#Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duše. Izrasla je na filozofskom, antropološkom i teološkom istraživanju čovjeka. Duša je naziv koji suvremeni filozofi i teolozi daju onom dijelu čovjeka po kojoj je on specifično čovjek i po kojoj se razlikuje od vegetativnog i psihičkog dijela koji imaju životinje i biljke. Hagioterapiju kao posebnu metodu antropološke (duhovne) terapije utemeljio je prof. dr. Tomislav Ivančić, profesor fundamentalne teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Hagioterapija je težnja da se čovjek oslobodi od boli na duhovnoj razini, dok medicina isto čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini.
Pratite i kanal #TOMISLAVIVANČIĆ
Dodaj novo...
Težnja za moći sve je veća u svijetu. Na Zapadu to pojedinac ostvaruje putem materijalnog imanja, novcem ili pak stu panjem na političku scenu, uzimanjem u ruke moći i vlasti, postajanjem takvim da ga se drugi boje i trebaju mu se klanjati. Sve je manje čovjekoljubivosti i nježnosti, a sve više grubosti, napadanja, dijeljenja društva i agresivnosti u medijima. U Njemačkoj takav stav razdire cijelo društvo, ali osobito Crkvu. Slično i u Austriji i u drugim zapadnim zemljama. Tzv. konzervativci agresivno napadaju napredne, a tzv. progresisti udaraju po tradicionalnima, feministkinje napadaju Crkvu, muškarce tradicionalne forme društva, a ovi uzvraćaju sličnim i jednakim načinom boreći se protiv uzimanja moći ili vlasti u svoje ruke. Prije se do vlasti dolazilo policijom i vojskom, oružjem i novcem, a danas to razne skupine na Zapadu pokušavaju činiti dobivanjem podrške za sebe raznim anketama i skupljanjem potpisa na crkvenim i školskim vratima. Tako se postaje moćan jer se maše snagom potpisanih glasova. Sigurno je da u svijetu ima puno ne pravdi, osobito prema ženama i djeci, i da to treba ispraviti. Borba za pravdu je dakako dobra. No, borba u kojoj se drugi napadaju, u kojoj se drugi ponižavaju i preziru, kad se bacaju u blato i odbacuju svi koji nisu na istoj strani, takva borba ne može uspjeti jer je nepravedna. Ne pobjeđuje se time da se druge ubije, ponižava, nego tako da se vlastita dobra pozicija na neki prikladan i pošten način svima izloži i tako nametne, da prevladaju razumijevanje i dobro. Kad se zloupotrebljavaju razne krizne situacije u društvu, kad se zloupotrebljavaju nevolje, plač, tuga, bolest, siromaštvo i progonstvo ljudi da bi se neka skupina nametnula društvu i došla do moći, onda je to nepravda i ne ljudsko djelovanje. A to je ono čega se na Zapadu stručnjaci sve više pribojavaju i što sve više zapažaju. Zanimljivo je da je A. Huxley još prije šezdeset godina predvidio to riječima: "Kada započne "taj vrli novi svijet" nestat će iz našeg jezika riječ majka. Jer, upotrebljavati tu riječ u anomiziranom, potpuno automatiziranom, potpuno kolektiviziranom društvu bit će potpuno nepristojno." Ako pratimo tendencije na Zapadu on da ćemo vidjeti da se već približavamo tome stanju. Sve se više tabuizira riječ majka. Tako u konačnom zaključku povelje Ujedinjenih naroda izrađene na Svjetskoj konferenciji u Pekingu 1996. godine riječ "majka" ili "majčinstvo" uopće se ne upotrebljava. Umjesto toga uvedena je nova definicija žene majke. Prema tom tekstu Ujedinjenih naroda riječ je "o ženama za vrijeme odgoja djece". A to znači da majka i majčinstvo nije nešto što pripada ženinoj prirodi, nego je to samo njezina uloga koju žena tek neko vrijeme povremeno treba preuzeti. To je vrijeme kad ona treba privremeno preuzeti obvezu odgoja djeteta i da to što prije treba obaviti i opet izići iz kuće i tu svoju ulogu završiti. Očito je riječ o trendu koji je nastao na Zapadu koji će uskoro doći k nama, ali za koji bismo trebali biti spremni. Želimo li postati društvo ljudi koji se poštuju i