"Svatko je kovač svoje sreće", kaže poslovica. "Život je borba", tvrdi Sveto pismo. "Samo se kroz trnje stiže do zvijezda", stara je latinska poslovica.
Čovjek je stvoren kao aktivno biće. Na njemu je da se trsi, da radi, da se bori, da se odupire i da napokon pobijedi. Zemlja je poput arene u kojoj treba pobijediti. Gledaju nas ljudi, gledaju nas nebo i anđeli, gledaju nas pokojni prijatelji. U toj borbi nismo sami. Isus je sišao među nas, zaodjenuo se ljudskom naravi, uzeo sve naše probleme i naše bolesti na sebe, naše krivice pokopao u grob, noseći križ ispred nas, sve do uskrsnuća. Nitko od ljudi ne treba očajavati, svatko može stići na cilj. Moguće je posrnuti, ali ne i pasti. Ako i padneš, opet se možeš dići. Čovjek je stvoren da nogama stoji na tlu, a da su mu glava, razum i volja usmjereni prema nebu. On živi na zemlji, ali mu je cilj nebo. On prolazi zemljom, da bi ušao u nebo.
Na zemlji mu je potrebna zemaljska hrana, ali od te hrane se ne preživljava smrt. Zemlja je mjesto čovjekove kušnje, patnje i smrti. Isus nas je upozorio da zemljom vlada knez ovoga svijeta kojega je Isus osudio i koji će biti izbačen. Knjiga Otkrivenja nas upozorava da je s neba zbačen tužitelj naše braće, Sotona, i bačen na zemlju da se do kraja svijeta bori s vjernima Isusu. Iz toga slijedi logičan zaključak za naš život i rad na zemlji. Htjednemo li posjedovati zemlju, vežemo li se uz bilo što na zemlji i to nam postane najvažnije, tada se vežemo i uz kneza ovoga svijeta. Nasuprot toga, ako smo sposobni odijeliti se od svega, osloboditi srce od svega uza što se ono vezalo i uza što ono prianja, ako smo spremni radije umrijeti i poginuti negoli povrijediti savjest i ubiti duha u sebi, tada smo oslobođeni od vlasti kneza ovoga svijeta, tada smo slobodni i vječni. Isus je došao da u nama uništi đavolska djela, došao je pobijediti grijeh, smrt i davla. Poslanica Hebrejima nas upozorava da je potrebno gledati u začetnika i dovršitelja vjere, u Isusa Krista, kako ne bismo uzdrhtali, izgubili nadu i bili poraženi. Stoga moramo sami sebe upozoravati da se ne zagledamo u zemlju, nego u nebo.
Potrebno je da se neprestano odvajamo od svega što nas želi pričvrstiti uz materijalno i ovozemaljsko, a vežemo se uz ono što je vječno, plemenito, humano, što je spremno žrtvovati se za ljude i nikada ne prodati vlastitog života. Potrebno je nikad ne dopustiti da nas zahvati snaga i sila kneza ovoga svijeta, da nas njegove čete ne bi vezale i prisilile da mu budemo robovi. Čim smo spremni svega se odreći i, s druge strane, prihvatiti svaku bol i patnju, pa i smrt, prihvatiti svaki strah, tada smo slobodni od kneza ovoga svijeta. No, čim zbog straha prihvaćamo pogaziti savjest, čim smo zbog nekog imutka i užitka spremni učiniti zlo, čim zaboravimo da je naša domovina na nebu i da je naš jedini Otac onaj na nebu, tada padamo u zamke Zloga i postajemo ovisnici o zemlji, o zlu, o smrti. Tad nas strah mori i tad nemamo kamo. Potrebno se znati boriti. U svakom trenu života podignuti pogled prema gore, vidjeti oblake i sunce i znati da je gore naš dom. Potrebno je zato i u sebi neprestano promatrati krjeposti, humanost, dobrotu, vjernost, umjerenost, čistoću, savjest i ne dati se otrgnuti od puta svjetlosti. Čim nas je nešto vezalo treba se brzo pokajanjem ili odricanjem odvezati. Isus nas je upozoravao da će se tamo gdje bude strvina skupljati i orlovi.
Tamo, dakle, gdje mi i naš život postanu strvina, gdje mi postanemo mrtvi, jer smo počinili grijeh i jer smo se vezali uza zemlju, tamo se okupljaju zvijeri i ptičurine koje raznose naše biće, uništavaju naš život i razaraju našu budućnost. Na nama je da letimo, a ne da se vežemo uza stijenu, uza svagdašnji kruh i novac. Na nama je da svaki dan pokušamo učiniti bar jedno dobro djelo, da bar danas nekome oprostiš, da bar jedan grijeh okaješ, da bar jednog čovjeka utješiš, da bar neko dijete lijepo pogledaš, da bar nekoga nazoveš i rekneš mu toplu ljudsku riječ. U tome je pobjeda nad smrću, nad depresijama, nad bolešću.
Kad više ništa ne možeš, tada bar možeš izreći riječi: "Isus je Gospodin." Ponavljaj to svojoj duši i osjetit ćeš da su se raskinuli tvoji okovi.
Dovoljno je da se neprestano podsjećaš da si dijete Božje, da je Bog na nebesima tvoj Otac, da je On svemoguć i da je njegov Sin jedini Gospodar neba i zemlje. Kad te uhvati tjeskoba i muka, dovoljno je da zavapiš i Gospodin će te čuti. "Jer tko god zazove ime Božje biva spašen", kaže prorok Joel. Najteži problemi naše psihe i duha nastaju kad ne znamo izlaz iz depresija i anksioznosti. Potrebno je stog znati moliti, odreći se zla i prihvatiti dobro i Božju ispruženu ruku. Potrebno je to iskušati, jer tek tako se postaje iskusan vjernik i čovjek, te se onda i drugima može pomoći.
