s prosjakom, moli za nas. Sv. Martine, koji si poljubio, blagoslovio i ozdravio gubavca, moli za nas. Sv. Martine, koji si se radovao mnogim poganima obraćenima u Kristu, moli za nas. Sv. Martine, koji si razoružao Sotonu svojom poniznošću, moli za nas. Sv. Martine, koji si ukinuo štovanje idola, moli za nas. Sv. Martine, koji si poučavao mnoge svećenike i biskupe, moli za nas. Sv. Martine, koji si činio mnoga čudesa, moli za nas. Pomolimo se:Bože, koji od obraćenika činiš uzore u vjeri, u svetom Martinu iz Toursa dao si Crkvi primjer sveca čije je srce puno ljubavi stavljeno u službu Evanđelja dovelo mnoge do Krista. Molimo Te, nadahni i danas ljude na evangelizaciju uz jednaku strast za Krista, tako da oni koji su izgubljeni ili koji traže, koji su slomljeni ili ranjeni, samodopadni ili lijeni, prigrle u obraćenom srcu evanđelje Isusa koji Jedini daje puninu života. To Te molimo po Kristu našem Gospodinu, koji je Radosna vijest danas i svaki dan, sada i uvijeke. Amen. #svetiMartin

Dragi ljubljeni sveče, ti si najprije bio vojnik poput svog oca. Obraćen Crkvi, postao si Kristov vojnik, svećenik, a potom i biskup Toursa. Ljubitelju siromaha i uzoru poganima i kršćanima, štiti naše vojnike u svakom trenutku. Učini ih jakim, pravednim i milosrdnim, uvijek s ciljem uspostavljanja mira na zemlji. Amen. #svetiMartin

Sveti Martine,Ti koji si putovao Europom, Ti koji si živio slijedeći Isusa kao pravi učenik, Ti koji si podijelio svoj ogrtač sa siromahom za ljubav Kristovu, Ti koji si nam pomogao prepoznati Njegovo lice u svakome kome služimo i koga volimo, Ti koji si se borio protiv zla i koji si proveo život na zemlji čineći dobro, Zagovaraj nas u ovim teškim vremenima. Zaštiti nas u nevolji. Daj nam ustrajati i sačuvati mir u našim kušnjama. Budi nam zaštitnik i vodi nas putem u vječni život. Amen. #svetiMartin