cijene, koji se međusobno prepozna ju, razumiju i koji traže da među njima vlada jednakost, pravda, sloboda i osobi to da među njima vlada ljubav i da svatko može do krajnjih granica sebe ostvariti onda se potrebno sasvim drukčije po staviti jer ćemo se naći na istom rubu zla na kojem se nalazi Zapad. Čovjek je slika Božja kao muško i žensko. Ostvaruje li sebe svestrano kao muškarac, odnosno kao žena, ako se svaki od nas osjeća potpuno ljubljen, prihvaćen i u mogućnosti da se razvija, tada nastaje život koji prožima čitavo društvo, a pojedinci se osjećaju sretnima. Danas se sve može kupiti. Sloboda tržišta je preuzela maha i prodajom ljudi i predmeta. Potplaćeni novinar ili javni radnik će zastupati plaćene tuđe ideje i neljudske stavove, pošten čovjek će izići na ulicu i demonstrirati za plaćene ide je, te ćemo se svi naći u vrtlogu prijevare. Život ne čini novac, sreća nije u bogatstvu bez čovjekoljubivosti, slava nije u visokom položaju bez karaktera, moć ni je u političkom položaju koji izdaje državu i narod, nego u pravednom i poštenom pregovaranju, u poštivanju čovjeka i dragocjenosti djece, u dubokoj povezanosti s Bogom, u strpljivom podnošenju patnji, i borbi protiv zla, besmisla i napadanja čovjeka, u ljubavi za obitelj, posao i u povjerenju u ljude i Boga. Svaki dan možemo biti vrjedniji. Važno je ne prodavati čast, srce i narod. Tad ćemo biti kvasac nove Europe i radost svojoj budućnosti. Odgovorno je biti čovjek, Hrvat, katolik. #TomislavIvančić #Hagioterapija Tomislav Ivančić - Čovjek brak i obitelj
Čovjek uči dok je živ i na kraju spozna da premalo zna. Tko se hvali da sve zna, tko misli da je spoznao da nema Boga, da on jedini ima pravo na svijetu, očito je još ispod razine osmoškolarca.Još je M. De Montaigne rekao: "Treba puno učiti da bi se spoznalo kako se malo zna." Poznamo tek mali segment svijeta i prirode. Ne poznajemo sami sebe, ne razumijemo vlastite reakcije, ne poznajemo što se sve s nama događa i zašto smo u tom svijetu. Ne poznajemo brojne neizlječive bolesti, kako fizičke tako i psihičke, te se još uvijek mučimo s temeljnim pitanjima čovjeka. Još uvijek je previše gladi na svijetu, neistrebljive su naše bolesti, u lice smrti se još nismo zagledali, a kamoli da bismo je zaustavili. Ne znamo zašto smo jedni protiv drugih, zašto se dijelimo, mrzimo, masakriramo. Naše spoznaje su tako male, a naše snage još manje i naša nemoć prevelika. No, trebalo bi svakako otkriti zašto je tako. Zašto je neprijateljstvo u samom čovjeku, ali i među ljudima? Još važnije je pitanje zašto je u prirodi neprijateljstvo, zašto uopće postoji zlo? Spoznajemo da zlo postoji u nama, da nas ono tjera protiv nas, da nas ono sili na samoubojstvo, ali i na ubojstvo drugih. Mržnja je jača od nas, ovisnosti još jače, spoznajemo da je smrt najjača i iznad svih nas. No, istovremeno spoznajemo da mora postojati netko tko nije podložan smrti, koji je potpuno neovisan i slobodan, koji je apsolutno dobar i nježan, netko tko ne ubija, nego oživljuje, netko tko ne mrzi nego ljubi, netko tko liječi, a ne udara. Možda je najveće zlo u čovjeku upravo u tome što ne želi čuti Boga i što se razne sile u svijetu i skupine ljudi trse da nas odijele od Boga. Tako postajemo plijenom svoga vlastitog zla. Ljudi se pozivaju na samoostvarenje i samootkupljenje, ali onda završavaju u samoubojstvu. Budući da čovjek nije načinio sebe, kako bi mogao sebe ostvariti? Ako se čovjek ne može spasiti od smrti, kako može reći da se otkupljuje? Zavedenost čovjeka je najveće zlo. Treba čovjeka spašavati od njega samoga, izvesti ga iz zla njegova vlastita srca, pomoći mu da vidi i ukloni svoje predrasude. Najteže je prepoznati neprijatelja u samome sebi. Kad to jednom proniknemo, onda se lako boriti protiv zla. Sigurno je da