Svatko ima svoj križni put. Poznati su nam križni putovi našeg naroda. Brojni su osobni križni putevi koji su drugima nepoznati. Svi se oni oslanjaju na križ Isusa Krista.

Bogočovjek Isus iz Nazareta je prvi prošao križnim putem, ušao u sve tegobe, boli i nepravde, podmetnuo lice da ga ćuškaju i pljuskaju, dopustio da ga ismijavaju i obezvređuju, kleveću i lažu protiv njega, podmetnuo svoj život da bi naš život oživio, te tako postao oslonac svakom patniku, uzor križnih puteva, pomoćnik i ponos svih koji pate, sigurna nada u sjajni smisao patnje.

U patnji je najpotrebnije zadržati povjerenje u smisao. Postoji Bog. On je znao za patnju kad je stvarao čovjeka. On je solidaran sa svakim patnikom. Od Isusove patnje, patnja postaje privilegij. Po patnji se produbljuju naši životi, patnja nas skreće s površnih puteva i utvrđuje korijene naših života, preobražava mišljenje i otvara odlučnost za nove inicijative i nove puteve. Patnja angažira misao i volju, čini nas sposobnima osjetiti boli drugih, očvrsnuti pleća noseći vlastiti križ. No patnja nas povezuje s Isusom Kristom, čini nas solidarnima s njime i sa svakom jedinkom ljudske povijesti. Patnjom ulazimo u prijateljstvo s Isusom, patnjom postajemo njegovi prijatelji u njegovim najtežim prilikama. Patnja najdublje sjedinjuje čovjeka i Boga.

Patnja nas otkida od sitnih ciljeva, oslobađa od samosažaljenja, postavlja nam egzistencijalna pitanja, koji je smisao svega. Kroz patnju čovjek je sposoban upoznati Boga, njegovu prisutnost. Patnja nas uči gubiti, ne zaustavljati se na sitnim dobicima, ne plakati za neuspjesima zbog prezira i osame. Patnja otvara vrata iza kojih možemo vidjeti smisao života, postati filozofski produbljeni, doći do mističkih dubina. Patnja može iskopati talente književnih i umjetničkih sposobnosti, misaonih puteva i stvaranja novih inicijativa u društvu i prijateljstava sa patnicima.

Patnja nas odvezuje od svijeta, od ljudi, od kratkotrajnog ljudskog života. Patnja nas ponese visoko iznad svega, pokaže besmisao malih ciljeva, neukusnost laži i sažaljenja, težnji za sitnim pohvalama i kratkotrajnim uspjesima. Tako patnja postaje blagoslov. Ona može osloboditi od ovisnosti i ropstava, a istovremeno voditi u visine i u dubine. Tako u visinama svojeg duha dokučujemo riječ Božju, Sveto pismo nam postaje jasno i transparentno. Odlazeći u dubine susrećemo Duha Svetoga koji vodi u dubine našeg duha, našeg bića i naših čežnji.

Tako nas križni putevi vode sve do uskrsnuća. Oni su svjedoci da bez umiranja malim ciljevima nema dospjeća do trajnih ciljeva.

Dobro je poći u crkvu i tu od postaje do postaje križnog puta poći s Isusom preko izrugivanja i niskih udaraca, sve do njegove smrti. Ne smijemo zaboraviti poći do petnaeste postaje križnog puta, do uskrsnuća. Bez uskrsnuća patnja nema smisla. Bez ozdravljenja operacija je besmislena. Bez ljubavi i praštanja suze nemaju smisla.

Danas se prošeći svojim križnim putem.

#Hagioterapija #TOMISLAVIVANČIĆ (Čovjek, brak i obitelj)