Čovjek uči dok je živ i na kraju spozna da premalo zna. Tko se hvali da sve zna, tko misli da je spoznao da nema Boga, da on jedini ima pravo na svijetu, očito je još ispod razine osmoškolarca.
Još je M. De Montaigne rekao: "Treba puno učiti da bi se spoznalo kako se malo zna." Poznamo tek mali segment svijeta i prirode. Ne poznajemo sami sebe, ne razumijemo vlastite reakcije, ne poznajemo što se sve s nama događa i zašto smo u tom svijetu. Ne poznajemo brojne neizlječive bolesti, kako fizičke tako i psihičke, te se još uvijek mučimo s temeljnim pitanjima čovjeka. Još uvijek je previše gladi na svijetu, neistrebljive su naše bolesti, u lice smrti se još nismo zagledali, a kamoli da bismo je zaustavili. Ne znamo zašto smo jedni protiv drugih, zašto se dijelimo, mrzimo, masakriramo.
Naše spoznaje su tako male, a naše snage još manje i naša nemoć prevelika. No, trebalo bi svakako otkriti zašto je tako. Zašto je neprijateljstvo u samom čovjeku, ali i među ljudima? Još važnije je pitanje zašto je u prirodi neprijateljstvo, zašto uopće postoji zlo? Spoznajemo da zlo postoji u nama, da nas ono tjera protiv nas, da nas ono sili na samoubojstvo, ali i na ubojstvo drugih. Mržnja je jača od nas, ovisnosti još jače, spoznajemo da je smrt najjača i iznad svih nas. No, istovremeno spoznajemo da mora postojati netko tko nije podložan smrti, koji je potpuno neovisan i slobodan, koji je apsolutno dobar i nježan, netko tko ne ubija, nego oživljuje, netko tko ne mrzi nego ljubi, netko tko liječi, a ne udara. Možda je najveće zlo u čovjeku upravo u tome što ne želi čuti Boga i što se razne sile u svijetu i skupine ljudi trse da nas odijele od Boga. Tako postajemo plijenom svoga vlastitog zla.
Ljudi se pozivaju na samoostvarenje i samootkupljenje, ali onda završavaju u samoubojstvu. Budući da čovjek nije načinio sebe, kako bi mogao sebe ostvariti? Ako se čovjek ne može spasiti od smrti, kako može reći da se otkupljuje? Zavedenost čovjeka je najveće zlo. Treba čovjeka spašavati od njega samoga, izvesti ga iz zla njegova vlastita srca, pomoći mu da vidi i ukloni svoje predrasude. Najteže je prepoznati neprijatelja u samome sebi. Kad to jednom proniknemo, onda se lako boriti protiv zla. Sigurno je da čovjek ne može sam sebe spasiti i samog sebe održati. E. Kästner piše: "Znak je slabosti ako se netko uzdržava samo vlastitim djelima." Za ljubav i međuljudske odnose treba hrabrosti. Čim vidim nekoga da se trsi po svaku cijenu biti dobar, da je nesretan ako ga nitko nije pohvalio, da prigovara ljudima što ga ne posjećuju, ne cijene, ne vole, ne pitaju kako mu je - tada shvaćam da je on duboko ranjen, da je bespomoćan, da nema snage da se iz toga izvuče i da bude kreativan. Sjećam se župnika koji je svoje poglavare upozoravao zašto ga ne premjeste, zašto ga ne posjećuju, zašto ne pitaju kako mu je. Kad su ga napokon htjeli premjestiti na drugu župu, on nije imao snage da tamo prijeđe, nego je tražio da ostane u staroj.
Jedino što će nas Bog pitati nakon naše smrti jest jesmo li ljubili ljude. Jer, ljubiti znači prepustiti se onome koga ljubimo i koji nas voli. Velika je to lekcija života, naučiti se prepustiti Bogu, ljudima, majci, partneru, prijatelju i životu. Ch. Morgenstern kaže: "Mislim da će opet jednom doći veoma velika bol na cijelo čovječanstvo kad spoznaju da se nisu ljubili onako kako su se trebali ljubiti". Spoznaja i ljubav su bitne za život. Što više spoznajemo to imamo više potrebe da ljubimo, ali istovremeno više potrebe da budemo ponizni. No, tek poniznost nas dovodi do toga da možemo prihvatiti ljubav drugoga čovjeka, da prihvaćamo njegovu nježnost i zaštitu. Bit istočnog grijeha je oholost.
Ljudi su htjeli sjesti na Božje prijestolje, oni su sebe htjeli uzdignuti do Boga. To je očito potpuni besmisao, totalna frustracija čovjeka, posvemašnja nemoć, ali je činjenica da se to neprestano rađa u našim srcima i da neprestano kako pojedinac tako i cijela društva, upravo za tim teže, a da to ne izriču niti žele priznati. Ljubiti i biti ljubljen, spoznavati i dopustiti da te drugi spoznaju, to je jedini način da nas život zahvati i da mi uronimo u život. Dopustiti drugima da te prepoznaju, znati im izreći sebe i istovremeno nastojati da drugi budu tebi simpatični i priznati da si ti simpatičan drugima, eto puta do blaženstva i sreće.
Što više spoznajemo ljude to smo svjesniji da ne postoji tuda patnja, nego da je svaka patnja i naša patnja, ali i svaka radost pripada nama. Svi smo mi grane jednog stabla, svi mi nosimo u sebi istog božanskog duha, u svima nam je čežnja za Ocem i izgubljenim rajem. Tko ima hrabrosti biti dovoljno ponizan da već ovdje na zemlji iskusi Božju prisutnost, da nauči srcem moliti, taj je doista našao biser koji drugi uzalud traže. No, svima je moguće da ga nadu. Možda je najvažnije da ga traže.