čovjek ne može sam sebe spasiti i samog sebe održati. E. Kästner piše: "Znak je slabosti ako se netko uzdržava samo vlastitim djelima." Za ljubav i međuljudske odnose treba hrabrosti. Čim vidim nekoga da se trsi po svaku cijenu biti dobar, da je nesretan ako ga nitko nije pohvalio, da prigovara ljudima što ga ne posjećuju, ne cijene, ne vole, ne pitaju kako mu je - tada shvaćam da je on duboko ranjen, da je bespomoćan, da nema snage da se iz toga izvuče i da bude kreativan. Sjećam se župnika koji je svoje poglavare upozoravao zašto ga ne premjeste, zašto ga ne posjećuju, zašto ne pitaju kako mu je. Kad su ga napokon htjeli premjestiti na drugu župu, on nije imao snage da tamo prijeđe, nego je tražio da ostane u staroj. Jedino što će nas Bog pitati nakon naše smrti jest jesmo li ljubili ljude. Jer, ljubiti znači prepustiti se onome koga ljubimo i koji nas voli. Velika je to lekcija života, naučiti se prepustiti Bogu, ljudima, majci, partneru, prijatelju i životu. Ch. Morgenstern kaže: "Mislim da će opet jednom doći veoma velika bol na cijelo čovječanstvo kad spoznaju da se nisu ljubili onako kako su se trebali ljubiti". Spoznaja i ljubav su bitne za život. Što više spoznajemo to imamo više potrebe da ljubimo, ali istovremeno više potrebe da budemo ponizni. No, tek poniznost nas dovodi do toga da možemo prihvatiti ljubav drugoga čovjeka, da prihvaćamo njegovu nježnost i zaštitu. Bit istočnog grijeha je oholost. Ljudi su htjeli sjesti na Božje prijestolje, oni su sebe htjeli uzdignuti do Boga. To je očito potpuni besmisao, totalna frustracija čovjeka, posvemašnja nemoć, ali je činjenica da se to neprestano rađa u našim srcima i da neprestano kako pojedinac tako i cijela društva, upravo za tim teže, a da to ne izriču niti žele priznati. Ljubiti i biti ljubljen, spoznavati i dopustiti da te drugi spoznaju, to je jedini način da nas život zahvati i da mi uronimo u život. Dopustiti drugima da te prepoznaju, znati im izreći sebe i istovremeno nastojati da drugi budu tebi simpatični i priznati da si ti simpatičan drugima, eto puta do blaženstva i sreće. Što više spoznajemo ljude to smo svjesniji da ne postoji tuda patnja, nego da je svaka patnja i naša patnja, ali i svaka radost pripada nama. Svi smo mi grane jednog stabla, svi mi nosimo u sebi istog božanskog duha, u svima nam je čežnja za Ocem i izgubljenim rajem. Tko ima hrabrosti biti dovoljno ponizan da već ovdje na zemlji iskusi Božju prisutnost, da nauči srcem moliti, taj je doista našao biser koji drugi uzalud traže. No, svima je moguće da ga nadu. Možda je najvažnije da ga traže. #TomislavIvančić #Hagioterapija Čovjek brak i obitelj
Tko nas ljubi, taj nam to i izrazi. Tek što se dijete rodi, a majka mu već tepa, otac uzme u naručaj sina ili kćer i već mu se smiješi, govori mu, iako se čini da dijete ne razumije.Nitko ne može uputiti toliko pisama sinu u daljini kao majka. Ona su većinom nenapisana, ali izgovorena u srcu, izrečena u molitvama, željama i čežnjama za djetetom. Nitko nas neće toliko puta nazvati, htjeti razgovarati s nama, pisati nam ili čeznuti za nama kao otac u tuđini, zarobljeništvu ili logoru, na nekom dalekom poslu, izvan kuće, izvan grada, izvan domovine. Ponestalo bi papira i olovaka kada bi se sve to pisalo. Čovjek komunicira s drugim čovjekom ne samo pisanom riječju, ne samo razgovorom i govorom, ne samo telefonom i znakovima, nego još više svojim osjećajima, željama, dubokim čežnjama, plačem i smijehom, sjećanjima, razmišljanjima i planiranjima. Koliki se dijalozi odvijaju u srcu majke u dugim noćima dok misli na svoje dijete kojemu ide slabo na fakultetu. Koliko jauka, plača, molitava i krunica izmoli starica očekujući bar neki glas sina iz zarobljeništva, koliki očevi dugo dolaze na rivu ili u luku očekujući da će se vratiti sin izdaleka. Koliki roditelji šute i nijemu gledaju u pod razmišljajući zašto se sin predao drogi, zašto se kći krivo udala, zašto su djeca ostavila roditelje posve same kod kuće. Koliko je uzdaha u dugim noćima kada otac razočaran tiho jeca što su mu djeca napustila očevinu, što će nakon njegove smrti opustjeti kuća, polja i vinogradi se pretvoriti u šikarje. Koliko razočaranja, koliko neizrečenih tuga i koliko upitnika samo na licu, u pogledu i zgrčenim rukama majke kada vidi da se više ne može razumjeti sa svojom kćerkom, da ona više nema sluha za ono što je dobro, za ono što se živi u kući i za ono što je majka davala suze i žuljeve cijelog života. Prijatelji se razumiju čim se vide, zaljubljeni mladi iz daleka se razumiju i nešto ih silovito i čarobno vuče jedno k drugome. Dijete tek rođeno prepoznaje siguran zagrljaj svoje majke, napušteno dijete osjeća hladnoću svoje majke i pita se zašto ga je napustila. Rastavljen bračni partner u sebi razgovara sa svojim bračnim drugom i neprestano ponavlja duge razgovore i pregovore u svome srcu, postavlja pitanja na koja nekako u srcu čuje odgovor. Razgovaraju ljudi i kad to ne znaju, pregovaraju i kada misle da se to ne čuje. Ljudi su u dijalogu i jedno drugome su "ti" i kad su daleko, kada misle da se ne čuju, ne razumiju i da nisu skupa. Kad šute usta, govori duša, kad ne čuju uši, čuje duh. Kad se lome osjećaji nekom profinjenom vibracijom prenosi se to u srca onih koji su nam blizu ili daleko. Nema uzaludno izgovorenih riječi, nema nečujnih osjećaja, misli i sjećanja, nema ničega što bi bilo uzaludno. U našem duhu se odigravaju veličanstveni vrtlozi događaja, u našoj duši su komplicirane stanice koje primaju i odašilju, naša duša je središte neba i zemlje. Iz te vrtložne riznice fenomena, slika, govora, riječi, ljubavi i povjerenja "vade" umjetnici, književnici, glazbenici i skladatelji, te stvaraju čudesna umjetnička djela. U toj vrtložnoj tržnici naše nutrine, nalazi se izbor našeg života, svakog zadovoljstva, mira, naše veličine i našeg cilja. Svaki je čovjek na neki način u sebi cijeli svijet. Duh, naime ne pozna granice, duh je istovremeno posvuda, te odasvud prima poruke i posvuda ih šalje. Čovjek neizrecivo nadilazi sebe, čovjekova veličina nije u tome što jest, nego u tome što može biti. Potrebno je stoga upoznati samoga sebe. Dobro je stoga čuti da je Isus rekao kako je došao da bismo imali život, u izobilju da bismo ga imali. Ili još više čuti poruku da je On došao i umro za nas, da je Bog dao svog jedinog Sina da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni. Isus nas je upozoravao da se ne bojimo, jer iako nam se čini kako smo malo stado, Otac je odlučio dati nam kraljevstvo. Učio nas je da odbacimo male sitne brige kojima se bavimo, da dadnemo svoje male torbice, vrećice, džepove, novčanike, a da uzmemo torbe koje ne stare, u koje može stati kraljevstvo, vječnost, neotuđivost i mir. Isus je došao da nam pokaže tko smo, da bi nas upoznao s nam samima, da bi nas uvjerio da se njemu isplatilo postati čovjekom i čak poginuti za nas, te uskrsnuti, da bi spasio u nama ono veličanstveno. Božja objava je otkriće čovjeka i Boga. Zadaća Crkve je ljudima otkriti njihovo dostojanstvo i pokazati izvor tog dostojanstva. Među nama se neprestano čuje veličanstveni govor, silovito događanje odnosa "ja" - "ti", neprestani susreti, dozivi, stalni pozivi Boga čovjeku. Zapravo, svi ti mnogoliki glasovi i pozivi samo su odašiljači jednih usta, jednog jedinog srca - Stvoriteljeva. Preko svega nam se javlja Bog, svemu nam govori i po svemu nam neprestano pristupa veličanstveno srce Isusa iz Nazareta i njegova Oca, Stvoritelja neba i zemlje. Treba imati srce koje zna slušati. #TomislavIvančić #Hagioterapija Čovjek brak i obitelj
